Discover millions of ebooks, audiobooks, and so much more with a free trial

Only $11.99/month after trial. Cancel anytime.

Kod stare okretnice
Kod stare okretnice
Kod stare okretnice
Ebook120 pages1 hour

Kod stare okretnice

Rating: 0 out of 5 stars

()

Read preview

About this ebook

Kod stare okretnice sreću se dve žene potpuno različitog života i načina mišljenja. Jedna živi u skladnom braku. Drugoj se čitav svet i svi snovi urušavaju zbog nasilnog muža i okruženja iz kojeg ne zna kako da pobegne. Istovremeno im se dešavaju emotivne novine koje ih dovode do preispitivanja.

LanguageСрпски језик
Release dateJun 29, 2019
ISBN9780463097878
Kod stare okretnice
Author

Radojka Rea Sartori

Radojka Rea Sartori, rodjena je 1967.godine. Živi i radi u Beogradu, Srbija. Pisanjem se bavi još od školskih dana. Objavljivala je rane radove u školskim novinama, a kasnije u raznim časopisima, zbornicima, almanasima i elektronskim medijima. Pored književnosti, uživa u slikarstvu, muzici i mnogim drugim stvarima. U svojim pričama i romanima bavi se najčešće položajem žena u društvu i pokušava da osvetli ženski pogled na život i ljude. U poeziji, akcenat je na ljubavi, univerzalnoj i bezuslovnoj, s porukom da samo ljubav može promeniti svet na bolje. Autor je brojnih knjiga poezije i proze koje objavljuje u elektronskim i papirnim izdanjima (smashwords and createspace).

Read more from Radojka Rea Sartori

Related to Kod stare okretnice

Related ebooks

Reviews for Kod stare okretnice

Rating: 0 out of 5 stars
0 ratings

0 ratings0 reviews

What did you think?

Tap to rate

Review must be at least 10 words

    Book preview

    Kod stare okretnice - Radojka Rea Sartori

    Kod stare okretnice

    Radojka Rea Sartori

    Smashwords Edition

    Copyright 2019

    Lektura

    Radojka Rea Sartori

    Korice

    Marat M'saev Daan

    Sadržaj:

    Poglavlje 1

    Silazila je niz stepenice polako, želeći da usput obriše tragove suza koje su još uvek navirale. Liftom bi prebrzo sišla do prizemlja i svako bi mogao videti njene natečene oči. To nije želela. Ako već mora da plače čitav život bar će to sakriti od drugih i činiti se normalnom i pribranom koliko je to moguće. Pera je opet vriskao preko telefona i zvao je da odmah dodje do radnje i odmeni ga jer on mora da sere i to hitno, pa neka ona kučka (što se odnosilo na nju, njegovu zakonitu ženu) odmah dovuče svoju kurvinjsku guzicu dole. Njenoj svekrvi je teško padalo da joj prenese takvu poruku ali se čulo i pored telefona sve što on urla s one strane žice pa je Helena već znala poruku od reči do reči. Sve to prolazilo joj je glavom dok je koračala mračnim stepeništem nazirući svetlost pri dnu. U prizemlju se čuo žamor i ona je shvatila da je pred izlazom iz zgrade, kod stana u prizemlju, gužva. Radnici nekog gradjevinskog preduzeća renovirali su stan i bili prilično bučni u to doba. Sve su to bili mladići njenih godina i bilo ju je sramota da je vide tako uplakanu i neurednu jer nije stigla ni da se počešlja. Brisala je rukavom suze i nadala se da nije razmazala ono malo maskare što ju je tek nanela na trepavice kad je Pera pozvao. Srećom po njen izgled, dohvatila je usput sunčane naočare i sada ih je brisala o ivicu majice i navlačila dublje na nos ne bi li sakrila podočnjake i tragove bola u izrazu.

