Međi i štakorsko kraljevstvo

By Tomislav Škrljac

Jana je dvanaestogodišnja djevojčica koja je prisiljena preseliti se na selo. Zbog rastave roditelja, napušta veliki grad i zajedno s majkom dolazi živjeti kod majčinog oca. Naravno, to joj se ne sviđa. Odmah po dolasku doživljava vrlo neugodan susret sa štakorom u mraku i doživi šok.
Djed Matija kasnije objašnjava kako (on, ali i ostatak sela zajedno s njim) u posljednje vrijeme ima velikih problema s najezdom štakora. Dok djed pokušava uhvatiti štakora, na scenu stupa djedov Međi i uskače u pomoć.
Međi je skraćenica za Malog međimurskog psa, autohtonu hrvatsku seosku pasminu štakoraša. Prvenstveno se uzgaja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u Međimurju. Međimurci ga zovu “hrčičar” ili “štakoraš” jer se specijalizirao za lov na štakore ili “hrčice” te godinama bio najbolji čovjekov prijatelj u lovu na njih.
Djed ga je tek nedavno nabavio kako bi pokušao uspješno se riješiti štetočina.
Uskoro doznaje da su štakori u selu evoluirali i da se sprema njihova velika invazija, da namjeravaju zavladati svijetom. Djedovo selo je polazišna točka njihovog zlobnog plana za stvaranje velikoga štakorskog kraljevstva.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Tomislav Škrljac
• Release date: Aug 30, 2017
• ISBN: 9781370066629

Tomislav Škrljac

Tomislav Škrljac (Sisak, veljača 1981.), hrvatski je dizajner, ilustrator i strip-scenarist i pisac. Diplomirao je razrednu nastavu i likovnu kulturu na Učiteljskom fakultetu u Petrinji 2005. godine. Aktivno pisati je počeo krajem studija, baveći se prije toga amaterskim crtanjem stripova i pisanjem scenarija za njih. Prve fantastične priče objavljuje u elektronskom SF-časopisu NOSF, a uskoro i u tiskanim izdanjima, u zbirkama kratkih priča "Da sam Šejn" i [...] (Lakuna). Usporedno s time, radi na scenarijima za stripove, u sklopu serijala "Hrvatski velikani" u ediciji "Strip u školi", te na serijalu "Ukleti vitez" Darka Macana. Povremeno se bavi ilustracijom i stripom. Autor je ilustracija dječjeg književnog serijala "The Bear detectives Agency", američke autorice Bonnie McBride Huntsman. Doživotni je Petrinjac, s prebivalištem u Ivanić-Gradu.

Book preview

Jana se seli (iako to ne želi)

Na sve se živ čovjek navikne.

Janina mama tvrdi kako joj je to omiljena izreka. Ona kaže da je stalno koristi. Redovito dodaje „to ja uvijek kažem", nakon što je izgovori.

Jana se uopće ne sjeća da je mama tu izreku donedavno koristila, no zato je posljednjih tjedana svako malo ponovi.

Ovog puta ju je baš bezobrazno iskoristila i izgovorila tek toliko da nešto kaže. Samo da poklopi mrzovoljni komentar svoje kćeri. Jer djevojčica je samo par trenutaka prije nezadovoljno izjavila: „Fuj, muka mi je od svih ovih zavoja".

Kako je to lako i jednostavno! Odgovoriš „na sve se živ čovjek navikne" kad god ti se netko na nešto požali i to bi trebalo značiti da si čist. Poslušao si, utješio si i smatraš da ne trebaš slušati niti glasa više o tuđoj muci. Bezobrazluk!

Jani tako nije preostalo ništa drugo nego da se, čisto iz prosvjeda, još više zavali u stražnje sjedalo, još čvršće prekriži ruke na prsima i ispusti tiho:

„Pfff!"

Cesta do djedove kuće zaista je mnogo vijugala. Također je bila i vrlo uska, s jarcima i dvorištima s obje strane, a bez nogostupa, pa je mama svako malo zakretala volan da zaobiđe pješake. Zbog svih tih razloga po cesti se nije moglo drugačije nego vrlo oprezno i polako voziti.

Jana nije mogla vjerovati da će se morati naviknuti kretati tim putem. Da će tuda morati ići skoro svakog dana, do trgovine ili, kad ljetni praznici završe, u školu. Novi neugodni i neugledni put u novi, neugodni i neugledni život. Kako simbolično!

„Baš krasno!", izbacila je djevojčica djelić svojih misli na glas, pa još i uzdahnula.

