Članci i feljtoni - Pisma

By Janko Polić Kamov

Novo, cjelovito i sveobuhvatno izdanje ne-fikcijskih djela »pjesnika psovke« Janka Polića Kamova, koje donosi sve njegove poznate članke, feljtone, putopise, kritike, polemike..., te pisma iz kojih mnogo doznajemo o njegovom tragičnom životu, poetici, pa pored ostaloga i o razlozima korištenja pseudonima »Kamov«. Opremljeno je posve novim i opsežnim tumačem i rječnikom, koje je sastavio Zvonimir Bulaja.

Tekstovi su mu najviše izlazili u liberalnom listu »Pokret«, dok je Kamov boravio u inozemstvu, ali i u drugim novinama i časopisima. Pisao ih je i slao redakcijama pokušavajući sebi neuspješno osigurati kakav-takav prihod i egzistenciju. Kamov piše impresionistički, modernistički, matoševski, pokazujući često izborom i tumačenjem tema sklonost tomu da iznenadi i šokira suvremenu hrvatsku malograđanštinu. Zapanjujuća je informiranost i erudicija mladog pisca, ako se ima na umu da je Kamov tada tek u ranim dvadesetima.

Živeći u razdoblju kojega su suvremeni Europljani prozvali La Belle Époque, nesvjesni da im slijedi globalna katastrofa i veliki svjetski rat, Kamov najviše piše iz Italije i o Italiji, budući da je u toj zemlji najviše boravio. Zadnja su dva eseja/putopisa (»Kroz tri luke«, »Klin se klinom zabija«) nastali u Barceloni i posljednji su Kamovljevi tekstovi napisani pred preranu smrt. Piše ne samo o književnosti i umjetnosti, nego i o gospodarstvu, politici i drugim temama.

Janko Polić Kamov (1886.-1910.), prozaik, pjesnik i dramatičar, jedinstvena je pojava hrvatske moderne književnosti, te preteča kako hrvatske tako i svjetske književne avangarde. Djela Janka Polića Kamova izazvala su brojne kontroverze u svoje vrijeme, a objavljivanje im je bilo zabranjivano, dok su mu drame proglašavane neizvedivima i odbijane.

E-knjiga je objavljena zahvaljujući potpori Uprave za kulturu Grada Rijeke.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Bulaja naklada
• Release date: Jul 4, 2017
• ISBN: 9789533283319

Book preview

Članci i feljtoni

Pisma

Janko Polić Kamov

Sadržaj

Članci i feljtoni

O djelu C. Lombrosa (Po njegovoj 70-godišnjici)

Iz Venecije (Fragmenti studije)

Jedna neugodna notica (Poznati pisac i nepoznati socijalista)

Pismo iz Venecije

A. G. Barilli (1836. — 27. I. 1907.)

Bog Pantalon (3. II. 1907.)

Veliki dan (17. veljače 1907.)

Dvije Italije

Iz Venecije (Interviewi)

Pismo iz Venecije

Na rivi

Na ulici

Garibaldi

Protiv moralne malarije

Pošast (Samostanski škandali u Italiji)

Garibaldi i sadašnji antiklerikalizam u Italiji

Neokatolici u Italiji

Don R. Murri

»Rinno Vamento« i Fogazzaro

M. Serao

Reakcija crkve

Camorra (Pismo iz Rima)

XX. Settembre

Južna Italija

Enciklika, Lombroso i škola

Quelle signore... (Napisao Notari)

Iza događaja u Milanu

Sicilija

Generalni štrajk u Italiji

Potres u Italiji (Refleksije)

Sardinija

Proces »Nasi« (Pismo iz Rima)

Pismo iz Rima

»Nord — Sud«

O bogatstvu Italije (Dodatak članku »Nord-Sud«)

Listajući Carduccijeve pjesme

Leopardi i — Musolino

»Roma«

Piši Junković — u literaturi!

A. G. Matoš

Rossana: Casa di pena (Drama u 4 čina; davana prvi put u Torinu 1. X. 1908.)

Jedno zanimljivo literarno očitovanje

»Moderna biblioteka« kao »pojava«

Lombroso (Fragmenti)

Jure Turić: Igra životom

Josip Baričević: Novele i portreti

Sa devete internacionale (Izložba umjetnosti u Veneciji)

Pod aeroplanom (Utisci)

Utisak jednog stiska (Slučaj Ferri)

Bez glave i repa (Brbljarija)

Silvije S. Kranjčević (Impresija)

U znaku — gnjavaže

A. Oriani

Kroz tri luke (Genova — Marseille — Barcelona)

Klin se klinom zabija (Godišnjica Srpanjske revolucije)

Postuma

Poe

(Nacrt Đ[ačkog] P[okreta]) Riječ sakupljenim srednjoškolcima u Lokvama dne 29. VII. 1902.

Gian Paolo [Janko Polić Kamov] Natuknice

Pisma

I. Vladimiru Poliću

II. Dušanu Poliću

III. Dušanu Poliću

IV. Vladimiru Poliću

V. Vladimiru Poliću

VI. Vladimiru Poliću

VII. Vladimiru Poliću

VIII. Vladimiru Poliću

IX. Vladimiru Poliću

X. Vladimiru Poliću

XI. Dušanu Poliću

XII. Vladimiru Poliću

XIII. Vladimiru Poliću

XIV. Vladimiru Poliću

XV. Branimiru Livadiću

XVI. Vladimiru Poliću

XVII. Mirku Breyeru

XVIII. Josipi Gazivodi

XIX. Vladimiru Poliću

XX. Vladimiru Poliću

XXI. Vladimiru Poliću

XXII. Vladimiru Poliću

XXIII. Milutinu Poliću

XXIV. Vladimiru Poliću

XXV. Vladimiru Poliću

XXVI. Mišku Radoševiću

XXVII. Vladimiru Poliću

XXVIII. Vladimiru Poliću

XXIX. Vladimiru Poliću

XXX. Mišku Radoševiću

XXXI. Vladimiru Poliću

XXXII. Vladimiru Poliću

XXXIII. Dušanu Poliću

XXXIV. Miji Radoševiću i Mati Malinaru

XXXV. Vladimiru Poliću

XXXVI. Vladimiru Poliću

XXXVII. Vladimiru Poliću

XXXVIII. Vladimiru Poliću

XXXIX. Nikoli Poliću

LX. Vladimiru Poliću

XLI. Vladimiru Poliću

XLII. A. G. Matošu

XLIII. Josipi Radošević

XLIV. Mišku Radoševiću

XLV. Mišku Radoševiću

XLVI. Branimiru Livadiću

XLVII. Mišku Radoševiću

XLVIII. Mišku Radoševiću

XLIX. A. G. Matošu

L. Milivoju Dežmanu

LI. Vladimiru Poliću

LII. Paoli Juliji Kaftanić

LIII. Milivoju Dežmanu

LIV. Pauli Juliji Kaftanić

LV. Vladimiru Poliću

Rječnik

O autoru

Impressum

Članci i feljtoni

O djelu C. Lombrosa

(Po njegovoj 70-godišnjici)

Njegova — recimo — teorija je ko biljka: zrno bačeno u sretnu zemlju, mladica pomno i vješto njegovana i razgranjeno stablo. Od revijskih bilježaka, od prve rasprave, od prve knjige, od drugog, trećeg, petog izdanja... do monumentalnih djela L'uomo delinquente i L'uomo di genio[1] gledamo je najposlije izraslu, u hladu prolistalog granja i sazrelih plodova. U početku bijaše osamljen — danas je Maestro neposlušnih derana, no samostalnih suradnika, veleuma kao Ferri ili Ferrero ili Morselli, koji se neće složiti u svakoj misli, ali djeluju u istome smjeru.

