Sjećanja

By Azemina Dokaza Klobodanović

Ova knjiga sadrži priče koje govore o sjećanjima koja autorica i da hoće ne može zaboraviti. Ona su pohranjena duboko u njenom umu, u njenoj duši. Neka su divna, neka tužna a neka baš teška, ali sva ona za nju nezaboravna. Ove priče vrijedi pročitati a svaka u sebi nosi poruku...na čitaocu je da je otkrije.

Čitajući ovu knjigu saznat ćete kako je to kada si rođen kao neželjeno dijete, što sve može žena koja voli. Ona je spremna da rizikuje puno toga, odlučuje se i za nezaboravno, daleko putovanje, samo da bi s mužem bila vrlo kratko, a uz to i trudna. Ima i o tome kako je to kada postaneš snaha, te kako ti život može biti poklonjen a tako je malo nedostajalo da napustiš ovaj svijet. Knjiga govori i o ratnom vremenu, onom iz 92' u Bosni, pa o onom iz doba Corone... Sve ovo i još više, možete naći u ovoj knjizi.

Slika korica na simboličan način ukazuju na ono što je ispisano u ovoj knjizi. Na čitaocu je da to i otkrije.

• Language: Bosanski jezik
• Publisher: Azemina Klobodanović
• Release date: Mar 15, 2024
• ISBN: 9798224429523

Azemina Dokaza Klobodanović

Azemina Dokaza Klobodanović rođena je 1953 godine u Zenici, u Bosni i Hercegovini. Piše prozu i poeziju. Autorica je knjiga "Iz Inata" i "Život je Dar" publikovanih putem nekoliko online izdavača u digitalnoj i printanoj formi, na bosanskom i engleskom jeziku. Sa svojim kratkim pričama i pjesmama učestvovala je na međunarodnim natjecanjima na kojima su  njena djela, bila među najboljim i publikovana u raznim međunarodnim zbirkama: ''Čarolija zimske noći'',  ''Povezani stihom'', ''Tajna pjesme'', ''Na krilima poezije'', ''Riječi u kamenu'', ''Gradovi od stihova'', ''Iza proznih vrata'', ''Stihoalhemija'',... Učestvovala je i na 7. Međunarodnom konkursu ''Sremskokarlovački pesnički brodovi 2021'' gdje je njena pjesma bila među odabranim i našla se u istoimenoj zbirci. Azemina se pridružila i poetama širom svijeta, i sa svojim pjesmama  učestvuje u projektu ''Golden Child Prize For Literature'' čiji je organizator humanitarna organizacija ''Everychild Lifeline Foundation'', a njene pjesme će biti publikovane i u višejezičnoj međunarodnoj  antologiji pjesama ''Rivers of love''...

Book preview

***

Kada bi vas neko upitao što je to sjećanje, možda biste prvo pomislili na ono što ste jučer radili, ili na ono što ste napravili na poslu, pa možda i na trenutak kada ste se prvi put poljubili, kada ste ostali bez roditelja,... Da, to jest sjećanje, ali je ono puno više od toga, jer sve što nam se događa i što će nam se dogoditi utemeljeno je na sjećanjima. Postoje sjećanja koje vrijeme ne briše, bilo da su lijepa ili loša. Ostaju u nama zatočena sve dok nas pamet služi. Ona manje bitna sjećanja vremenom zaboravljamo ili ih nastojimo zaboraviti. Neka sjećanja nam izmame osmijeh na licu, neka tugu pa nam i suze krenu niz lice... ali sva ona uzburkaju našu dušu.

Svoja sjećanja, možemo da pamtimo, o njima da pričamo, ili da ih zapišemo, zbog sebe, zbog drugih, ako ni zbog čeg drugog, a ono daduša predahne i da za sobom ostavimo neki trag. Ja uradih baš ovo posljednje.

Ko sam zapravo ja?