„No, što je pak sad?" zapitala je majka, sad već nervozno. Trudila se olakšati svojoj dvanaestogodišnjoj djevojčici ovu promjenu, no uporan otpor na koji je nailazila već ju je pomalo izbacivao iz takta.

„Ma ništa! Ne znam više što je! Zapravo, sve je! Sve mi ovo ide na živce! Nikad se neću moći na ovo naviknuti."

„Gledaj, zlato..."

„Ne znam, možda sam ja zombi! Ako je tvoja pametna izreka u pravu, ja valjda nisam živ čovjek, nego živi mrtvac, ali nema teorije da se naviknem na život na selu!"

„Ma to ti se samo čini. Da samo znaš koliko je ljudi razmišljalo tako kao ti, pa se preporodilo nakon..."

„Mama!"

„Ozbiljno ti kažem, hrpa gradskih ljudi se i dandanas odlučuje…"

„Ne zanima me!", Jana je već vrištala. Osjećala je da se njezino čitavo tijelo opire ovoj velikoj životnoj promjeni, pa se i ponašala u skladu s time.

Sve su joj oduzeli. Sve što joj je u životu bilo važno i što je voljela: stari kvart, prijatelje iz njezine zgrade i svih okolnih zgrada u kvartu (u svakoj je imala barem jednog frenda), prijatelje iz razreda i škole, onog dečka iz b-razreda u kojeg se baš bila opasno zaljubljivala... Sve su to izbrisali, kao velikom gumicom iz bilježnice njezina života. Učinili su to mama i tata te njihove bezbrojne svađe koje su na koncu dovele do neugodnog razvoda i preseljenja.

Da budemo iskreni, majku zapravo uopće nije toliko krivila i uglavnom joj je bilo jasno da nije imala mnogo izbora. Mama joj je bila veliki uzor. Njezina hrabrost, odlučnost i spremnost na suočavanje s različitim problemima očaravali su djevojčicu koja se upravo počinjala smatrati mladom djevojkom.

I tata je uglavnom bio dobar, iako mami niti do koljena. Oboje ih je voljela, ali i osjećala da ima svako pravo da se, zbog svega što su joj sada priredili, na njih otvoreno i žestoko ljuti. I da još dugo, dugo prigovara. Nije ih nikako voljela slušati kako jedno na drugo viču, no sad joj se i svakodnevna galama činila podnošljivijom od onoga što joj se upravo spremalo.

„Nemojmo se sada svađati, dodala je mama nakon dužeg trenutka tišine, „samo što nismo stigle do djeda. Nije lijepo ulaziti ljutit u nečiju kuću. Bez obzira što će to sad biti i naša kuća. Razgovarat ćemo još navečer.

Nije željela više razgovarati, ni navečer ni uopće. Željela se vratiti u grad i živjeti starim životom, ako ne istim, onda što sličnijim. Osjećala je da bi mogla iskočiti iz vlastite kože, zbog toga što je tjeraju da se navikne na nešto sasvim drugačije od onoga na što je dosad bila naviknuta: na stare vijugave ceste, drvene kuće sa štalama umjesto zgrada, na blato i zaraslo raslinje, na muhe, komarce, kukce, (brrr, možda i zmije!)... na sve što selo nudi i na što uopće nije bila spremna.

Znala je da situacija nije baš potpuno dramatična. Djedovo selo nalazilo se na pet minuta vožnje do gradića, a i do Zagreba se moglo doći za manje od sat vremena, autom, autobusom ili čak i vlakom. Do kraja ljetnih praznika bilo je sasvim dovoljno vremena da upozna novu sredinu i dovoljno se navikne na nju. Sve je to znala i za ništa od toga je nije bilo briga.

Nije uopće bila voljna za razgovore, već za duge, ljutite i glasne prigovore. Otkad je znala za sebe, trudila se biti dobra curica, na koju će tata i mama biti ponosni, pa će se zbog toga i manje svađati. No otkako su roditelji objavili konačnu rastavu, osjećala je sve jaču želju da se buni, čak i da stvara probleme gdje i kad god stigne. I da vrisne na svaku maminu upotrebu njezine omiljene izreke. Onako, da raspara grlo snažnim riječima. Htjela je stalno iznova odlučno tvrditi kako se ona nikad neće naviknuti na novi život. Kako za nju ne vrijedi pravilo svih živih ljudi da se na sve naviknu.

Ne, za nju sad vrijedi pravo da se buni, protivi. Da vrišti. Onog trenutka kad su odlučili razmontirali njezinu stvarnost, dali su joj pravo da vrišti.

***

Kao već nekoliko puta prije, mama Martina se zaletjela.

