Bandiera Rossa

By Antonije Nino Zalica

​"Žalica je izvrstan zapisivač svoga života. Kako se život na život naslanja, važno je i što je Antonije Žalica Sarajlija. Dakle, čovjek karakteristično žovijalnog duha koji uvijek prolazi iza stvari ... U Bandiera Rossa Antonije Žalica – piše sam sebi, nikome ne postavljajući nikakav uvjet, nikome ne ispostavljajući račun ili optužbu, svjestan kako istina nije ni za prodaju, ni za kupnju, a samom sebi ne želi lagati ... Ali, iz poglavlja u poglavlje, od avanti populo kraj Logorske vatre do Rocco Carbone's bodyguard / Bandiera rossa u Coralvilleu – priča se zahuktava i narasta kao snaga samosvijesti i nepravde mučnog položaja u koji je autor nezasluženo i protivno svojoj volji bačen ... To je tekst koji nadilazi snagu suvremenosti, ljudsku bol, besmisao nametnute ljudske patnje ... Antonije Žalica je napisao dobar roman o suvremenom čovjeku koji ima intelekutalnog poštenja, iskru svijesti o smislu svoga prisustva, potrebu da ostane čovjek do kraja. Njegov roman autorefleksivno govori o čovjeku koji je iz Sarajeva otišao u svijet, da bi shvatio kako je Svijet – Sarajevo." [Atif Kujundžić]

• Language: Bosanski jezik
• Publisher: Antonije Nino Zalica
• Release date: Apr 8, 2016
• ISBN: 9781310059834

Antonije Nino Zalica

Antonije Nino Zalica (fiction writer, filmmaker). Born in Sarajevo 1959, spread his living in between Amsterdam, Sarajevo and Dubrovnik. Studied comparative literature and philosophy at Sarajevo University. Writes poetry, prose, plays. His novel Yellow Snow/The Print of a Dragon’s Paw appeared in a number of different editions and translations in various European languages. His second novel Bandierra Rossa is published by Bosanska riječ - Das Bosnische Wort, Tuzla / Wuppertal. In 1994 his short film Angels in Sarajevo, as part of SAGA's productions, was awarded the European Film Academy's Felix Documentary Award.

Book preview

1. Avanti popolo

Logorske vatre

Da bih završio prvu godinu fakulteta ostalo mi je samo još da položim ispit iz grčke filozofije i da tog vrelog ljeta odrapim petnaest dana na studentskoj vojnoj obuci. Dakle, trebalo je savladati stotine stranica Platonovih dijaloga, Aristotelovu metafiziku, čitavu hrpu različitih predsokratovskih škola kao i bacanje ručne bombe, sklapanje i rasklapanje puške M48, upotrebu protivtenkovskih sredstava, kopanje rova za ležeći, čučeći i stojeći stav, a potom i neke suptilnije stvari kao što su; raznorazni atomski i hemijski udari s lijeva i s desna, potom postavljanje mina, poteznih i nagaznih, te jurišanje na bunkere i na kraju kao za desert - navlačenje bajoneta i borbu hladnim oružjem.

