Schindlerov lift

By Darko Cvijetić

Mnogo je u Schindlerovom liftu blistavih dionica, rasuta dramaturgija „radi“ bez greške... polazna strukturna ideja nije nigdje „izdala“, nigdje zakazala... To što u cjelini i u detaljima izaziva jezu čini je sposobnom da udara i po grubljim senzibilitetima... Veoma mudro, nenametjivo a dosljedno, provučena ideja o kauzalitetima. (Ono što smo nekad zvali „koincidencijama“ danas se imenuje „sinhronicitetom“.) Sve je više nego odlično, a važnost knjige prekoračuje granice književnosti i kulture. Prokleta avlija, da je danas napisana, tako bi izgledala. Nadajmo se da će se neki od profesorskih autoriteta dosjetiti pa kazati kako je velika Andrićeva novela ovih dana dobila sestru bliznakinju.

Abdulah Sidran

• Language: Bosanski jezik
• Publisher: Književna radionica Rašić
• Release date: Dec 11, 2019
• ISBN: 9788663510593

Book preview

2019.

PROLOG

Tapiserija sa zida u Michiganu šapne dobrim staricama:

Još malo, dušo, i bit ćeš mi osamdeset osma ruža,

ono malo krvi

koja ostane nakon ispiljavanja.

Da, imao sam sreće,

pa nisam poginuo za otadžbinu, doviknuo je,

Samo,

Ona nije bila te sreće, pa je za me poginula,

Smijao se Šime i mahao s kamiona.

Godinu dana poslije,

mrtvog će ga razmijeniti,

kod Drvara, devedeset

šeste.

PRVA GLAVA – KOJI NIJE ISPRIČAO PRIČU

1.

U ljude koji su ubijali, kao u sobu na koju nitko ne kuca, nadire vlaga.

Grbovi na vinima, gomile šapica ušparanih neostavljanjem tragova. Sve provlaži.

Onaj koji stvara, mora biti i onaj koji će spasiti, onaj koji će sve otkupiti ono što je stvorio.

Učiniti nije dovoljno, učinjeno valja spasiti.

Na kraju Hamleta, izlazi Fortinbras.

Ali, on je dječak, golobradi dječak koji nosi naramak olovnih vojnika.

Horacije mu priđe i čučne kraj njega.

Treba ispričati priču, ali likvorom u lavoru lubanje vlada oseka.

On šuti.

Ide vlaga oljuštivati zid.

2.

Krila mu prodrhte.

Čim ima imalo krvi u cipelama. Mirno je gleda.

Dama je, čini se, pijana.

Naručila je – srneća krila.

Konobar se pak na trenutak okrenuo... Nema toga.

3.

Svaki je šinjel napustio moga oca.

Gajilišne topline, vruće vrtlarske rukavice.

Troja je puna napuštenih cirkuskih konjića.

U ladici, uz krevet, nalazim tatinu bilježnicu s rasporedom Đokovićevih teniskih mečeva.

Breton je rekao – kasno si upao u ovu knjigu.

4.

U Mishiminu filmu PATRIOTIZAM, prije sepukua (ritualnog harikirija), poručnik Šinđi i njegova mlada žena Reiko vode ljubav.

Ona je od njega dobila dozvolu, i to na vlastitu molbu, da se i sama ubije odmah nakon njega. Oplođena.

Nikad razvezan herbarij.

Samurajskom sabljom peglana zavlažena posteljica.

5.

Daytonski mir tu noć potpisan. Mi nismo ništa znali.

Nije nam javljeno.

Ujutro oni izašli iz rovova, slave, dovikuju, pucaju u zrak. Mi se zgledamo isprepadani.

Mirno i staloženo nanišanim.

Skinem najveselijeg.

E, taj.

Svaku mi noć dođe preko plota u vrt.

I pjeva li pjeva, bože blagi, ko da sam ga promašio.

GLAVA DRUGA

Čim se počelo useljavati u Crveni soliter, u Prijedor, u rano proljeće 1975. čitav buljuk djece galamio je na livadi između dva solitera, dvije rudničke građevine. Pravili su snješka od četiri metra visine, od prljavih ostataka snijega.

Pet godina kasnije, iza Titove smrti, pravili su jednom Tita od kartona (imitaciju onoga Tita što su ga vidjeli na ekskurziji u Kumrovcu) i svi redom dobili roditeljske batine. Tito je bio kartonski, ulijepljen, vjetar ga je brzo ponio i pao je u Taibovu baštu, odmah uz soliter.

Taib je bio, čini se, oduvijek sam i star. Kućicu s vrtom nije prodavao nizašta. Odmah su mu uz kuću pravili soliter i bili mu voljni platiti da se iseli i sruši kućicu, ali Taib nije htio ni čuti. Djevojčicu, kćerku, autom mu je ubio prvi komšija Hamdija Kurtović, vlasnik automehaničarske radnje prekoputa Taibove kućice. Nenamjerno, desetinu metara dalje.

Taib, dakle, nije dao srušiti kućicu i otići s mjesta pogibije svojeg djeteta. S Hamdijom nije govorio, iako je Hamdija nekoliko puta dolazio na vrata. Nije mu ni otvorio.

I svi su žalili tog nesretnog, povijenog Taiba. I žena mu od tuge za djetetom umrla, i Taib sam, s kućicom i jabukom ispred, potone u samoću, kao u mutnu vodu. Radio je po cijele dane u bašti i odatle gledao kako Hamdiji Kurtoviću raste sin Amir.

Tito od kartona se raspadao pod Taibovom jabukom.

Onda, pred rat, Hamdijinog sina Amira ubije infarkt u dvadeset osmoj godini života, posred kafića.

Ne znam je li Taib pomislio – Hamdija Kurtoviću, sad smo kvit. Prije da nije.

U prvim danima rata, upadnu neku noć maskira ni pozadinski lopovi, zadave Hamdiju Kurtovića i ženu mu, i opljačkaju automehaničarsku radionicu. Taiba nisu dirali, odmah preko ceste, iako bi bilo teško reći da nisu znali da je unutra Bošnjak – prije da su mislili da je unutra siromašan Bošnjak, kojega ne vrijedi ni ubiti.

Taib bio iza zavjese. Drhtao. Mislio. Mislio i klanjati, ali nije znao kako, zaboravio, bogu se nije obraćao od smrti djeteta.

Pobiše ih, pobiše ih, ponavljao je u sebi.

Reviews for Schindlerov lift

[Jovan Petkovic · Rating: 5 out of 5 stars]

Strašna knjiga. Puno ljudi znam. Puno dogadjaja znam. I to je cini jos strašnijom