Davno sam shvatila da trebam biti to što jesam, da nikada ne trebam biti neko drugi. Ja sam svoja bila i ostala. Nisam ničija kopija, ja sam takva kakva sam... Obična sam, krhka žena, koja čitav svoj život pokušava da napravi neku ravnotežu emocija, pokušava da bude jaka i savlada sve prepreke koje joj se na životnoj stazi nađoše. Bilo je dana kada bi me tuga preplavila, kada sam suzama liječila bol, kada sam se lomila pa kalemila u bolju sebe. Suze su moj saputnik u životu. Zaista. Plačem zbog sreće, zbog tuge, zbog svega. Mogu da zaplačem kada me gane tuđa dobrota. Ima dana kada zaboravim na svoju tugu, kada me pogodi tuđa, ili kada me preplavi sreća zbog tuđe sreće, zbog sreće mojih najbližih i prijatelja, kada sam sretna jer sam usrećila one koje najviše volim ili one koje uopšte i ne poznajem.

Čitav svoj život borila sam se da izgradim samopouzdanje koje mi je već u startu uskraćeno. Gradila sam ga na ruševinama svoje duše koja je patila i pati zbog spoznaje da sam bila neželjeno dijete, prvenstveno svom ocu, dijete koje je bilo siroče pored živog oca, barem u početku, a kada sam bila stara samo deset godina, kada je on preselio na bolji svijet, postala sam siroče u pravom smislu! Da, ja sam ona koju nisu željeli, ona koju su na silu voljeli, ona koja je bila višak... Treba se iz ljubavi roditi da bi se sa njom živjelo. Mene moji nisu iz ljubavi začeli već sasvim slučajno, valjda u trenutku strasti... Nije nikakvo čudo što je onda i moje napisano uglavnom ispunjeno tugom.

Ova knjiga sadrži priče o utabanim tragovima sjećanja iz moje prošlosti. Kada koračam stazom svoje prošlosti nailazim na razna sjećanja. Neka su mi posebno draga i mame osmijeh na mom licu, a ima i onih koja su natopljena suzama, koja u meni izazivaju neku strepnju, tjeraju me da ponovo plačem, da suzama zaljevam ovu stazu kojom sad hodim... Znam, osmijesi će nestati sa mog lica, suze će se osušiti, ali moja sjećanja, ona posebna, zauvijek će ostati u meni. Ja ih evo i zapisah, samo neke od njih, da ih podijelim sa vama. Nadam se da ćete ih rado pročitati. Na kraju bih dodala i ovo.

Trebamo uživati u lijepim sjećanjima, prisjetiti se i onih drugih, manje lijepih, ali ne živjeti u njima! Ona treba da nam služe kao podsjetnik da život može biti divan i da ga možemo učiniti još divnijim. U tome je vrijednost sjećanja!

Autorica

Najmlađa

U predgrađu jednog bosanskog grada, jedne zimske noći, začeta sam sasvim slučajno, greškom. Nije bilo u planu da moj otac nakon tri braka i desetoro djece koje je već imao, bude otac i ovom jedanaestom.

Bio je već u godinama, i baš u to vrijeme dobio i unuku od sina iz prvog braka, zbog čega uopšte nije bilo upitno da li ima smisla za dolazak na svijet i ovog  djeteta. Ako bi se i rodilo bilo bi čisti višak, opterećenje i sramota za ovu porodicu, a Boga mi sramota i zbog okoline. Šta bi svijet rekao?! Zbog toga je otac tjerao moju majku da pije čajeve od kojekakvih trava, nosi težak teret, da radi sve ono što su u to  vrijeme u ovakvim situacijama, na svoju ruku radile neuke, neškolovane žene. Bila je  primorana da se snalazi kako zna i umije, ali da ne dozvoli da se dijete rodi. Morala ga je ''pobaciti'' po svaku cijenu.

I ona je zaista sve činila da ispoštuje muževu naredbu, ne svojom voljom, ali nije uspjela da mu udovolji. Bog je očito bio na majčinoj strani i na strani nerođenog djeteta. I pored svega onoga što je mati na insistiranje oca činila da ovo dijete ne ugleda svjetlost dana, ono je nastavilo uz Božju pomoć da se razvija, jača i krči sebi put do rođenja i dalje...