    Kad je zakoračila u prizemlje osetila je blagi bol u uglovima očiju od svetlosti koja je odjednom obasjala njeno lice. Bilo je rano poslepodne i sa te zapadne strane sunce je svojim prodornim narandžastim sjajem prelivalo mermerne pločice u holu zgrade. Zastala je na trenutak da propusti dvojicu radnika koji su upravo unosili veliku tablu nekakvog gipsanog zida. Dok su prolazili ona se okrenu da pogleda kako izgleda stan u ovoj fazi radova shvativši od promaje koja je dunula u njeno lice da je sve širom otvoreno. Uz vrata, naslonjen na stepenišnu ogradu, stajao je mladić u plavoj majici i crvenim radničkim pantalonama. Nameštao je treger pantalona i gledao u nju odmeravajući je od glave do pete uz blagi smešak na licu. Kad uhvati njen zbunjeni pogled iza tamnih naočara on progovori zvonkim glasom:

    -Gde si bre, komšinice? Nisam te video već dva dana. Ne daš se uhvatiti! Mogla bi da popiješ kafu s nama, evo Katarina baš kuva.

    Ona se na to nasmejala pomalo kiselo jer je grč na njenom licu od prethodnog plakanja još uvek čvrsto stezao mišiće lica. Ali u srcu je osetila sopstveni osmeh kao bogom dan u ovom očajnom trenutku. Mladić je bio blago obasjan svetlosnim tragom koji je dopirao iz stana i imao je svetlo plave oči, osmeh širok i vedar kao sunčan dan. Odgovorila mu je tihim, promuklim glasom:

    -Možda drugi put, ako me Katarina pozove.

    Otišla je prethodno ga značajno pogledavši. Činilo se da je on razumeo taj pogled jer je požurio unutra do gazdarice koja je upravo zakuvavala kafu i izokola počeo priču na tu temu. Na njegova nespretna objašnjavanja ona se samo smejala i klimala glavom govoreći neubedljivo videćemo....

    Poglavlje 2

    Jutro je osvanulo prašnjavo i vrelo. Kao da se i bog urotio protiv Katarine, podgrevao je taj dan kao da od ranog jutra zakuvava čorbu. Lenjo se protezala, muž joj već beše otišao na posao, nije žurila nikuda. Radnici su stizali tek za sat vremena. Sasvim dovoljno da se umije i dovede malo u red, koliko je to bilo moguće u haosu koji je okruživao. Iz misli joj nije izlazio onaj plavi momak. Bio je suviše mlad da bi je privlačio kao muškarac, ali bilo je nečeg čudnog i intrigantnog u tom momku. Želela je da ga mnogo bolje upozna nego što je bila u prilici u ovim glupavim okolnostima. On je bio samo radnik, ona samo gazdarica. Teško da će moći s njim da razgovara onako kako bi želela, nasamo. Dok je otvarala prozore da u stan udje nešto jutarnjeg vazduha, zrak sunca udari je pravo u zenice i prostreli joj kroz nerve munju. Znala je da ništa nije moguće udesiti namerno i da će morati stvar prepustiti volji sudbine i providjenju. On je bio teško dostupan lik, ćutljiv i nekako tiho svojeglav. Bio je tu i Nikola, onaj mali što je još juče smarao pričom o komšinici. Ako i danas nastavi da je proganja s tom dramom moraće da je pozove tek da ga skine s one stvari. Imala je toliko svojih opsesija da joj još i neka tudja ne bi bila mila nikako.Helena je bila udata i imala je dete s onim slinavkom za kog se vezala. Što li je to učinila verovala je da ni njoj samoj nije jasno. Katarina je primetila da Helena blene u Nikolu svaki put kad prodje hodnikom, ako li on okrene glavu u njenom pravcu, ona lagano povlači pogled da izgleda kao da je bilo nehotice. Ali nju nije mogla prevariti. U očima bi joj zablistala iskra svaki put kad tuda prolazi. Nikad joj se nije tako svesrdno i prijateljski javljala. Odjednom je to postalo uobičajeno. Katarina se sama sebi nasmejala. Osudjivala je ljude što se šmekaju po hodnicima! Glupost! I ona je imala oči iako je bila mnogo starija od Helene. I te kako je primećivala zgodnog plavušana kome su se otkrivena ledja belasala na svetlosti kad god se sagne ili uzme u ruke onaj tako muževni hilti. Što bi to onda drugima bilo zabranjeno. Proklete oči vole da vide lepotu čak i kad je zabranjena za diranje. Zvono na vratima prekinulo je tok njenih misli i unelo joj pod kožu iznova onaj nemir koji je osećala od kako se taj mladić pojavio u njenoj kući. Drhtala je od zime u sred vrelog letnjeg dana.