Danas je geniju i zločincu priznata bar abnormalnost i nitko ne poriče bar neku sličnost ovih s luđakom. Ali svi su složni u tome da zločin determinira ambijenat (fizički i socijalni) i — priroda zločinca samoga, ne njegova »svijest« i »volja«. Ne prosuđuje se zločin, apsolutnost — prosuđuje se zločinac, realnost, baš kao što i medicina ustupa mjesto — higijeni. Individualizacija dakle zločinaca i bolesnih u svestranoj socijalizaciji zdravih: najgenijalniji paradoks modernizma!

U prvoj Lombrosovoj knjizi bijaše čovjek-zločinac jasno, tvrdo i nesmiljeno odijeljen u fizionomiji, anatomiji i biologiji (submikrocefal, asimetrija, rijetkost brade, bujnost kose, klapavost ušiju, neopredijeljeno čelo, tetoviranje, oscenost, prerana dozrelost, perverznost...), ćutilnosti (anestezima), nagnućima (taština, piće, orgija...) i moralu (bez grižnje savjesti...). Ali danas je ta nepremostiva crta pregažena i rođeni je zločinac — taj abis svega ljudskoga i kulturnoga — dobio neku vezu s ostalim čovječanstvom: zločinac-luđak, od navike, u strasti i zločinac od slučaja: od Brezovića i Macbetha dolazimo preko Jackesa,[2] Raskoljnikova, Hamleta, Othella, pa preko onih zapuštenih bez uzgoja, nezakonitih, do onih dnevnih, gladnih i krivih, jer živih — dolazimo tako do nas sitih koji smo kreposni, jer nismo — gladni. Od zločinca rođenog, koji nosi sve uvjete zlodjela u svojem organizmu i psihi, dolazimo do najblažeg zločinca kojemu leže uvjeti u socijalnim prilikama.

Ali je rođeni zločinac ostao svejedno kulmen, tip, toli rijedak i strašan koji može reći: ubio sam, jer sam ubiti morao i kojemu društvo odgovara: ubih te, jer te morah ubiti. I kad prolazite uz živu sliku njegove potpune vanjske i nutarnje ličnosti što se ozrijeva u Lombrosovoj knjizi, kao da gledate tu divlju i nesmiljenu borbu dvaju ljutih i nejednakih neprijatelja, pa kad ste došli do odlučnog momenta, vi, normalni, zdravi i pošteni, možda ćete dati svoje simpatije onome koji je podlegao... Možda... Ali vaš glas i uvjerenje bit će na strani — suda... I tad se sjetite one druge borbe, slične... toliko slične... gdje se bori jedinica i skupnost, sterilnost i fekondnost — genij i masa.

Na to je zacijelo pomislio autor knjige L'uomo delinquente i sjajnih rasprava o »političkim delikventima«, kretenima i pelagri, kad je pisao svoju — kako sâm priznaje — najuspjeliju, najljepšu i najmiliju knjigu: L'uomo di genio.

Ova je knjiga i više od prve analogija i kao što u prvoj idu prečesto uporedo luđak i zločinac, tako u ovoj luđak i genij... Genijalnost je bolest, psihoza, ali nije svaki genij luđak: ima ih suludih, poluludih i gotovih luđaka, ali ih nema moralnih! I vi pratite te dvije paralele anomalija, hiperestezija, prerane dozrelosti, perverznosti, misoneizma, megalomanije, beskarakternosti, melankolije, originalnosti i fizičkih rezultata, dok ne dođete do jedne točke, gdje se paralele — apsurd! — sastaju! Zločinac ubija, luđak luduje i genij stvara — u nekakoj epileptičnoj provali!... Lombroso je konstatovao sličnost epilepsije — najprije sa zločinom, onda sa genijalnošću i jedva se sjetio da su se sva trojica našli zajedno u najvećem svojem momentu — u momentu stvaranja!

Kroz 3000 stranica prolazite kao kroz tamnicu, biblioteku i ludnicu. Živi ljudi, žive fizionomije, misli i osjećaji. A Lombroso kao Linée po carstvu bilina i kao vodič po galerijama slika, što može da kaže: ovo je zbirka — moja. Jer on je skupljao po knjigama, glasilima manikonija, umjetničkim paviljonima, tamničkim zidovima i — tetoviranim spolnim udovima; mjerio istom mjerom raznolike lubanje, slikao istom točnosti najljepše prostitutke od najvažnije emancipovane žene i davao jednaku važnost Danteovoj komediji i sonetima bezimenog dementa.«

Ali on nije ostao samo kod toga; zagledavši ljudskim okom krvavu onu borbu kao svetac u priči rastavio atlete. Pa kad X mora ubiti, neka ubija, gdje je ubojstvo dužnost: rat; kad Y voli varati, učinite ga detektivom; kad alkohol pospješuje zločin, odstranite njega najprije; kad krađa prelazi u naviku, zaštitite nezakonitu djecu; a kad gladni otme komad kruha, učinite ga najprije — sitim! Kanalizacija, kud su se zločinci rodili, prevencija, da to ne postanu.

Biljka je prolistala i donijela plodove i gledalac ne zna, u koji bi je red svrstao: sociološki, antropološki, ili pravni. A vrtlar se ironički podsmijeva što je sve redove upotrebio da stvori živu notu; sve znanosti da stvori jednu živu. I onda zaviđaš sretniku i pomišljaš na one koji su bacili zrno na neplodnu zemlju ili onako bezbrižno, slučajno, od obijesti ko čarobni lump Poe ili genijalni epileptik Dostojevski ili biblički heroj Wilde.

Pokret, 17. I. 1907.

Bilješke

[1]  Čovjek zločinac (1876), najpoznatija rasprava C. Lombrosa (1835-1909), u kojoj je iznio tezu da su kriminalci biološki nazadak u primitivniji stadij ljudske evolucije, i da je zločinac uvjetovan rođenjem. Čovjek genija (1889) druga je njegova poznata rasprava, u kojoj postavlja tezu da je genijalnost umjetnika svojevrsno nasljedno ludilo.

[2]  Vjerojatno cinični Jaques, jedan od glavnih likova Shakespeareove komedije Kako vam drago.