Tako tog vrelog ljeta nisam mogao odmah na more, već je moja cura otišla sama da me tamo kao sačeka, a ja ću odmah doći, čim završim obuku, a ponijeću i knjige da spremam ispit, kao tu ću na plaži, u svoj toj vrevi sisica i bikinija čitati ‘Odbranu Sokratovu’ i Aristotelove silogizme. Shvatao sam da je obuka koja me čeka sasvim u duhu Titove doktrine o naoružanom narodu kao i one parole ‘spremajmo se kao da će sutra biti rat - radimo kao da će sto godina biti mir’. Objasnili su nam, a nama je to bilo i bez toga i te kako jasno da mi kao studenti, dakle, ne moramo ići u vojsku sve dok ne završimo fakultet, ali da ipak moramo biti obučeni i spremni za svaku eventualiju. Ipak nisam baš kontao kako to mi nismo ‘spremni’ kada smo cijelu srednju školu imali taj predmet koji sve zvao ‘Osnovi opštenarodne odbrane i društvene samozaštite’ i što smo u sred klasične gimnazije gotovo svaki dan rastavljali ‘lično naoružanje’, štrebali osnovne dijelove tenka, odvrtali ručne bombe i na kraju krajeva dva puta išli na pravo, pravcato, bojevo gađanje. I na filozofskom fakultetu, uostalom kao i svakom drugom, morali smo polagati ispit iz opštenarodne odbrane a imali smo i nekakav ‘filozofski odred’ u sastavu teritorijalne odbrane sa kojim smo išli u posjete kasarnama, razgledali naoružanje i pomno pratili predavanja profesionalnih oficira, a govorilo se da će nam čak nabaviti i uniforme i naoružanje. Sjećam se jednom neki kapetan objašnjavao nam je strateške pozicije oko grada i u grubo plan odbrane grada u budućem ratu, kako su oficiri voljeli govoriti. Neko od nas ga je pitao nešto u stilu ‘eto, kao kako bismo mi trebali postaviti našu kao jedinicu u odbrani našeg fakulteta?’ Oficir se od srca nasmijao i rekao je nešto u stilu: ‘ako dođe do toga da vi branite fakultet onda je sve već odavno gotovo’ i nastavio je o okolnim kotama i značaju nekih dalekih pozicija sa kojih bi se branilo Sarajevo. Kasnije kada se rat zbilja dogodio, naravno mnogo drugačiji od onoga koji nam je opisivao taj starješina Narodne armije - filozofski fakultet našao se zbilja na prvoj liniji fronta, napadnut ni manje ni više nego - odmah tu sa druge strane naše skromne rječice Miljacke.

Ipak, po sili zakona, tog vrelog ljeta sedamdeset i devete godine nismo išli na more već prvo u Kalinovik, jednu visoravan punu kraških vrtača, koja podsjeća na sam kraj svijeta ili blaže rečeno, na nešto kultivisaniju verziju mjesečeve površine, otprilike kao onu koju smo još kao djeca često imali prilike gledati u direktnim prijenosima ‘Apolo’ letova.

Morao sam ustati u četiri ujutru. U pet, iza zgrade opštine čekali su fabrički autobusi pozajmljeni od različitih radnih organizacija. Još dan prije otišao sam u brijačnicu ‘Željo’ u naivnoj nadi da ću ako se sam ošišam biti pošteđen od vojnog šišanja. Cijeli zid berbernice bio je izlijepljen slikama timova i portretima fudbalera a brico je nalazio inspiraciju i uzor u felšavim glavama centarfora i halfova, tako da mi je u stvari bilo gotovo svejedno da li će me ponovo šišati jer u nijansama idiotizma nije bilo neke bitne razlike između fudbalerske i vojničke frizure. Dakle, meni to nije bilo više tako važno, ali mnogim drugim i nije baš bilo lako dok su im se viorile kose hašišarske pod udarima jutarnjeg vjetra u crvenkastoj svjetlosti zore na zemljanom parkiralištu iza zgrade naše opštine. Tačno sam znao o čemu razmišljaju, dok referent za narodnu odbranu, inače bivši rukometni sudija, objašnjava slovo zakona: ‘Za svaku vojnu vježbu koja traje više od pet dana, pripadnici moraju imati potpun izgled vojnika, dakle nema čupavaca, nema onih tamo hipija, nema nikakvih bradonja!’ Naravno, referent se uopšte nije pitao kako ćemo tako ćelavi izgledati na našem plavom Jadranu, šta će na to reći naše cure (hoće li nas uopšte prepoznati?) ili neke tamo Švabice, kako ćeš sjesti na skaline u Dubrovniku, pored dugokosih Holanđana ili Francuza, ko će te jadna takva oštrigana prepoznati kao ‘istomišljenika’ i ponuditi sa malo dobre trave? Da budem iskren, ja sam sve to nekako unaprijed prebolio, a ponio sam i Platonovu ‘Državu’ da je ipak kao malo proučavam jer su nam rekli da ćemo tamo imati i nešto kao ‘slobodne aktivnosti’. I tako, dok smo stajali postrojeni, u plavim ‘US Top’ jaknama isforsiranim po tadašnjoj švercerskoj modi, u kretenskim trapez farmericama bez džepova kakve su se i nosile kasnih sedamdesetih i raznoraznim šarenim majicama, kao što je bila i ona moja sa siluetom lika pokojnog Jima Morrisona. Referent nam je naglašavao značaj obuke, stalno nam prijeteći kako moramo sve ovo ozbiljno shvatiti, podvlačeći kako od ovoga časa potpadamo pod vojno zakonodavstvo i koje su sve moguće kazne za ovo ili ono. Onda je došao neki lokalni funkcionerčić, potpredsjednik opštine ili nešto tako, u sivom sakou i puloveru na rombiće i on nam je govorio o tekovinama naše narodnooslobodilačke borbe, o časti i povjerenju koje nam je ukazano, o tome kako smo mi, buduća inteligencija, ponos naših roditelja i naše opštine a potom nam je ukratko ponovio epopeju ‘desanta na Drvar’ i omladinske brigade koja je složno izginula da sačuva kožu našega maršala, i uz primjetnu vedrinu ponovio je čuvene Titove riječi ‘da je sretan narod koji ima ovakvu omladinu’ - a onda su nas potrpali u autobuse i odvezli na kraj svijeta.

