Bilija

By Bisera Suljic-Boskailo

U bajkama se obicno sve zavrsava tako sto se junak i junakinja sretno vjencaju. Knjizevnica Bisera Suljic-Boskailo svojim nagradjenim romanom 'Bilija' poljuljala je tu idilicnu sliku. Iskrenim poniranjem u srce zene, govori nam sta se sve moze desiti nakon izgovaranja sudbonosnog 'da'.

• Language: Bosanski jezik
• Publisher: Style Writes Now
• Release date: Jul 6, 2018
• ISBN: 9780463979556

Book preview

Bilija

Bisera Suljić-Boškailo

© Bisera Suljić-Boškailo

Smashwords edititon, 2018

Edited and published by Style Writes Now

Illustration - ilustracija: Bisera Suljić-Boškailo

Design - dizajn: MIK

Language: Bosnian - bosanski

First digital edition of this award-winning novel - Prvo digitalno izdanje ovog nagrađenog romana.

Smashwords Edition, License Notes

This ebook is licensed for your personal enjoyment only. This ebook may not be re-sold or given away to other people. If you would like to share this book with another person, please purchase an additional copy for each recipient. If you’re reading this book and did not purchase it, or it was not purchased for your use only, then please return to your favorite ebook retailer

and purchase your own copy.

Thank you for respecting the hard work of this author.

Bilija

Kako ostaviti dobra muža

Prvi dio

1

„Bože, olakšaj, a ne otežaj.

Bože, završi sa dobrim."

Tog praskozorja kada se Bilija rađala njen otac je stajao na velikoj stijeni davno presahlog izvora rijeke Bilije. Vraćajući se s daleka puta, sa grupom trgovaca, on je samo skrenuo udesno uz kanjon: Idite vi, eto mene..., dobacio im i nestao. Zašto je to uradio, ni sam nije znao. Jednostavno, kao da ga je nešto prizvalo, krenuo je uz šumu k uspavanom izvoru, gdje je jednom davno bio kao dječak. Djeda mu je tad pričao da je tu nekad izvirala rijeka Bilija, i to s tri izvora. No, kada se narod pokvario, ona je nestala i ni najstariji stanovnik je nije više vidio. Rijeka je presahla, ali za njom je ostala o njoj i njenoj ljekovitosti priča. A priča je govorila kako bi se ona iznenada znala pojaviti, onda kad na njenu ploču stane dušom čist insan. Da. Jeste da je on znao tu priču, ali pošto se za njegova vijeka, pa ni djedova mu vijeka, nikome nije pojavila, i on je kao i mnogi bio ubijeđen da je to samo bajka. Zato mi sada zaista možemo tvrditi da je on tu tad svratio, onako.

„Ha, ha. Onako?!..."

Da, čudno jeste, ali, da Bilijin otac nije tom mjestu došao kada se rastavljao dan od noći, onda bismo i mogli pomisliti da je nešto demonsko u ugri. Posebno ako znamo da je Bilijin otac liječio narod raznim travama, medom i molitvama... Ali i pored toga on s podzemnim silama nije imao ničega zajedničkog. Jer, upravo se na njegovom lijepom licu ninala najčešće svjetlost. A i tada kad je on bio tu, nije se noć rađala, već se rađao dan. Njega je ovom čudnom osamljenom mjestu mogla dovesti samo snaga jutra, praskozorja koje je iz svoje kolijevke nudilo radost nebeskog novorođenčeta. Uspavanom bunaru što se gnijezdio ispod tog velikog kamena, na koji je on stao, pa kleknuo, i dugo ostao zagledan u još pospanu prirodu, mogla je još samo dovesti Bilijina Zvijezda Slučajnosti.

I tu je on, da li zbog čednosti jutra ili tih moći podzemnih voda ispod te stijene na koju je stao, ili pak zbog energije Bilijine Zvijezde, počeo odjednom da gaca po svom životu. Kako su mu samo prohujale godine! Bože! Upravo je ovih dana navršio svoju četrdesetu, a njemu se činilo kao da je još dijete koje tek treba da odraste, kao da još nije napravio one prve korake preko sobe i kroz odškrinuta vrata krene preko praga u svijet...

Ali plod četrdesete zreo mu je pao u njedra i on ga je već nekoliko nedjelja nehajno nosio po svijetu, da bi ga sad, upravo ovdje, zagrizao, te svim svojim bićem osjetio kiseli ukus te sopstvene jabuke, tog života koji je ostao iza njega:

„Zaslužio si puno više!… ", reče mu nešto u njemu.

„Hmm... Zaslužio!... Ali, neko je, ipak, mislio drugačije. Ili je sabirao drugačije zasluge", prošapta tiho, sve dublje zalazeći u sopstvene životne odaje, sve više upadajući u neke sjetne dubine, sad zamagljenih očiju.

