Trag zmajeve šape: Žuti snijeg

By Antonije Nino Zalica

Po mnogima 'Trag zmajeve šape' najupečatljivije je literarno tumačenje opsade Sarajeva. Roman je objavljen na mnogim evropskim jezicima. * 'U ovom svojevrsnom bildungsromanu vidimo postupni raspad bezbrižnosti prema nacionalnom identitetu, po čemu smo mogli prepoznati urbani mentalitet prijeratnog Sarajeva... Junakova tvrdoglava duhovitost, smisao za ironičnu perspektivu te postupno etično sazrijevanje u spoznaji da je odgovoran ne samo za svoju umjetnost nego i za obitelj, što ga na kraju pokreće i u amsterdamski egzil - cijelo to klupko psihičkih i fizičkih stanja je Antonije Žalica ispisao suverenom rukom pisca koji izražava egzistencijalnu bol na opisno iscrpan i estetski uspješan način, na kakav se ne može baš često naići u suvremenoj "ratnoj prozi". – Aleš Debeljak * 'Trag zmajeve šape nam kazuje da dođe doba kada stvarnost biva maštovitija od fikcije, kada ljudi prestaju da 'bivstvuju' u svojim sitnim, nezapaženim egzistencijama i pretvaraju se u precizno profilisane likove iz romana i pozorišnih predstava, dok okruženje, kao pod palicom vrhunskog scenografa, daje prikladnu, blješteću pozadinu eksplozija i svetlećih raketa za njihove role.' – Nedim Sejdinović

• Language: Bosanski jezik
• Publisher: Antonije Nino Zalica
• Release date: Apr 13, 2016
• ISBN: 9781310602504

Antonije Nino Zalica

Antonije Nino Zalica (fiction writer, filmmaker). Born in Sarajevo 1959, spread his living in between Amsterdam, Sarajevo and Dubrovnik. Studied comparative literature and philosophy at Sarajevo University. Writes poetry, prose, plays. His novel Yellow Snow/The Print of a Dragon’s Paw appeared in a number of different editions and translations in various European languages. His second novel Bandierra Rossa is published by Bosanska riječ - Das Bosnische Wort, Tuzla / Wuppertal. In 1994 his short film Angels in Sarajevo, as part of SAGA's productions, was awarded the European Film Academy's Felix Documentary Award.

Book preview

ANĐEO NA RAMENU

ONO ŠTO ĆE BITI JE NEMOGUĆE. NIJE VAŽNO ŠTO JE PAO ŽUTI SNIJEG, UOSTALOM PROROK IZ INDIJE REKAO JE DA RATA NEĆE BITI

Južni vjetar udarao je ravno u grudi, prolazio kroz kosu, ulazio kroz oči ravno do misli u kojima je odzvanjala neka tek prepoznata uspavanost, taj vjetar, taj jugo, uvlačio se duboko u dušu, unosio najtežu tjeskobu, primirivao sjećanja negdje u najvećoj tišini sive mase, razarao svaku pomisao o spokoju i rasturao nerve, koji su činili da se ruke zgrće i čvršće obavijaju skijaške štapove položene na koljena. Skijaška korpa lebdila je iznad vrhova jela i omorika, plovila lagano kroz zrak, kao da se približava nebu koje se usivilo uz žućkasti odsjaj sunca negdje duboko iza leđa utanjenih oblaka, korpa se uzdizala kao da se bliži samome izvoru vjetra.

Posrani vjetar šibao je sa Mediterana pravo na vrh ledene planine koju je pokrio žuti snijeg.

Šta su gledale umorne, neispavane oči i prenosile do duše i mozga natopljenog sinoćnjim ‘Badel’ brendijem, ‘Rubinovim’ vinjakom, tupastom rakijom šljivom, prokuhanim zašećerenim vinom, promrzlim ‘Sarajevskim’ pivom i likerom od mentola:

Cijela ogoljena planina, duž staza i među drvećem bila je prekrivena snijegom koji je bio žut, ne baš kao žumance, ali istinski i dovoljno žut, po udubinama i pri vrhu vjetar je nanio ostrvca svježeg, čisto bijelog snijega, dok su uzvisine već okopnile od udara toploga vjetra i otkrivale smeđu, grobljanski vlažnu, Zemlju. Zašto to moja Jahorina, po kojoj skijam gotovo od kada sam prohodao, liči na scenografiju jeftinog naučno-fantastičnog filma, kao prikazanje neke daleke i neljudske planete, ili izgleda kao najnespokojnija slika iz gastritičnih snova? Treba li vjerovati radiju? Vjerovati da je jedan oblak samovoljno pokupio sitnu prašinu iz Sahare, koju je neki vjetar, isto toliko neodgovorno, podigao u Božija nebesa? Vjerovati da je to nešto što se tako, samo po sebi, dogodi jednom u stotinu godina, ili vjerovati u priče o predznaku velike nesreće? Ili ići do kraja i povjerovati da se radi o kraju svijeta i vremena?

Lebdenju je došao kraj; korpa je stigla gore, do vrha, obrnula se oko završnog stuba, a skije su kliznule niz žuti snijeg. Vrh je bio potpuno pust; nije bilo moga prijatelja, krezubog i uvijek nasmijanog, seljaka koji je godinama radio baš na tom vrhu, i sa lopatom u ruci nabacivao snijeg na mjesto izlaska iz korpe, ili bi nevještijim skijašima (posebno skijašicama) pomagao da se iskobeljaju na stazu. Za ljepših dana ostajao sam sa njim gore, na vrhu, dovodio svoje prijatelje iz Dubrovnika ili Beograda, on bi nam posuđivao durbin, gledali smo naokolo i on bi objašnjavao: ‘Onaj bijeli špicasti vrh, to vam je Durmitor u Crnoj Gori, onaj vijenac je Zelengora, tamo one niske planine, to je već Srbija, ono gore je Vlašić, tamo iza je more, a ono dole u dubini iza doma ‘Mladost’, to je moje selo Prača.’

Te zime nisam ga nikako vidio, tek kasnije, na ljeto, sreo sam ga u redu za vodu na Bistriku, dok su rafali protiv-avionskog mitraljeza šišali iznad naših glava i uz tresak se lomili negdje oko već spaljene Vijećnice, i on je, kao i ja, teglio nekakve plastične kanistere, nasmijao se kada me je vidio, bio je istinski srećan, valjda sam ga, kao i on mene, podsjetio na Jahorinu i skijanje. Reče mi kratko: protjeran je iz Prače, izbjeglica je, pola familije pobijeno.

Skije su kliznule niz žuti snijeg. Istina je, žuti snijeg je nešto najljepše što skijaš može da doživi (a eto, kažu, možda samo jednom u životu), nije ni presklizak, ni spor, ne traži utabanu stazu, daje punu slobodu u kretanju i pokretima, ne umara, naprosto u svojoj tajnovitoj nadrealnosti pruža istinski osjećaj bestežinskog i bestjelesnog, kao da sama pomisao nosi skije, oslobađa duh od tijela, ne traži usporavanje i kočenja, baš kao sada, kada u, najljepšim utonućima, snivam da skijam. Ali, šta to znači, kada sam (baš kao i u nesvjesnim lebdenjima), niz padine Jahorine klizio potpuno sam; iz Sarajeva, nakon onih martovskih bari-kada, niko nije došao, sem par nas koji smo, sa nekom samoubilačkom upornošću, i dalje, svaki vikend, odlazili na skijanje, moji prijatelji su tog jutra bili smoždeni mamurlukom i depresijom koja nas je sve (i to ne samo zbog žutog snijega) pritiskala, a brđani su, ionako, imali nekoga važnijeg posla. Jedini čovjek koga sam vidio, bio je mladić, Paljanin, koji radi na polazištu uspinjače, naravno, nije mu ni padalo na pamet da provjerava moj ski-pas, čak je i kolu i pivo, koje je ranije, za skupe pare, prodavao hiljadama i hiljadama šarenih i zadihanih skijaša ostavio, onako, na ogradi, koja označava ulaz u prostor žičare. Vidio sam ga kako šetka mašući flašom ‘Zvečevo’ brendija koju je nosio među prstima okačenu za grlić, potom se zatvorio u svoju kućicu, a onda je odbauljao nekuda, ostavivši žičaru da se vrti sama oko sebe. Popodne, kada se već smrkavalo, vidio sam ga sa pištoljem u ruci u šumici pored baze ratraka, ogromnih gusjeničara za uređivanje staza, kako, tobož, vježba gađanje. Pištoljski hici odjekivali su praznom planinom. Umnožavali se i lomili.