Istovarili su nas na nekakvu poljanu, žućkastu od sasušenog busenja, ispred nekoliko ogromnih sivih spavaonica. Na golom kraškom brdu koje je dominiralo cijelom krajem ogromnim uglastim slovima od poredanog kamena bilo je ispisano ‘Tito’. Pomislio sam da kineski zid vjerovatno nije više jedino djelo ljudskih ruku koje se može vidjeti sa Mjeseca? I kako je baš ta riječ, baš ta kombinacija od četiri slova bila prva riječ koju sam naučio ispisati u mome životu i to u prvom razredu osnovne škole oblikovanjem slova od plastelina na malenoj drvenoj tablici. Nekako mi je išlo u glavu zašto smo kao đaci prvaci i slovo ‘o’ formirali u obliku pravougaonika koristeći u cijelom imenu samo prave linije, ali mi nije bilo jasno zašto je ‘narod’ u svim prilikama koristio isti način pojednostavljenja i uvijek ispisivao ime prvog sina svih naših naroda sa tim kockastim ‘o’. Kasnije, mnogo kasnije, učinilo mi se, a i shvatio sam da se iza tog pitanja kriju i mnogo značajniji odgovori od obične lijenosti u kopiranju, šematizma folklorne svijesti i vječitog ponavljanja istog.

Vojnici su sjedili ispred kao u nekakvom slobodnom vremenu, pušili cigare, pili pivu i veselili se našem dolasku. Dobacivali su nešto u samo njima razumljivom žargonu i bilo im je jako smiješno. Ja sam pod miškom nosio Platonovu zamisao idealne države a neko mi je dobacio: ‘Vidi ovoga ko rođen za dva-kroz-pet’ i svi vojnici prasnuše u smijeh. To nerazumljivo ‘dva-kroz-pet’ bilo im je nešto što izaziva posprdan smijeh. Kasnije sam shvatio da se radilo o najneugodnijem stražarskom mjestu, srećom mi studenti ipak nismo morali držati stražu, barem ne onu noćnu i opasnu. Onda se pojavi neki oficir, osmjehnu se i on na neku teško dohvatljivu pošalicu, pa doda obračajući se vojnicima, a pogledajući svakoga od nas pojedinačno: ‘Nego, šta ćemo mi sa ovim ‘bitlisima’ i čupavcima?’ Vojnici su gasili čikove i opet se zavaljivali od šege.

- Postroj ovo Nackoviću. - reče kapetan i sve zamrije, i šale kao i povjetarac koji je brisao po visoravni. Vojnici se u sekundi smrtno uozbiljiše.

- Razumem, druže kapetane. - obrecnu desetar a oficir odšeta negdje namještajući šapku.

- Hajde momci, stanite tu, po ovoj liniji. - reče Nacković, blago, gotovo prijateljski.

Stajali smo tako, desetak - petnaest minuta i ništa se nije događalo. Nacković je šetkao ispred nas, pušio cigaru i stalno se osvrtao niz stazu.

- Šta misliš jarane da mi sjednemo? - upita neko od nas.

Nacković je prvo rekao da ne može, a malo kasnije pogledao je u onom svom pravcu gdje je otišao kapetan pa reče da ipak možemo ali da ustanemo čim nam on kaže i da se ne zajebavamo. Mi posjedasmo po travi, jedan vojnik priđe, pita ima li ko cigaru? Svi se trznusmo za kutije.