Ponovno ju je iznenadila blizina ulaza u dvorište njenog oca, Janinog djeda Matije. Iako je u tom dvorištu provela čitavo svoje djetinjstvo, autom je u njega tek par puta ulazila. A kad se išlo djedu u goste, gotovo uvijek je vozio njezin bivši muž, Janin tata. Dvorište je bilo odmah iza zavoja, zapravo i prije njegovog završetka, pa je valjalo sasvim usporiti. A Janina majka to nije učinila.

Kočnicu je snažnije pritisnula kad je već bilo prekasno. Pritom je još i naglo zakrenula upravljač, kako bi ipak uspjela pogoditi ulaz.

Janu je pojas uspio djelomično spasiti, pa zbog kočenja nije odletjela naprijed i zabila se u prednje sjedalo. Ipak, zbog naglog skretanja nagnula se u stranu i glavom lagano trknula o bočno staklo.

„Au! Mama, pa daj..."

Nije stigla ni završiti rečenicu. Uslijedila je nova neugodnost.

Auto je ušao u dvorište i odmah kotačem upao u suhu lokvu. Najkišnije ljeto u zadnjih nekoliko godina, u suradnji s gumama djedovog traktora, ostavili su velike udubine na samom početku dvorišta. Takve rupe su česta i tipična slika na ulazima u seoska dvorišta.

Prelazak guma preko njih natjerao je djevojčicu da snažno poskoči u svom sjedalu i zbog toga još jednom jaukne.

Majka je tek tada zaustavila auto, pored ograde koja je dijelila vrt od dvorišta. Okrenula se i s velikim zakašnjenjem shvatila da njezina kći poput vreće skakuće po zadnjem sjedalu i da nije bila spremna za ove neočekivane vozačke manevre.

„Joj, oprosti, dušo! Jesi dobro? Zaboravila sam da glupi zavoj..."

„Ma ti nisi normalna!, vikala je Jana ljutito, pokušavajući se iskobeljati iz pojasa koji je nekako završio na njenom vratu: „gdje si ti učila voziti? Na trkaćoj stazi?

„Stvarno mi je žao, znaš da nisam...", mama Martina se zbilja trudila ispričati, iako joj se činilo da njezina kći opet pomalo dramatizira i da udarci nisu bili toliko bolni. No protiv sve sile bijesa nakupljenog u njezinoj djevojčici nije se mogla izboriti za riječ. Jana je nastavila negodovati, otvarajući vrata: 

„Ili si možda vozačku osvojila u nagradnoj iiiiiiii.....!!!

I opet ju je nešto prekinulo, a ovoga puta i ozbiljno prepalo. Pred oči joj je skočio par sitnih, ružnih žućkastih nožica, okružen gustim šarenim perjem, pa odmah otprhnuo dalje preko njenog ramena.

Stari pijevac poskočio je s vrtnog plota. Jana ga je otvaranjem vrata naprasno prekinula u spokojnom odmoru. Još ju je vrhom jednog svog krila ošinuo po licu, tik pored njene guste obrve. Malo je nedostajalo da joj se nožicama zapetlja u dugu crnu kosu.

Bilo je to previše za ovu djevojčicu. Već prvi trenuci na novoj adresi nudili su samo bol, strah i slične neugode. Ne zaustavljajući vrisak i mlatarajući rukama oko sebe da otjera svaku sljedeću prijetnju, zajurila se prema ulazu u djedovu kuću.

„O, pa ko je to meni stigel?", djed ih je veselo čekao pred kućom, no Jana ga nije ni doživjela. Projurila je kraj njega i uputila se ravno prema mjestu na kojem je očekivala naći spas od navale vanjskih opasnosti: u unutrašnjost stare kuće.

Rastvorila je teška drvena vrata, sjurila se niz stepenice unutra, pa shvatila da nešto nije u redu.

Stepenica uopće nije trebalo biti. Hodnik iza ulaznih vrata prije je vodio ravno prema dnevnom boravku.

Brzo je shvatila da je u silnoj uzbuđenosti odabrala kriva vrata. Umjesto kroz glavna, prošla je kroz ona koja su vodila u podrum, a koja su bila skoro odmah pored ulaznih. Tako je nakon samo par koraka završila u mrklom mraku. To ju je, naravno, još više uznemirilo.

Okrenula se odmah u suprotnom smjeru, u želji da se što prije vrati na svjetlost dana. No i tamo, na sredini stepenica, na pola puta između nje i izlaza, čekalo je još jedno, najstrašnije iznenađenje.

Čupavo