U autobusu bili smo samo mi. Nas četvoro. Na povratku niko nas nije zaustavljao i pretresao na Lapišnici, kao kada smo dolazili. Grupe naoružanih ljudi sa kalašnjikovima i papovkama u uniformama JNA, rezervne milicije ili bez ikakve uniforme ostajali su nam iza leđa, u sjeni i planinskoj tami, a ispred nas se otvarao Grad koji je svijetlio punim svijetlima, divan i božanstven u tom prilasku. I kasnije, dok su nas ljudi začudno gledali, dok smo sa skijama ulazili u tramvaj, smijali smo se, ubjeđeni da ćemo, uprkos svemu, i idući vikend ići na skijanje, uostalom, i u novinama je pisalo da je čuveni prorok iz Indije rekao da rata neće biti.

BOŽE MOJ, SVE OVO SAM NEKADA SANJAO. BEZ OBZIRA KOLIKO JE UŽASAN SAN, DOBRO BI BILO DA I SADA SANJAM.

Kasnije sam shvatio da proroci ne griješe, već da tumači čitaju ono što žele da čuju. Istina, Indijac je rekao da rata neće biti (što su u novinama odmah stavili u naslov) ali je i dodao da bi u Jugoslaviji svi trebali da pređu na budizam i da se mnogo mole.

Postoje snovi koji se sanjaju, ko zna kad i ko zna gdje. Neki još u djetinjstvu, neki možda tek koju noć ranije i, kao i svi snovi, brzo se zaboravljaju (kao i vrijeme njihova sanjanja), ali kasnije, kada se njihova mračna geografija počne ispisivati u stvarnosti, oni se vrate u sjećanje i slože se u neki normalan, što bi se reklo, smislen poredak. Tako sam se nekoliko puta morao sjetiti nekih snova, koji su se u svom rasporedu poklapali sa lokacijama krvavih zbivanja i nasiljem iscrtanih linija duž Grada koji sam sanjao:

Ilidža, ravnica pored Velike aleje, prema Vrelu Bosne i Igmanu. Tama kakva postoji samo u snu, koja je potpuni mrak i u kojoj se vidi sve. Koraćam kroz polje, nailazim na nekoliko kuća koje predstavljaju neki novi grad, čudim se kako ga nikada ranije nisam primijetio. Grad je potpuno prazan, bez ljudi i bilja. Tama koja samu sebe guši. Onda neko vjenčanje, mlada je u crnoj vjenčanici.

Penjem se na Trebević, i gore, umjesto šume i strmine, neka ravnica, visoravan, i opet neka nepoznata nastamba. Crnkasta zemlja bez ljudi.

Mnogo stepenica, onaj ugao grada gdje su Koševo i Breka (kada sam ovo sanjao naselje Breka nije još bilo izgrađeno, sa svim tim kaskadama i stepenicama), negdje u uglu (dole prema porodilištu, zoološkom vrtu i groblju) neki strani ljudi, ulične siledžije, govore ekavski i svi ih se plaše.

Strma ulica na Bjelavama, neki čudan strah u meni, trčim uzbrdo, pa niz brdo.

Na svom mopedu se penjem prema Sedreniku ili Lapišnici, gore na vrhu otvara se pogled, žuti pijesak u brežuljcima, pusta zemlja bez ljudi i rastinja odavde do kraja istoka.

Vidim čopor pasa, neki su rasni i lijepi, mada prljavi i mršavi, trče niz ulicu. Učini mi se da jedan pas, u zubima, nosi nešto kao dio ljudskoga stopala. Čujem još jedan zvižduk. Bacam se na mokro tlo. Trčim kroz mokri, teški snijeg, noge mi sve teže. Nemam snage, dva dana nisam ništa jeo. Još jedan zvižduk. Uranjam lice u prljavi, poluvodeni snijeg. Ponovo pokušavam da trčim, noge mi se lijepe za Zemlju. Teško dišem. Dolazim do zgrade, vrata haustora su zaključana, čekam da dotrči i prijatelj kod koga je ključ, požurujem ga. Čučim ispred vrata, bronhitično hrapljem plućima. On traži ključ. Pokušava uturiti ključ u bravu.

Da bude jasno, posljednji odlomak događa se na Breki, marta 1993. za vrijeme jednog od mnogih granatiranja bolnice ‘Koševo’ i nikada nije bio sanjan.