Iz Venecije

(Fragmenti studije)

Rasplamsani, rumeni, ponešto ko dimom omrčani zapad što se čist odrazuje u krvavome moru... A nad njim se rastegla nebesa, blijeda ko gola stegna gladne prostitutke što se s više uživanja podaje udarcima sotenera, negoli furoru ugrijana naivnika. I sav onaj omaljani, ispljuskani i krvavi horizont, sva ona mirna, tiha vatra, dogorijeva bez grcanja ko dah. Čini se ko jedna drečeća ideja, ko ekstaza osjećaja što se najedamput zgrčila u melanholiju, pa tinja i umire nad žagorom crnih sjena ljudskih i ledom uličnih svjetiljki.

Ona — Venecija — je lijepa zarad zapada; ona je zapad! Jedan topli raskošni i nijemi zapad. I kad ste prošli mimo palača što snivaju ko spomenici po grobovima; kad ste obišli nju cijelu po zmijolikim, tijesnim i dubokim ulicama; kad ste najposlije postali gluhi u vici, izazivanju i deklamiranju uličnih prodavača — i nehotice zastajete pred antikvarijatima knjiga, posuđa, fotografija — omršavjeli od udara prolaznika... I onda... ovaj antikvarijat vam se pričini — Venecija — ona cijela: svi stilovi građevina i sama bajovna crkva sv. Marka i svi oni pijani, nahereni zvonici i teatralni kolos Palazzo Ducale...

O taj palazzo! Pričinja se ko dekoracija jedne nijeme scene, pred kojom samo publika žamori što je pala na tarac ko stjenice na bijelo platno... I nutrina — šuti... Šute svi oni plafoni i skalinate, šuti sve ono ukradeno bogatstvo... Šute i one slike Tintoretta i Veronesea i Palme što predstavljaju jednu veličinu — grandioznu i ledenu... Ali izjedeni zidovi i klimave kolone i popravci — govore; prosto i grubo ko radnički vođe i birtijski debateri... i Akademija lijepih umjetnosti,[1] sita svetaca i Krista, što sjeća modernu dušu na nešto što je preletilo — i ona šuti — cijela pjesma, ritam i rima boja... I sve one crkve šute, dok vam najedamput ne zagrmi u uho sarkastički opaska; ona je crkva sada magazin... I gdje je nekad bliještila Tizianova umjetnost, danas se krivi vreća brašna; gdje je nekada klecalo prenježno aristokratsko koljeno, miješa se pljuvačka sa znojem i »vobiscum« s oltara zamjenjuje »p... dio!«[2] A sarkazam situacije ublažuje originalna komika; trulu crkvu podbijaju gredama — socijaliste...

Nije li to antikvarijat jedne politike, umjetnosti i religije? Tu ih gledate zagrljene; riječ evanđeosku, artističke nerve i one što su slali ljudstvo na »Ponte dei sospiri«.[3]

A mi im se divimo; divi im se i onaj plebejac, kojeg su pretci valjali kamenje za piramidu signoriji, bogu i umjetnosti. Divi im se, jer ih gleda nijeme i jer se »guide« dobro plaćaju... Pa kad uz gondolu strelimice preleti jedna »lancia«, ko da si pročitao jedan stih iz Sloma kampanila[4] i razumio, zašto je sunce na zapadu najljepše i zašto iza njegovih cjelova ostaje grad ko nahranjena strast, umorna žena i izgubljena sreća...

*

Sva joj je ljepota u kosi, ženskost u očima i podrijetlo u nosu. O taj nos Venecijanke! Sad gledajući u zemlju ko klerik, sad u nebo vapijući ko grijeh. On je jedna nepristojna doskočica, jedna zabranjena šala i nedopuštena opaska: dira u žensku čast, narodni ponos i mušku kesu. Jer on baca sumnju u vjerodostojnost mletačkih krsnih listova, nepatvorenosti mletačkih fabrikanata i originalnost stvaralaca... I onda se sumnja proširi i pitaš: ma je l' ovo samo venecijanska umjetnost? — ma je l' ovo samo venecijansko bogatstvo? — ma je l' ovo samo venecijanski nos?

Tri stila — bizantinski, romanski, gotički — izdaju plemenite građevine, tri poriva — krađa, otimačina i razbojstvo — bogatstvo i tri ljubavi — alemanska, slavenska i romanska — nos.

Ali izdajica je on! On ulični, nepritajeni, nenašminkani; on što ne suzdrži rad pristojnosti kihanja i što ne proguta rad komotnosti sluzi; on što kihnu i razbi jednu harmoniju; on što prosuzi i omrča jedan ideal; on što se ne da izobličiti ko noga, kastrirati ko udo, pritajiti ko misao, falsificirati ko pergamena i progutati ko plač; on što se prvi zadubio u prošlost — ko pasja njuška u smrad i osjetio — miris.

Ali lice! Ono je odraz sadašnjosti; odraz ovoga neba nad kojim već nema boga. Blijedi li ko prepast, žuti l' ko žuč, rumeni l' ko sram — ono je sadašnjost, dok ima oči, duboke ko dno i nemirne ko površje. Jer one su odraz svjetla, krijesa i vatre, ko ono blatno i ledeno more što odrazuje čisto zlato i razliveni metal. Ono je sadašnjost, dok mu se kosa razlijeva ko talasje mračnih nota i klupko crnih zmija.

Oči, lice i kosa: refleks jednog nevidnog sunca. Jedna božica krasnih fasada, pogleda i oličja, krivih trupina, zvonika i ulica, tuberkuloznih plućiju, zidina i fondamenta... Jedna kržljava, mršava i šepava — ljepota.

*

Sunce, nabujalo, rašireno, rasipno, što toči žitko piće na goli tarac, na onu stoljetnu »Rivu dei Schiavoni«.[5] A more je pljuska ko da se draška o onu bijelu, kamenu i hladnu put — pljuska o uske, crne bokove gondola što se njišu tek vidljivo i idu — idu lake i brze, tihe ko balerine na skliskom parketu.

Gondola!

Nosi ih — one što su zastali na rubu jame koja je proždrla njihove drugove. Nosi ih — aristokraciju, besposlicu, ljubav i dosadu; nasljednike ukradenih dijamanata, vlasnike neplaćenih palača, obožavatelje kicoške ljepote. Nosi ih — velike, mirisne, dražesne, što dadoše slugama i napojnicu i svejedno im ostaše — dužnici. A onda... ona ispucana, grdna, zablaćena ruka što veslom dube od iskona more, a plećima vazduh i nigdje ne ostavlja jame... I ugljenari, omrčani, iscrnjeni, izgrbljeni — ko skvrnitelji jedne nevinosti, ko rušioci jednog božanstva i psovači jedne svetinje: negacija one ljepote.

Gondole! — i oni! Laki u kroku, dražesni u kretnji, ljubezni na jeziku. Oni — heroji dosade što rade od dosade, ljube od dosade, živu od dosade i umiru od dosade.