    -Prokletstvo!-pomisli ona- On će sigurno biti prvi na vratima... kao da zna da svaki put pretrnem kad ga ugledam pred sobom. Uvek prvi ulazi. Priberi se ženo! Priberi se...

    Otvorila je uz bučno otključavanje teških blindiranih vrata. Branislav je stajao, plav kao nebeski svod i škiljio pospano kroz splet trepavica kao kroz zrelo žito u polju. Promrmljao je nekakav pozdrav a i ona njemu ( bar je tako mislila), on je prošao kraj nje nehajno je dodirujući vrelom mišicom po grudima. Bio je visok i to mu nije bilo teško izvesti. Ona prsata, pa je stvar bila još lakša. Činilo joj se da su joj sise poskočile od uzbudjenja i doživele sopstveni orgazam od tog slučajnog dodira. Već sledećeg trena pokušavala je da u obraze vrati prirodno bledilo dišući lagano i duboko dok se pozdravljala s ostalima.

    -Srećom, ljudski rod još uvek nije na tom nivou svesti da čita tudje misli.- razmišljala je i klela sebe usput.-Da je tako, on bi je ovog trena mogao pojebati pred svim ovim svetom sasvim siguran da se ona ne bi mogla braniti nikakvim moralom jer je sve što je od morala gajila nestalo u tom trenu i tom dodiru.

    Nastavila je da sebe kinji slatkim mukama čežnje dok je kuvala kafu a on dremao za stolom očito mamuran od prethodne/ ko zna kakve/ noći. Šta god da su svi ti ljudi oko nje pričali u tim trenucima ona nije bila sposobna da pojmi smisao tih razgovora. Nije pomagalo što je u misli prizivala muža, kog je obožavala, i decu za koju je živela. Sve je padalo u vodu kao bleda senka koja samo proleti poljem a bumbar i dalje zuji i igra svoju igru zavodjenja.

    Znala je ona, naravno, da nije zaljubljena. Taj momak bio je muza njenoj umetničkoj duši, inspiracija za sanjanje i udaljavanje od stvarnosti. Imala je nasušnu potrebu da živi u drugim svetovima, da proživljava ljude i njihove sudbine tako duboko i stvarno kao da su njene. To je i sada činila zanoseći se i udubljujući više nego što može da podnese, osećala je da je taj momak mogao biti izvrstan ljubavnik, da ga se moglo lako i divno, zauvek i beznadežno voleti, imao je tu strast i tajanstvenost koja opija, zavodi lako kao san kad pada na oči sanjaru. Osećala je vibracije kreativnosti koje kolaju njegovim mladim venama, nezaustavljive kao bujica nadošle vode, kao poplava i pošast za njenu dušu. O, tako i samo tako ga je volela, platonski i zaneseno, suludo i beznadno znajući kakav može biti uz malo pravih, dobrih vibracija, uz malo podrške i strasne vere u sve što je on već imao s njom ili bez nje. Egoistično i samoživo je strahovala da neće naći ženu koja toliko može verovati u njegove kvalitete koliko je ona mogla bez i jedne činjenice i saznanja o tome ko je on i iz kakve porodice, da li je ili možda nije probisvet. Ma šta znaju ljudi oko nas o nama? Uglavnom ništa, imaju lažnu predstavu sagradjenu od naših prividnih slabosti. Vrline su uvek vešto skrivene velom tišine i zatvorenosti a one su te koje nas čine istinskima i pravima. Ona je tako lako mogla da oseti u vazduhu koji je on disao, u hodu kojim je obezglavljivao svaki prostor, u pogledu koji je nestajao u dubine duhovnog bitisanja, u ćutanju, u upitnim pogledima, u osmesima i lažima izrečenim iz želje da ga nema i da ostane zauvek sam u boli, mogla je da oseti sve. To je bio ON. Samo to je bila istina o njemu, tu istinu je ona obožavala i ljubila svim svojim bićem odista lako i bez zadnjih namera. Nije to bila ovozemaljska strast i žudnja za njegovim telom

    Enjoying the preview?
    Page 1 of 1