- Jebe se vas, petnaest dana pa kući. - reče on zamišljeno.

- Možemo li po pivu?

- Ne može. - reče Nacković

- Mi ćemo skupit pare, pa nek ode neko od vas.

- Saće kapetan, pa njega pitaj. - reče značajno Nacković.

Do mene je sjedio neki Pero, žgoljav, plav, sa okruglim naočalama, student elektrotehnike, gnjavator i ‘sveznalica’. Pogleda Pero na sat pa mi reče: ‘Još malo pa već pola dana prošlo.’

U to je desetar Nacković brzo bacio cigaru otirao je debelim đonom vojničke čizme i podviknuo da brzo ustanemo dok su i ostali vojnici gasili cigare i kopčali košulje.

Kapetan je prilazio polako, krivonog uglancanih čizama, nije nosio šapku kao onaj prvi već kapu ‘titovku’ koju je blago nakrivio, prišao je do nas, visoko je podigao glavu i isprsio se tako da je izgledao mnogo veći i krupniji nego je zaista bio, zakačio je palčeve u opasač na kome je visio masivan pištolj marke ‘Crvena Zastava’. Najprije se predstavio: ‘Ja sam kapetan prve klase Đokić, jedan sam od onih koji su, eto, u ovom našem samoupravnom i socijalističkom društvu izabrali poziv profesionalnog vojnika.’ Potom je održao ‘kratak’ govor u stilu kao ‘nema ovdje zezanja ovo je vojska, bre!’ Onda se ukratko osvrnuo na tekovine naše antifašističke i revolucionarne borbe, na narodnu prirodu naše armije, i na nešto o specifičnostima našega sistema opštenarodne odbrane i društvene samozaštite nadglasavajući kako niko nikad nije i neće moći da pobjedi naoružani narod koji zna za šta se bori (iz čega proizilazi i značaj moralno-političke obuke) iznoseći docnije primjere različitih naprednih pokreta u svijetu, koje mi ionako podržavamo i pomažemo, onda se malo razgalio pričajući o pobjedi vijetnamskog naroda nad Amerikancima (koja uostalom pokazuje i nadmoć socijalističkog naoružanja u sprezi sa borbom za naprednu i pravednu ideologiju!) te kako ‘kada ne radi puška, radi lopatica’ pa se malo zanio objašnjavajući prednosti i značaj dobrog ukopavanja pri kojem ni avioni ni bilo kakva artiljerijska nadmoć više ne znače gotovo ništa, posebno kako je još jedanput naglašavao kada narod tačno zna za šta se i zbog čega bori. Onda je ponovo razvezao nešto o značaju moralno-političke obuke koja svaku borbu čini pravednom i smislenom, a onda je otišao do kraja i sa užitkom izlagao svoja iskustva sa Raduše, do tada jedine prave pucnjave kojoj je prisustvovao i učestvovao. To nas je već zbilja zainteresovalo, jer smo o tom događaju imali samo dosadne informacije i šture ideologizirane izvještaje iz glasila dok se sve ostalo šuškalo i nagađalo tako da se svašta moglo čuti. Bilo je to još 1972. kada je ustaška emigracija ubacila grupu komandosa na planinu Raduša pored Bugojna u srednjoj Bosni, gdje je inače bilo i omiljeno lovište maršala Tita. Tu je izginulo dosta ljudi, svi su posmrtno proglašeni narodnim herojima i njihove slike, uz kratke biografije često su se tih dana vrtjele na televiziji. Kada je kapetan počeo svoju priču o Raduši govor je veoma brzo prešao u dijalog, mnogi su se opustili i počeli postavljati različita pitanja što je veoma radovalo kapetana prve klase Đokića jer je pri svakom odgovoru mogao praviti duge, značajne pauze i davati kudikamo veći značaj svakoj svojoj izgovorenoj riječi. Onda je neko upitao da li bi bilo manje žrtava da je ustaške komandose likvidirala neka elitna jedinica naše vojske. ‘Da’, rekao je kapetan Đokić, ‘sigurno, ali mi smo htjeli cijelome svijetu pokazati da naš sistem opštenarodne odbrane može da djeluje u svakoj situaciji, da to nije mrtvo slovo na papiru i da će