Zato i dolaze tu, u carstvo gondola, vodenih parkova i nebeštanskih panorama... Dolaze u grad ladanja, uspomena i priča... Dolaze tu, gdje buka vozova ne zaglušuje mandoline. Dolaze, jer tamo ih pita vaskoliki život: a šta ste došli u dugočasno, tuđe i neshvaćeno društvo? — a tude im se blago priklanja izijevana prošlost i ljubezni smiješak higijene: »to je zdravo za pluća« i ruka gondolijera što im žedno hvata dosadnu sapu, skrućujući je u — kruh.

*

Na trgu pred rijetkim slušateljima podigao binu: kazuje ili prodaje sreću, budućnost i — prošlost — i zove publiku. Gledate ga i ne pojmite da ispraznost riječi, ništavnost predmeta i besplatna obična publika zaslužuje sve one grimase lica, svu onu mimiku udova i brenčanje organa. Ne pojmite čovjeka što udara dlijetom po kukavnoj svojoj mesnatoj masi radi trice i za tricu. Radi onih glupoispisanih ceduljica, a za groš!

Pa ipak! Nije taj groš jedini movens njegove radnje. I što više gledate njegovu igru — progledavate. Njegov organ doziva u pamet organe kolportera, prodavača i — konferencionista! Organe jedne piljarice i jednog — profesora. Organe onih što viču Gazzetta i onih što pitaju: »bit ili ne bit«. A njegova kretnja čini se ko kret onoga što najavlja život na pozornici, a grimasa lica grimasu onoga koji je preletio sve svjetske daske.

To je teatralnost, jest, ali ne afektacija! Ona je prirođena ko bodež u ruci Sicilijanca. Otelo u osobi Rossija i Verdi na usnama Talijanca... I ovaj uličnjak, ovaj istrion šupljih laktova i luknjastih hlača, nosi na rumenom čelu parolu: L'art pour l'art. On grimasira radi grimasa, mimicira radi mimike — on je saltimbank radi umjetnosti i — ako hoćete — bohémien radi lijenosti i lijen radi — umijeća.

Imitiranjem stvarati, ne zaključivati, rađati, ne uzgajati. Šetati radi šetnje, ne higijene, ubijati radi ubojstva, ne ideje: rođeni delikvent i rođeni artista!

Gledate i progledavate i bude vam jasno, zašto je Novellijev repertoar pokadšto i »ispod kritike« i zašto je on velik umjetnik u tragici i komici i zašto je njegova umjetnost svejedno istinita, iskrena i prirodna.

*

Pred licem utjelovljene arapske priče, u sredini arhitekturske epopeje, sučelice rasplinjene sanje, oborenoga kampanila — ljudstvo i glazba... I onaj lakirani kadaver i onaj odrpani deran i ona igličasta dama i ona bradavičasta baba i... ukretinjena starost i postarala dječurlija... cijelo ono ljudstvo jedno uho, jedan takt.

Donizetti!

Vole glazbu radi pjevanja, operu radi zborova, a pjevanje radi svojega grla, fićukanja, serenada i lumpacija... Muzika života, ulica i društva. Ne onu osamljenost, duše i pustinje... A život guši psihu, ulica misao i društvo individualnost.

Dajte im plamen, ljubav i samu dreku — uglazbite živce Romea, tragiku Aide, ljubomor Otela, nesreću Lucije — ali ne bol Hamleta![6] Uglazbite handžar i krv, ali ne nijemo glavinjanje i krv što ističe bez rana... Uglazbite cjelove, ali ne strast Salome[7]... Uglazbite svoje nesretne ljubavi, ali ne one skitnice i mislilaca... Uglazbite i orgiju, ali orgiju zadovoljstva, veselih i nasmijanih, orgiju badnjaka, nove godine i karnevala, ali ne onu mračnih jeseni, zaturenih lokala i napitih ideja... Uglazbite ju, ali orgiju skladnih glasova, ne onu neskladnih i posrćućih...

Jer oni su sklad — harmonija takta, osjećaja i misli. Ne podnašaju nesklada, jer ga je rodio modernizam; oni su sluh: ne podnašaju bol duše, osame i misli, jer je gluh bio Beethoven. Oni su rođeni sa skladom i sluhom, i ušima slušaju glazbu, za ušesa sama.

Dovedite glazbu da je slušaju, ali ne da je uče; dajte im glazbu za ples, pljeskanje i podoknicu, ali ne — nauku!

Oni i Donizetti jedno — ali ne dovedite Griega, jer Grieg je bič zime što pali; Grieg je ko Ibsen što je pobjegao iz domaje[8]... Dajte im operu, ali ne simfoniju — život, ne psihu — karneval maska, nogu i grla — ne onaj možđana.

*

Idete u šetnju od dosade, znatiželje ili od slomljenog maštanja... Jedan trg: spomenik Goldoniju — drugi: Garibaldi — treći: Manin. Jedna crkva: Palma — druga: Tiepolo. — Jedna palača: Sansovino — pa trg: glazba; Verdi, Rossini — pa teatar: Goldoni, Duse, Zago... Prošlost ukamenjena, uslikana, interpretirana i — osjećana... Mrtva prošlost — živa na usnama glumca, u oku gledaoca, u ušima publike... Goldoni govori na usta Zaga, a Zago govori savremenim ljudima njihovim jezikom, šalama i životom... Garibaldi, nekada heroj dvaju svjetova,[9] a danas heroj individualiste D'Annunzia, socijalista i monarhista... Manin, antiaustrijanac i politik iz godine 1848. kao i učenjak Marconi iz godine 1906. kao svaki analfabeta iz Lombardije, diplomata u srcu, Berchet i Carducci!

Gaziš po prošlosti, gledaš prošlost i pipaš prošlost! Ona se kreće u sadašnjosti kao u svojoj kući među svojim ljudima u svome haljetku... A u nas se Držići čitaju jedva za »dovoljno«; Zrinjske ne opjeva narodna pjesma, a Gubec nema ni spomen-ploče. Svi viču da je kriv pravac Jelačićeve sablje. Preradović je neukusan u vojničkoj uniformi, a Starčević dosadan i svojim pristašama... Khuen bilježi jedan trg, a pjesnik »pisama naroda slovinskoga«[10] sluša svednevice tvrdu, nerazumljivu švapštinu.

Prošlost na koju reži sadašnjost ko vanbračno dijete na nepoznatog oca... Prošlost — slavodobitne bitke kojih se sadašnjost — srami.

Psovanje i pljuvanje i stid... I rušenje...

I sad vam se pričini da čujete — ništa, da vidite — ništa, da mislite — ništa... A to su duhovi, sablasti, veleumi... Pjesnici skitnika, luđaka i očajnika; filantropi revolucije, bombe i bludnica; oči naturalizma, djeca nihilizma; — varvari što ruše grubo, prosto, divlje, i iz ničega stvaraju — genijalnost, iz pljuvanja — poštivanje, iz dinamita — slobodu, iz luđaka — apostole, iz ničeanaca — socijaliste, iz zločina novo, veliko sveto čovječanstvo.