Toliko je taj lijepi čovjek bio utonuo u neku tugu da se u prvi mah nije čak ni iznenadio kad je začuo huku pod pločom i ugledao bistri vodeni mlaz kako šikće ispod nje, veselo jureći niz stijene prekrivene somotom zelene mahovine. Ali ubrzo je zanijemio i zaneseno pratio taj biserni mlaz, ljubeći ga očima, i svim svojim čulima, osjećajući kako ta voda, tako razdragana i bistra, izvire sad iz njegovih, a ne iz zemljinih grudi.

A kad je ispod kamena, s desne strane, počeo da izbija, sve jače i jače, novi pjenušavi mlaz, njegovu zanesenost obli strahopoštovanje prema ovom čudu:

„O Dragi, o Presvijetli, o Svemoćni, moj Bože!..."

Kao da Božjoj moći i ljepoti jutros nije bilo kraja, ispod zelenila stijene koju je sa svih strana krasio bijeli nježni cvijet zvani Šlajer, izvirio je, bistar i jak, i treći izvor i zakikotao se niz kanjon, u svom moćnom naboju i huku. Bilijin otac tad skoči sa stijene, i kleknu pred tom preznojenom sretnom porodiljom. Sunčevi zraci mu prekriše oči i on pod tim velom ugleda svetu čuvaricu izvora i njena raspojasana bedra, dok joj na blagodatnim prsima šlapćahu tri bijela sina...

„Ako mi se rodi sin, daću mu ime po tebi, rijeko čarobna! Daću mu ime Bilija!, reče naglas, ponesen ovim predznakom Božjim. „Bilija!, uzviknuo je, ne znajući da je Bilija prastara ilirska riječ koja znači kćerka. „Bi li ja, bil i ja... bi li, bi, bi, bi...", pjevušio je sve do svog praga.

Kad je stigao domu i vidio da mu se, nakon toliko godina, po treći put rodilo žensko, on, ah!.., kao i uvijek pomiren i s nemilosrdnim pogledom sudbine, samo skrušeno gledajući u povitak izgovori:

„Ene, žensko!... Ali... hairli bilo, Bilija."

2

Biliju su kao djevojčicu svi zvali, ipak, skraćeno Bili. Kad je pjesnik jedan kratko nazva Bi, ona se nasmiješi s ponosom ljepoti svog novog imena koje joj je zvučalo nekako veličanstveno i zagonetno, starogrčki, pjesnički...

Istina Bi je, pored imena Bilija, najviše i pripadalo njoj i njenom biću, ili njenim bićima, toj dvostrukosti u jednoj duši, ili dvjema dušama u jednom tijelu. Tim blizancima! Ne jednojajčanim, nego različitim koliko samo može biti razlike između razuma i srca.

Dva bića u jednom tijelu: jedno koje pripada ovozemaljskom, a drugo, po svemu sudeći, onom drugom svijetu. Tiho uđu ta bića s tog drugog svijeta i uvuku se u određena ljudska tijela. I tu ostanu da žive, po planu i zapovijedi neke više sile, ili energije koja svojim savršenstvom pravi djela nedokučiva čovječjem razumu, kako bi mu dočarala ko je on, kako bi ga, ako se počne previše uzdizati, ismijala i bacila u stanje poniženja i nemoći pred sopstvenim bićem.

Po kom principu i zakonu se ta stvorenja stvore u nekome Bi nije znala reći, ali pošto je na ovom svijetu sve proračunato do perfekcije, vjerovatno i ona po nekoj višoj matematici budu poslana - po principu Božje volje, Njegove perfekcije. Pa i to da je Bilija dobila ime po rijeci s tri izvora, bilo je sigurno negdje mnogo ranije isplanirano. Jer, Bilijin otac je ne samo slučajno otišao tom izvorištu, nego je čak i posve spontano donio odluku da svom djetetu da ime po rijeci od tri izvora. I on tada nije mogao ni pomisliti, a kamoli znati, da će njoj to ime donijeti i njemu svojstvenu sudbinu. Ne, on tada nije mogao ni sanjati da može postojati žensko stvorenje sastavljeno sa dva ili pak tri bića u jednom tijelu, pa još da ona s toliko različitosti funkcioniraju i čine jednu cjelinu. Ne. Zato možemo sada sa sigurnošću tvrditi da je on izvoru rijeke Bilije bio doveden nevidljivim vodičima, kako bi kao medij prenio volju te više sile iz vilajeta…

„Hmmm..."

Da, i Biliji je mnogo vremena trebalo da to shvati. Zamislite, kako je samo njoj bilo živjeti s njima: to vječito razapinjanje na tri strane. Ali, šta je mogla? Morala je nači modus i živjeti na ovom svijetu tako kako joj je bilo određeno. Ovozemaljska Bi je bila dominantnija u prezentiranju Bilije i tako je ona uspijevala da prikrije od svijeta svoju nenormalnost, tu igru prirode gdje u jednom tijelu žive dva bića.

3

Ali jednog dana banu iznenada nešto treće. Bi osjeti bolno u sebi kako izvire i onaj treći dio rijeke Bilije.