I tako jednog avgustovskog dana, na Kurban Bajram, došla sam ja na ovaj svijet, bez suza radosnica i nekog ushićenja od strane mog oca. Samo Bog zna zašto je odlučio da se rodim baš na ovaj dan!

Bila sam najmlađa ne samo među braćom i sestrama (računajući naravno i polubraću i polusestre), već i najmlađa tetka u porodici. Bila sam tetka unuci mog oca, odnosno kćerki očevog sina iz prvog braka, a mog polubrata. Naime, polubrat je dobio kćerku godinu dana prije mog rođenja i tako sam ja postala tetka dok sam još bila u majčinom stomaku, a čiju ću kasnije, već nošenu odjeću i obuću nositi dugo vremena, uz beskrajnu zahvalnost, jer mi moji roditelji nisu mogli priuštiti puno toga.

Bilo je sasvim normalno da nosim naslijeđenu odjeću i obuću, školske torbake i školski pribor dok se totalno ne pohabaju, a onda uz odricanje porodice nekih manje bitnih stvari, dobila sam prvi školski torbak tek u petom razredu osnovne škole, naravno onaj jeftiniji.

Svoju prvu haljinu koja nije bila nošena, nije bila naslijeđena, koja je bila nova, kupljena u prodavnici i još po mom izboru, dobila sam po završetku četvrtog razreda osnovne škole.

Upravo tada, po završetku školske godine, stigao je moj polubrat koji je živio sa svojom porodicom u Sloveniji. Poveo me u čaršiju da ja izaberem haljinu kao nagradu za odličan uspjeh, i to po svom ukusu. Ušli smo u prodavnicu i odmah me predstavio prodavačicama:

-  Ovo je moja sestrica, odlična učenica i molim vas, pokažite joj najljepše haljine za njen uzrast. Cijena nije bitna!

Bilo mi je neprijatno, ali u isto vrijeme osjećala sam se nekako posebno. Pa kako i ne bih – prvi put u životu dobijam novu haljinu, iz prodavnice! Nije bila  naslijeđena, nošena, a nije je sašila ni šnajderica. Pored toga treba biti lijepa i skupa, ne jeftina, jer je tako tražio moj polubrat. I izabrala sam je. Dobro sam zapamtila ovu haljinu, svaki njen detalj. Bila je to svijetloplava haljina sa sitnim bijelim tačkicama (tufnama), sječena u struku i nabrana, a na prsima je imala bijele volančiće, te kratke puf rukavčiće koji su završavali prelijepom, nježnom čipkom. Imala je i plavu traku oko struka koja se vezala u mašnu otraga.

Oh kako sam izgledala u njoj! Kada sam stala pred ogledalo na trenutak sam pomislila da je to neka djevojčica iskočila iz nekog filma...

Po završetku osmogodišnje škole, iz opravdanih razloga umjesto u Gimnaziji, nastavila sam školovanje u Tehničkoj školi Đuro Salaj, elektro odsjek, koja se nalazila tik uz Metalurški institut koji je bio jedan od važnijih znakova prepoznavanja Zenice. Ovdje su bili zaposleni vrhunski istraživači različitih specijalnosti. Bila je to značajna institucija, za mnoge nedostižna. Samo najbolji su imali priliku da tu rade i budu dio tog svijeta. Znala sam za vrijeme školskih odmora, sa prozora ispred svoje učionice, gotovo ljubomorno posmatrati zaposlenike Instituta kako u bijelim mantilima za vrijeme pauze za doručak, šetaju kroz predivan park koji je bio ponos ove institucije, ali i čitavog grada. Naravno, mogla sam samo maštati da im se i ja u budućnosti pridružim i budem dio tog svijeta.

Uistinu, na momente mi se činilo da su sasvim drugačiji od ostalih zaposlenih ljudi u mom gradu, kao da su došli s druge planete...

Obrazovanje u srednjoj školi završila sam također odličnim uspjehom. Trebalo je donijeti važnu odluku, što dalje da radim – koji fakultet da upišem. Odavno sam imala želju da studiram strane