I što više mislite — u porastu intelekta osjećate porast ljubavi i osamljenosti... Ljubite čovječanstvo, a mrzite ljudstvo; poštujete čovjeka, a prezirete ljude... Nihilizam rad života, uništavanje rad stvaranja i krv rad samilosti!... Rusija atentata i Rusija Tolstoja; Rusija Gogolja i Rusija Gorkoga; Rusija Dostojevskoga i Rusija Andrejeva...

I mislite dalje... Sjetite se jedne studije: Le anime Slave što ju je pisao Talijanac o ruskoj emigraciji,[11] kako je šutljiva, uvučena u se i nedruštvena. Talijan to jedva shvaća, ali opaža... Jer on bi htio da mu pripovijeda, priča i laže, htio bi da se skupi oko njegova stola na Božić i da proslave zajedno Novo Ljeto ko u svojoj kući. Više riječi i više — familijarnosti!

Jer ovaj južnjak, što mora i za vrijeme čina u teatru reći svoju, ne razumije šutnje. On ne zna da je razrovana familija; on ne zna da je misao izvrnula običaje, oturnula tradicije i od jedne familije učinila deset ognjišta, od braće ministre i potucala, cariste i revolucionarce; on ne zna da su se zavadili osjećaji sinovske i očinske ljubavi; i da je jedna kuća šutnja, kad nije psovanje, a jedna familija uvučenost, kad nije tučnjava i rasijanost, kad nije klanje.

On ne zna misli što gazi prošlost; on ne zna intelekta što pljucka na tradicije; on ne zna čovjeka što ruši obitelj.

Pokret, 26. I. 1907.

Bilješke

[1]  Čuvena Accademia di Belle Arti u Veneciji, utemeljena 1750. godine, odnosno Gallerie dell'Accademia, s izuzetno bogatom kolekcijom umjetnosti do 18. stoljeća.

[2]  (Pax) vobiscum (lat.) – (mir) s vama; p... dio (tal.) – porco dio, »svinja bog« (blaga talijanska psovka).

[3]  Most uzdisaja, slavni natkriveni mletački most koji povezuje Duždevu palaču i zatvor.

[4]  Slom campanila, pjesma S. S. Kranjčevića o urušavanju zvonika crkve Sv. Marka u Veneciji 1902. godine, objavljena u Viencu. Zvonik se urušio 1902., a obnova je završena 1912. godine.

[5]  Slavenska obala, naziv dijela obale pored Trga sv. Marka i duždeve palače; ime je dobila po Hrvatima.

[6]  Shakespeareovog Romea i Juliju uglazbili su brojni skladatelji: opera Roméo et Juliette iz 1867. Ch. Gonouda; dramska simfonija H. Berlioza iz 1839. i dr. Aida je Verdijeva opera iz 1871. godine. Operu Otello skladali su Rossini (1816) i Verdi (1878). Lucia di Lammermoor je Donizettijeva opera iz 1835. prema povijesnom romanu W. Scotta. Opere prema Hamletu skladali su doduše manje poznati talijanski skladatelj Franco Faccio (1865) i francuski skladatelj Ambroise Thomas (1868).

[7]  Opera Salome iz 1905. godine jedno je od najpoznatijih djela njemačkog skladatelja Richarda Straussa (1864-1949), nastala prema drami Oscara Wildea.

[8]  Norveški dramski pisac Henrik Ibsen (1828-1906) živio je i djelovao izvan domovine od 1864. do 1891. godine, u Rimu, Dresdenu, Münchenu i drugdje.

[9]  Talijanski revolucionar i borac za ujedinjenje Italije Giuseppe Garibaldi godine 1836., nakon neuspjeha pobune u Genovi, emigrirao je u Južnu Ameriku. Tamo je sudjelovao u građanskom ratu u Brazilu i borio se na čelu dobrovoljačke talijanske legije za neovisnost Urugvaja 1846. godine, te stekao iskustva u gerilskom načinu ratovanja. Vratio se u Italiju 1848. godine kako bi sudjelovao u revoluciji. Zato je prozvan »eroe dei due mondi«.

[10]  Andrija Kačić Miošić (1704-1760), autor Razgovora ugodnog naroda slovinskoga.

[11]  L. M. Bottazzi: »Anime slave«, članak objavljen u socijalističkoj novini Critica sociale, br. 1, 1907. Taj utjecajni list je pokrenuo i uređivao Filippo Turati, osnivač i vođa Socijalističke stranke Italije.

Jedna neugodna notica

(Poznati pisac i nepoznati socijalista)

Morala bi me gotovo zapeći savjest, iznašajući pred našu publiku ovaku vijest. Kad bih naime imao savjest o kojoj govori bog, papa i Marchetti.

Autor Srca,[1] autor knjige za djecu i za djevojke velikih patriota i još većih katolika — socijalista! Koliki će još obožavatelj E. de Amicisa zagledati u njemu krivoga kumira, a koliki podrugivač dječje literature i rušilac autoriteta otkriti novog — obožavanog... Tako to ide: kumiri se dižu i ruše, obožavatelji se i obožavani mijenjaju — čovjek ostaje.

De Amicis: »Una penna che pittura, un pennello che scolpisce« (pero što slika, kist što kleše) zove ga jedan nepoznati, oduševljeni čitalac što je išarao usklicima ovu odrpanu knjigu, uzajmljenu iz jedne biblioteke »circolante«. I zaista! Njegovi su primjerice putopisi, opaske, aboci, pejzaži i portreti: album razglednica, akademija i fotografija, i bilježnica umjetnika i crtež publiciste.[2] A njegovi Ricordi, Memorie[3] i tako zvani »romanzi«: njegova samilost, plemenština i dobrota, čitavo njegovo toplo, krasno i veliko srce odaju umjetnika što će prikazati nevolju, trulu, smradnu i odvratnu, iznakaženu od raka da pobudi samilost. Rugobom dakle izazvati čuvstvo nečega — lijepoga.

»Artista del sentimento« nazvao se je negdje, a ja dodajem i »socialista per sentimento«.[4]

Tako je unatrag nekoliko godina napisao knjigu što nije ni roman ni novela ni drama i svejedno je život. Romana zapravo ni nije pisao; on je pisao »život slobodan i razasut, kako ga vidi i gleda gdje teče«. Takav je ovaj život, ova knjiga Carrozza di tutti[5] (mi bismo rekli omnibus ili tramvaj — po hrvatski!) što »približuje najudaljenije ekstreme života i društva«, a među njima on s olovkom i hartijom — s budućom knjigom i novom religijom. Jedan bogati X, što se cjenka s biljeterom radi — tarife, ulazi u njegovu knjigu kao »podlac što se obeščašćuje dnevno deset puta za pet centezima« — jedan prljavi, pijani i pospani radnik i elegantna, pripita gospođa što pravi benu iz njega, ulaze kao oni »koji nisu pijani poput njega samo zato što su pili bolje piće; koji su pristojniji od njega samo zato što obavljaju pristojniji posao; koji ne zaspaše javno, na tramvajskoj klupi, samo zato što su radili daleko manje i lagodnije... Da, to je jedna flaša od dvije litre što se ruga litri od osam krajcara!«

I tako redom... Scene lijepe i ružne; ljudi unagrđeni od pudra, alkohola i glada, lijepi od ljubavi, nevinosti i zdravlja, sretni i nesretni u djeci, s vjerom i mržnjom u socijalizam, u lovu za ženom i muškarcem, s cigaretom od centezima, seksera i bez cigarete, s radosnim i tužnim badnjakom; dobri i — zli, zavidni, poživinjeni, bez snage dići se u ljudske sfere... Ali što zato! Kad zli nisu svijet ko ni tmurna magla nebo... Kad ima dobrih ko majka, umnih ko Ferri, požrtvovnih ko don Kihot... Vjeruj u ove, diži se i nadaj — ovi su predstraža i — naša je budućnost!