„Ne, crne magije nema u tebi", tvrdio joj je efendija Jusuf, kada joj je proučio nešto i utonuo joj dublje u oči. A taj je, kažu, to mogao i znao vidjeti.

„Ali... Postoji li osim crne i neka druga magija? Kome onda pripada ovo biće koje se počelo miješati u moj život? Ovaj prozračni nemirko od tečnog kristala", htjela ga je upitati, no ipak je nešto zadržalo da sačuva tu tajnu za sebe.

Bilija je to biće vidjela. Gledala ga je sopstvenim očima kako se valjalo udno njena kreveta, kako je skakutalo po regalima prepunim knjiga, osjetila ga kako se igra s njenim rukama, prstima, usnama, skriva u njenim njedrima, mazi joj se u krilu, i zalazi gdje još niko nije…

Tako je ono postalo dio Bilije. Ona nije razgovarala s njim ono kao s ljudskim bićem, ali to nije ni bilo potrebno, upravo iz tog razloga što je ono bilo povezano s njenim mislima, mozgom, dubinama i visinama njenog bića. Ono joj je ispunjavalo one želje koje Bi nije imala snage nikome izgovoriti. I to u trenu. A Bilija se od tog prvog susreta s njim sve češće vraćala pričama njenog oca o rijeci Biliji, i sve jače osjećala, i bila čak sigurna, da je ono taj njen treći izvor rijeke Bilije.

Ali, gdje je bilo ovo biće do sada? Gdje? I zašto se baš sad pojavilo? Sada kad joj je najteže u duši!

„Ili je, možda, ova tegoba došla upravo s njim?", pitala se.

Da, zašto ga Bilija i ranije nije vidjela kako se gnijezdi udno kreveta i čeka da ona zatraži da joj ispuni želju, onu skrivenu, onu tajnu upaljenu žudnju?

4

Bi je osjećala neku čudnu snagu kod tog stvorenja.

„Đavo kola po insanu poput krvi", pročitala je nedavno u nekoj vjerskoj knjizi.

„Da nije ovo, ne daj Bože, on?!..."

„Ah, ne, tako nježno i milo ne može biti biće iz mraka. Ne. Ovo je nešto drugo..."

„Da nije neki melek koji se izgubio?..."

„Ha, ha. Gluposti. Meleci su posve nevini i iz njih ne teče supstanca grijeha. Gdje si čula da meleci nose erotske iskrice?..."

„Ovo je možda moj duh...", komentarisala bi Bilija sa sobom.

Ponekad je i mislima komunicirala s njim. Prije neki dan mu je čak naglas rekla:

„Hajde, ljubavniče, pokaži zbog čega si tu i koliko znaš. U krevetu si dobar, no pokaži sada svoj smisao i u drugim stvarima."

Tako ga je izazivala, a ono je bilo nadinteligentno i znalo je, kako rekosmo, da joj želju ispuni, kada bi zatražila to od njega. Pa, kad bi pomislila na nečije poljupce, ono bi ih svjetlosnom brzinom donijelo iz daljine i oni bi se odjednom stali nizati po Bilijinom tijelu. Prelio bi je osjećaj velikog susreta u kosmosu. Snažan doživljaj bi je tad oblio i ona se na sekundu znala izgubiti, zadrhtati od nekog slatkog zadovoljstva. Dah bi joj tad ponestajao. U grudima bi počelo da podrhtava, da je oblijeva mlaz slasti i topline… I jutros ju je u krevetu zadesio takav susret duša u kosmosu i ona je poslije takvog sastanka u polusvijesti napisala: „Milovali su me opet jutros tvoji vjetrovi s vrhova...

No, kada je došla sebi, uzviknula je ljuta.

„Hajde sada, ti moj Neuhvatljivi Nemirko, napiši mi ko si i zbog čega si tu!"

Naredila mu je čisto, koncentrisana i odlučna da to čudo učini nepostojećim.

No, njena ruka se pokrenula i na papiru su se počeli nizati redovi:

„Kad nagaziš na Začarani krug, gdje se njegov duh tvori, opiranje je samo uzaludni bol, zato pusti ga da s lakoćom uđe u tvoje odaje i da se iz tebe opijen kikoće, da te ljubi, da ti konopima od dodira veže uzdahe, da ti ih bićem svojim izvlači iz grudi, prepusti mu se, pruži mu usne, zatvori oči, zajecaj tiho, i u toj slasti nesvijesti sretna budi...

Kad osjetiš da mu i u najtamnijoj noći najskriveniju nijansu boje očiju vidiš, slast usana oživiš, ruke kad mu ispružene, preko sedam gora i sedam mora, po sebi osjetiš, začuješ mu glas u duši, osjetiš miris srca u svojoj utrobi, ne zaustavljaj stihiju što te uvlači u sopstvene vrtloge, gdje se, ah, slatka li smrt budi...

Kad noć u Sobi ljubavi na ljubav