KAKO SMO, SILOM PRILIKA, POSTAJALI ČAROBNJACI

Svaki dan, tog ljeta 1992, u predvečerje sam odlazio na Akademiju scenskih umjetnosti da ispečem hljeb. Bilo je veoma opasno izići iz zgrade, uopšte, bilo je opasno izlaziti na otvoren zrak (mada ni u kući nije bilo posebno bezbjedno, ali to se, u komparaciji, nekako zaboravi). Ipak, ima hiljadu razloga da se izlazi i svi smo, više-manje, svaki dan provodili po par sati na ulicama. Ali, to uopšte nije bilo lako, trebalo je pronaći neku smislenu zakonitost u nečemu što je izgledalo kao potpuni besmisao, u nečemu što nije imalo nikakvog smisla i poretka, što bi se, službeno, najčešće nazivalo ‘neselektivno granatiranje Grada’ i što je, više-manje, trajalo uvijek. Kada bi bilo nešto kao zatišje, kada bi, kako se to kaže ‘topovi šutali’, mogućnost da opale visila je u svakom djeliću vremena. Posebno ti minobacači, padaju ravno sa neba i mogu udariti na svaku tačku prostora. Uvijek i svugdje, kao istina ili kao potencija, to je bilo jedino pravilo u tom vječnom ubijanju i rušenju. Snajperi su pucali po čitav dan sa svih okolnih brda, protivavionski mitraljezi su šarali kuda im padne na pamet, opet bez reda i poretka, pa onda zalutali meci, tenkovske granate, ponekad i čitave salve iz višecijevnih bacača. Ali, malo-pomalo, jer ponavljanje i trajanje ima tendenciju da u svakom, pa i u najnepredvidljivijem zbivanju, pronađe neki red, ljudi su pronalazili neka pravila, nikako opća i sve važeća, već pojedinačno, svako za sebe, i gradili su, opet svako svoje, čudne i tajnovite odbrambene mehanizme. Poslije, kada je rat odmakao i zašao u svoje prvo ljeto, kada je početnu zbunjenost polako počelo zamjenjivati navikavanje na situaciju, ponekad bi se mogao vidjeti pokoji čovjek na ulici, koji, bez obzira na sve, lagano šetka, kao na korzu, polako pružajući korak, smiren i sabran, čak i preko mostova ili raskršća, koji su predstavljali ‘najotvorenija’, što u toj prividnoj hijerarhiji znači i najopasnija, mjesta. ‘Sarajlije su se pomirile sa smrću,’ tumačili su neki, i to se shvatalo kao da su neki pristali na dobrovoljnu smrt, da je nekima sada svejedno da li će ih ubiti ili će nastaviti da hodaju. Ali mislim da nije bilo baš tako; pomirenje ne znači uvijek i pristajanje na nešto; prije da se odnosi na upoznavanje. Pomiriti se može samo sa nekim ko se veoma dobro poznaje, kao sa prijateljem ili bivšom ljubavnicom. Tako se pronalaze neka pravila koja se ne mogu ispričati riječima, a još teže nacrtati, ali ipak se znaju. Sjećam se jednoga starca koji je svako jutro izlazio iz kuće i najsporijim, staračkim hodom odlazio do pijace ili parka. Jednom je zazviždalo oko njega; jedan mladić počeo je da trči, a starac mu je, sa podsmijehom, dobacio: ‘Trči, trči budalo. Zar misliš da si brži od metka.’ Da, čovjek se nauči da razaznaje jedva vidljive konture između postojanja i onoga što predstavlja nešto ‘drugo’; da razotkriva zagonetnu šemu ‘sigurnog’ kretanja ulicama svog rodnog Grada u kojoj nikada ne znači da je kraćim putem i bliže. Čovjek se nauči da osjeti smrt u vazduhu, nekada mnogo ranije nego što ona uopšte i stigne na to mjesto, nauči se čudnoj metafizici prepoznavanja pravog momenta da se krene preko otvorenog prostora, jer čekati, u stvari, nema nikakvog smisla, sem da se odabere taj trenutak. Nauči se prepoznavati tajno znamenje u, naizgled, običnim stvarima (poredak kamenčića na zemlji, ugao pod kojim su odškrinuta izlazna vrata, pravac iz koga preleti golub