Socijalista što neće borbu ni mržnju klasa, jer ih gleda; nego socijalista što će mir i ljubav, jer ih ne vidi i jer u njih — vjeruje![6] Socijalista »per sentimento«, dakle reći ćete. Jedan od onih što gledaju bijedu iz salona — ali eto! On je primjerice potratio godinu dana u tramvaju što ne zaostaje za zagrebačkim... On je držao ne jednu konferensu radnicima, makar je prvi »poligraf« u Italiji i makar ne zaostaje za — našim suplentima... On je pristupio socijalističkoj organizaciji i piše u njihove novine, makar su u nas obične šifre »dr.« u same radikalnije buržoaske novine i makar se obilaze iz tiha organizacije stranaka koje postaju — većina...

»Artista del sentimento! Penna che pittura...« Artista dakle, reći ćete, pristojan ko usidjelica, pisac obziran kao kateheta i literata našminkan ko propala kontesa... ali hrvatski je predavač morao cenzurirati nekoja mjesta iz Puta u Carigrad[7]... Ali — hrvatski publicista ne bi smio prevesti jednu njegovu frazu, »premere il Galateo colle natiche«.[8] I da se ovaj De Amicis — finesa, elegancija i duhovitost — prevede na hrvatski, možda bi najedamput postao grubost, krupnoća, trivijalnost i prostota. Je li to donaša sam jezik ili sama publika ili sami pisci? Ili — zrak?... Postavismo književnost ko odraslog među djecom i nazvasmo nemoralom — frazeologiju; tužismo se na literaturu bez narodnog karaktera i našeg ambijenta i zahtijevasmo da se iznese patnja bez kletve, opijanje bez pjesama, proštenje bez prilega i sveštenik bez »rođakinja«; život bez života, društvo bez ljudi, ljudi bez čovječjega! Blažena zemlja, gdje ljudi umiru bez bolesti i gdje se rađaju djeca bez — koitusa! I možda bi to bio naš, hrvatski roman...

A ovu posljednju za naše mamice što darivaju djecu Srcem i luduju za jezuitskim saltinbankima; za naše licejke što čitaju Srce i slušaju delirija »o vragovima« u stupcima Pokreta; za naše dušobrižnike što preporučuju Srce i ne vjeruju u uzgoj bez popa — za ove ova posljednja. De Amicis je u društvu ateiste Ferrija i Labriole i svih onih što potpisaše proglas za antiklerikalnu demonstraciju »pro Francia laica!«[9] — na dan smrti — Giordana Bruna!! Ali ova bi bila i za našu — puliciju i... i za naše — literate...

Venezia, 26. 1. 1907.

Pokret, 1. II. 1907.

Bilješke

[1]  Dječji roman E. De Amicisa Cuore (1886) s kojim je stekao međunarodnu slavu i koji je preveden na desetine jezika, fiktivni dnevnik pučkoškolca, sentimentalno-moralističko djelo u kojem se promiče domoljublje. Hrvatski prijevod Srdce objavljen je još 1888. godine i ponovljen u nekoliko izdanja (L. Hartman; Kugli i Deutsch; prev. Petar Kuničić).

[2]  De Amicis je autor brojnih putopisa: Španjolska (1872), Nizozemska (1874), Londonske uspomene (1874), Maroko (1876), Carigrad (1878), Pariške uspomene (1879).

[3]  Nekoliko De Amicisovih memoarskih i putopisnih djela u naslovu ima riječ Ricordi (Sjećanja). Memorie (Uspomene, 1900).

[4]  Umjetnik osjećaja, socijalist po osjećaju.

[5]  Društveno-kritički De Amicisov roman iz 1899. godine, radnjom smješten u Torino.

[6]  Ova je rečenica nejasna, ali takva je objavljena u Pokretu.

[7]  De Amicisov putopis-roman Constatinopoli, 1877. Prijevod Adolfa Vebera pod naslovom Carigrad u Zagrebu je objavila Dionička tiskara 1883. godine.

[8]  »Pritisnite Galatea guzicom.« Il Galateo overo de'costumi (Galateo ili o običajima, 1558) je poznata rasprava o dobru vladanju, etiketi i moralu talijanskog pjesnika Giovannija della Casa (1503-1556), nazvana po biskupu Galateu (Galeazzu) Florimonteu, koji je autora potaknuo na njezino pisanje.

[9]  Za laičku Francusku!

Pismo iz Venecije

A. G. Barilli

[1]

(1836. — 27. I. 1907.)

Na samu nedjelju predana mu je u Genovi »la targa d'onore«[2] inicijativom »Saveza ligurskih novinara« kojemu se pridružiše vladar, ministar nastave, društva, pisci, drugovi, senatori i đaci — cijela jedna mnogoglava masa što je za svečanu prigodu natakla jedan jezik, dva uha i jednu opravu.

Kad bih bio kritičar, tj. zlobnik, onda bih rekao: Barilli broji sedamdeset godina i sedamdeset pripovijesti; godinama je dakle star koliko i djelima. Tako su nekako i mislili kritičari, pozdravljajući po dužnosti Nestora talijanskog romana. Velim mislili, ali ispravnije bi bilo reći: čitatelj je osjećao što su oni mislili, a čitao što su napisali: Dajmo, rekoše, zahvalnost njegovoj knjizi koju smo kao mladići gutali, kao muževi isprobavili; poštu svome čovjeku, Garibaldincu nekada mačem, sada perom, a priznanje onomu romansijeru koji se pet decenija plodi i pedeset godina jede i onome drugu novinaru koji se dnevno prazni i još se ispraznio nije!

— Pisalo se onako, kako i treba pisati o Nestorima koji su nepovredivi javno, ismijani privatno i nesnosni, jer po dužnosti tolerirani.

Pa i jest antipatičan, kako ga je obično kritika prikazivala. »Ugodan«, rekla je negdje — »pristojan«, dodala je drugdje — »vodi krepost u trijumfu«, oglasio se krasni spol — »njegovim ljubavnicima dostaju oči i usne, svite im ne otkrivaju oblika«, priznaše priznati — »pjeva samo ljubav«, uzdahnuše starci — »mio onima koji gledaju u životu dosta prljavština«, kimnuše prljavi i — »može ga čitati najnevinija djevojka«, kihnuše protoplazmički rasipnici i svi im kliknuše: »na zdravlje!« Jer se je s ovim »za djevojke« uobičajilo uzvisivati pisca i nehotice degradirajući čitatelja. Pa ipak! Reklama ne pravi toliko komplimenata, koliko moralisanje apsurda. I tako je vječna gospođica Estetika odstranila smrad, posipav nozdrve parfemom, a njezina po bogu i sudbini sestra Etika odstranila zlo, udarivši svoje pitomce toljagom po glavi.

Po mome naime mnijenju napisati u literaturi »za djevojke« označuje dovoljno da nije »za ljude« ko što »za gospođe« znači da nije »za gospodu«. Radi javnog morala razdijeliše literaturu poput javnih zahoda baš kao da su ovo mjesta za »onaku« praksu.

Ali Barilliju učiniše donekle krivo. On je i novinar; njegov roman što se tiče refleksija izgleda ko uvodni članak, što se tiče opisivanja ko feljton, a što se tiče prikazivanja ko referat. No to nije nikada revolver-žurnal,[3] to je jedna buržoaska, umjerena i solidna »gazzetta«, gdje se sve ideje skupljaju u imenu, sav sadržaj u naslovima.

A zna biti i duhovit, ali onako ko profesor pred đacima; podrugivač ko oportunista otac pred radikalnom djecom i patriota ko graničar ili penzionirac. Kad priča on je i ugodan; ugodan ko starac koji je mnogo toga doživio; ali kad se zabrblja, onda prečesto uzdahnete: »Kad će da svrši!« I ako imate dovoljno prisutnosti duha, pošli biste zacijelo napolje, kad već ne biste mogli — zaklopiti knjigu.

Ali on ima svoju publiku koja je jednaka na obalama Jadranskoga mora i »Adriatica« kao i kritika koja za njega ima jednu notu u dvojezičnoj štampi. Uvijek vam bude da slušate dobre mame Riječanke, gdje u svom bastardnom dijalektu govore sa zanosom: »Barilli ši ke že un bon škritor! Lo pol ledjer kvalunkve ragaca!«[4] A dobrodušni ocevi, gdje nastavljaju sjedajući po objedu s nataknutim očalima i rastvorenom knjigom za peć: »Ma ši! El že ašaj divertente, e mi ko vado in teatro o ko leđo un libro me vojo divertir, per Bako!«[5] Pa kad ste se za po sata vratili, dobrim je taticama ispala knjiga i očali i oni su vrlo zabavno — zadrijemali.

Da, volim govoriti o publici svečarovoj, negoli o njemu; kad je njegovu publiku ugodnije proučavati sa dva retka i hiljadu istih izdanja, negoli njegove 30. edicije i šezdeset romana kojima dodaje baš ovih dana još jedan. I više još volim govoriti o njegovoj kritici koja je propagovala pedagogiju konvikata, liceja i klerikata, što je stvarala uglađene, čiste i izvorne — masturbatore! Jest! Sva je ova kritika sa svojim uzgojem smokvinog lišća i parfimovanog gada zamijenila jedno bludilište drugim, po uzoru svojih roditelja što podigoše moral na prostituciji! Jer ne htjedoše reći: uzgoj se kupuje, načiniše da se uzgoj prodaje; jer ne htjedoše reći: čistoća nije moguća, načiniše da joj prljavština služi; jer ne htjedoše reći: nevinost je ignoransa, načiniše da su žene propale radi gluposti.

Ali to ne ide Barillija. On je pisao, zabavljao i zanašao, on se je borio, radio i živio i stvarao potrebu čitanja i čitatelje koji ga na sreću gdjegdje i izdaše. Pa ako su njegova djela došla do 50. izdanja, došao je do 15. i D'Annunzio. I možda je ovaj čestiti starac, što svitama ne otkrivaše tjelesnih oblina, ulio put razbludnome bećaru iz Abruzza[6] što je oblinama pokrio — svite. U to ime, da ga bog poživi!

Bog Pantalon

[7]

(3. II. 1907.)

Kroz stoljeća stupaše na daske istom maskom što bijaše nešto nerealna, izmišljena, napravljena; nešto što ne prikazivaše ni čovjeka ni život — artefakt što vladaše publikom, laž što vladaše glumom — neljudska krinka na ljudskim licima. Bijaše ko bog.

A onda je došao onaj drugi — Goldoni. Polagano, bojažljivo, nesigurno. Dobrodušni podrugivač, plašljivi reformator i filistarski veleum. I stao rušiti krivo božanstvo što bijaše trulo u sebi, ali jako u vjernicima. Težak bijaše njegov rad, makar obavljaše lagani posao. Al stoljeća ostvariše misao decenija i rad jedinice obavi skupina. Srušiše idola i religija ostade bez boga, vjernici bez religije, ali ne bez — čuvstva...

I danas — nakon dvjesta godina prirediše slavu Goldoniju,[8] restaurirajuć — Pantalona! Zakopan na pozornici — uskrsnu na ulici. Srušiše boga, ali ne srušiše religioznosti.

Gledao sam i pripreme i — iščekivanje. Gledo ga na licima hrome djevojke, paralitičnog oca i nepismene majke. Kad pristupih k objedu — u tri je imao zasjesti tribinu uskrsli bog — otac je rekao jednu doskočicu, kćerka se je uslužno nasmijala, a majka je brže donijela drugo jelo. Ovaki baš bijahu na sami badnjak, iščekivajući — Hristosa! Ista svečana lica, iste nervozne kretnje i ista rijetka doskočica. Razlika bijaše tek u tome, što su o badnjaku dugo kuhali, mnogo donijeli i sve pojeli, a danas napola iskuhali, manje donijeli i pola ostavili. Ali i treći i dvanaesti sat dočekaše istim raspoloženjem psihe i — trbuha.

Pođosmo.

Nebo je nijemo grohotalo razotkrivajuć svoja duboka, sjajna usta. Majka Venecija drhtaše ko Lazarova seja trijebeći sa krovova snijeg ko prhuti s nečiste glave. Ogromno ljudstvo pretvaraše goli kamen u obuvenu put, prozore i galerije crkvi u lože. Dolje, na trgu, tjelesa na daski za glačanje, stopala na Prokrustovoj postelji i vratovi u gigerlskom »kraglu«. A redari u neprilici ko liberalni kaki predsjednik sabora.

I sred tog zadahtanog iščekivanja došao je On da — ode...

Navala mase bijaše takova da nije gotovo ostalo mjesta za boga i njegovo nebo. Svjetina izgubila pristojnost, redatelji glavu, redari vlast. Svi su htjeli vidjeti i nije vidio nitko. Najavljena parada i nepredviđeni fiasko. Neuspjela proslava i uspjela blamaža. Očekivano veliko i dočekano ništa. Prevareni aranžeri i prevarena publika.

Vratih se.

Koliko izgaženih prstiju i osjećaja, mislio sam. Koliko troškova, za manifestaciju gluposti i uza sav novac — koliki neuspjeh! Koliki je danas poželio biti golub da može poletjeti, a koliki će sutra poželjeti biti golubom da se može — nahraniti... Koliki je došao pun nada i poleta ko provincijalac u glavni grad, a otišao razočaran ko izbornici iz sabora...

Pođoh, daleko, dalje.

Mrak je stao pršiti nalik na zablaćenu mećavu, sjajna nekad nebeska usta izgledahu ko zjalo nemani, a tišina se gomilaše ko oblačje, teška u svoj svojoj praznoći... Svi su pošli s radošću, mislio sam dalje, ja sam jedini pošao s mrzovoljom... Bijednici! Vjerovahu u uskrsnuće mrtvih!

Vraćah se.

Tu i tamo sretah rijetke, prezirne ličnosti, ljudi bez narodnosti, kućišta i krsnoga lista... Gle, mislio sam dalje, moji osjećaji i njihove hlače nijesu stvoreni za parade. Skeptične su mi misli ko njihova nošnja... U masi smo bili jednako tmurni, zamišljeni i osamljeni... Bijaše nam druga svrha i poseban cilj — ne dođosmo nahraniti oči i ogladniti mozak... Jest, mislio sam sve dublje i tiše... Glupost rad gluposti pita mudrace...

Oni su došli tražiti »circenses«, mi smo našli »panem«... Ideje i lisnice... Honorare i papire...

Da, mislio sam još tiše i grče... Cenzurisani i kažnjeni... Pisci i džepokradice.

Pokret, 14. II. 1907.

Bilješke

[1]  Kamov pogrešno piše prezime talijanskog popularnog romanopisca i novinara, ispravno je Barrili. Anton Giulio Barrili preminuo je sljedeće, 1908. godine.

[2]  Počasna plaketa.

[3]  Prema njemačkom izrazu Revolverblatt: tabloid, list koji objavljuje skandale, polemički list.

[4]  Na fjumanskom dijalektu talijanskog jezika: »Barrili naravno da jest dobar pisac! Može ga čitati i svaka djevojka!« – Fjumanski govor je blizak venecijanskom dijalektu, s utjecajima hrvatskog (čakavskog) i njemačkog jezika.

[5]  »Ma da! On je vrlo zabavan, a ja kada idem u kazalište ili kada čitam neku knjigu, hoću se zabaviti, tako mi Baka!«

[6]  D'Annunzio je rođen u Pescari u regiji Abruzzo. Bio je poznat po brojnim ljubavnim aferama, pored ostalih sa slavnom glumicom Eleonorom Duse, bogatom nasljednicom, muzom i mecenom umjetnosti Luisom Casati i dr.

[7]  Poznato je da su do Goldonija bili na pozornici glumci uvijek jedne maske i imena: uvijek jedna ista lica: Brighella, Francatrippa Arlecchino, Pulcinella, ili Dottore... i Pantalone improvizirajuć dijaloge na sižeje literata. Goldoni je prvi počeo pisati dijalog i izvađati živa lica: reforma u drami i reforma u glumi... A ove godine spremiše nekoji besposlice današnju proslavu i započeše s tradicionalnim — Pantalonom. [Op. autora] – Autorova se napomena odnosi na popularnu improviziranu talijansku komediju dell'arte.

[8]  Proslava dvjestote obljetnice rođenja komediografa Carla Goldonija (26. II. 1707. – 6. II. 1793). U Veneciji je tim povodom upriličen niz događanja, npr. velika izložba u muzeju Correr, a općinska vlast Venecije pokrenula je izdavanje Goldonijevih sabranih djela (poduhvat je dovršen tek 1953. godine). Pantalone je glavni lik u Goldonijevoj komediji Sluga dvaju gospodara (1845), koja je tom prigodom dana 6. veljače 1907. izvedena na venecijanskom trgu Campo San Bartolomeo, na kojemu je Goldonijev spomenik.

Veliki dan

[1]

(17. veljače 1907.)

I bijaše velik! Donio ga val Marsiljeze, rasvijetlio plamen Brunove lomače, posvetio stih mrtvog Carduccija.[2] I opet se nabrekoše crijeva Venecije: ulice poniješe ogromno ljudstvo, ovu glinu bezimenog majstora koji joj davaše oblik militarizma i klerikalizma da danas satvori govoreći kip za spomenik budućnosti i smrtnu osudu prošlosti.

Došao je iza »fiaska« karnevala koji je pokazao da ne mora još krabulja biti uvažena, ako je tradicija, i da krinka ne može biti vesela, ako je lice tužno. Pa kad masku karnevala zamijeniše maskom korizme, masku veselja maskom pobožnosti, masku »vegliona« maskom crkava, masku gluposti maskom religije — mudraci se prvi domisliše da ona krabulja što se je napila na tuđi račun bijaše de facto — muško...

Iđaše povorka, velika ko njezin dan. Bez protesta na ulici! Jedni prosvjedovaše na propovjedaonici, babe na prozorima četvrtoga kata, treći na anonimnim plakatima. Na proglasu antiklerikalaca bijahu imena koja poznaju čitatelji Smilja i Revije dvaju svjetova,[3] bijahu oni koji znače Italiju. A protu-proglas ko stara djevojka što krije godine ili podlac što taji dijete ili pogledi klerika što zanašaju na — ručni rad.

Istina! I Gazzetta di Venezia[4] je prosvjedovala bez straha, jer ima većinu u parlamentu; prosvjedovala je i radikalna Difesa[5] bez stida, jer ima takvih bestidnica koje od bestidnosti žive... Ali što njihovi protesti pred samim drečećim, zaglušnim vicem Asina:[6]

— Gospodine učitelju, od koje je bolesti umro g. Bruno?

— Moje dijete, od jedne... upale — ili: »Crkva brani kremaciju mrtvih, ali ne živih«.

Šta njihovi protesti pred zadnjim riječima onoga koji ide »pred licem božjim«:

»S Vatikanom i popovima nema ni primirja ni mira. Oni su pravi i trajni neprijatelji Italije. Ja ostajem onaj koji bijah g. 1867., kad pjevah himnu Satani »la forza vindice della ragione«.[7] —«

Šta njihovi protesti pred jednostavnim epigrafom što ga je veleum Bovio sastavio za spomenik Brunu: »U ovom svetištu — što spaja Ideju, Žrtvu i Trijumf — razum uskrisuje — prestaje dogma — treći Rim — počinje —«.

Jest! Ne vjerujemo u uskrsnuće mrtvih ljudi, ali vjerujemo u uskrsnuće živih ideja. Što za to, ako je prije rekao Kopernik da zemlja nije središte svemira, a Bruno samo dodao da nije ni čovjek središte zemlje? Što za to, ako mi ne vidimo boga nigdje, a Bruno ga vidjevaše svagdje;[8] ako mi opažamo kroz teleskop, što je Bruno opažao prostim okom; ako mi tvrdimo vječnost, beskrajnost, neuništivost materije u četiri oka, što je Bruno tvrdio pred svetom inkvizicijom; ako mi dokazujemo sasma ozbiljno da je duh