Konkurs

By Teofilovic Zoran

Nakon petnaest godina objavljivanja po raznim stranicama i portalima ( e-novine, BKG, BUKA magazin, lupiga.com, dnevni list Danas) skupilo se dosta priča za jednu zbirku koja je pred vama dragi čitaoci.
Knjiga se sastoji od kratkog uvoda nakon kojeg slijedi 27 nezavisnih kratkih priča. Mali bosanski grad oko kojeg se vrti cijela radnja nosi imaginarni naziv “Bedem”. Ime grada je personifikacija svakog gradića u BiH, a i u ostalim republikama bivše nam države.

Knjiga se može podijeliti u tri glavne vremenske cjeline.

PREDRATNO DOBA - Priče koje se bave lokalnim ličnostima, dogadjajima i opisima jednog malog posavskog grada na sjeveru BiH. Bilo je to neko idilično vrijeme kada se sve činilo vedrijim i sretnijim tako da je svaka priča, rekao bih, zaogrnuta nekim sjetnim nostalgičnim plaštom. A neki bi sve to nazvali i žalom za mladošću.

RATNO DOBA - Ove priče se direktno dotiču nesretnog rata s početka devedesetih. U njima nema ništa pozitivno, nema “naših” i “njihovih”, “mojih” i “tvojih”, nema pobjednika - samo poraženi. Svaka priča opisuje stradanje nevinog pojedinca ili čitavih porodica u ratnom vihoru, s namjerom da ukaže budućim generacijama o pogubnim uticajima nacionalizama i mržnje prema drugom. Sva imena i dogadjaji, vrlo je važno napomenuti, su plod moje mašte, sva imena i dogadjaji su izmišljeni u svakoj od ovih antiratnih priča.

POSLIJERATNO DOBA - Nekoliko priča koje oslikavaju stanje u novonastalim državama poslije rata. Mržnja medju nacijama i manipulacije vlastitih naroda nikad nisu bili na većoj razini, a nema naznaka da će u dogledno vrijeme to ići ka dole, ka normali.

Nadam se da će se knjiga dopasti svakom kupcu i čitaocu.

• Language: Bosanski jezik
• Publisher: Indie writer
• Release date: Mar 14, 2023
• ISBN: 9791222081236

Book preview

Prolog

Bosanski grad Bedem se prvi put spominje u nekim starim požutjelim zapisima u drugoj polovini petnaestog vijeka, što se otprilike poklapa sa dolaskom Otomanske imperije na ove prostore. Uostalom, samo ime i vuče korijen iz turske riječi beden, što u slobodnom prijevodu znači visoke prepreke, zaštita od neprijatelja.

Kroz svoju istoriju, grad nije doživljavao neke velike i značajnije turbulencije, osim savezničkog bombardovanja 1945. godine, kada je sravnjena sa zemljom željeznička stanica koja je, ako je vjerovati onima koji su vidjeli Svijeta, bila jedna od najljepših u Evropi.

Osim tog totalno nepotrebnog barbarskog iživljavanja, naselje pored rijeke, koja bijaše prirodna granica između dvije republike, razvijalo se poput svih ostalih gradova slične veličine. Prema posljednjem popisu stanovništva neposredno pred rat, najveći procenat, pogotovo sam grad bez okolnih sela koja su, važno je i to napomenuti, bila većinom jednonacionalna, izjašnjavao se jugoslovenski. Nacionalizam bi samo tu i tamo sramežljivo promaljao svoj neugodni zadah, više kao neki test da se osjeti puls, kako narod diše. Ali bi brzo bivao ugašen, prije nego bi ta iskra i pomislila da se razgori.

Međutim, sve se to ubrzo promjenilo, bilo je dovoljno par pucnjeva, nekoliko zastava i dva-tri zapaljiva govora na temu ugroženosti i patnje naroda, pa da on totalno pomahnita i začas u paramparčad raznese sve te bedeme i obesmisli i ukalja samo ime grada.

Sukob je buknuo preko noći. Rat za grad nije trajao sve skupa ni šest mjeseci. Taman toliko da se pripremi teren za otprije postignuti dogovor o razmjeni teritorija i naroda. Krajnji rezultat se na kraju sveo na spaljene kuće i objekte, srušen most, mnoge civilne i vojne žrtve, mržnju i netrpeljivost.

Glavni junak ove knjige je pjesnik kojeg ćemo označiti inicijalima D.T. Nema potrebe da se dalje razotkriva njegovo ime, kome on pripada i kojem Bogu se moli. Zašto? Zato što je to potpuno irelevantno u ovom slučaju. D.T. je bio čovjek.

Dobar čovjek. To je dovoljno.

Prije rata je radio u lokalnom privrednom gigantu, a u slobodno vrijeme bi se posvećivao svojoj prvoj i jedinoj ljubavi - poeziji. Za tako nešto u malom gradu u Bosni trebalo je dosta hrabrosti. Ili ludosti. Ili oboje. Muškarčine, navikle na ratove, kafanske tuče, ralo i volove, nisu imale razumijevanja za takve ludosti poput sklepanja kojekakvih pjesmica koje su zauvijek zamrzili još u osnovnoj školi bivajući tjerani da ih uče napamet.

Pjesnici su tako proglašavani mlakonjama, a nerijetko i, kako se tada bez političke korektnosti govorilo, pederima.

D.T. nije učestvovao u ratnim deševanjima. Vidio je unaprijed gdje to sve vodi, pa je sa porodicom otišao kod rođaka u Njemačku. Na dva-tri mjeseca, dok se narod malo izduva i dok to trenutno bjesnilo prođe. Međutim, potraja to ludilo mnogo duže. Sve do Dejtona. Kad se u toj američkoj bazi odluči, da je dosta proljevanja tudje krvi, da rata više nema i da svako može svojoj kući. Tako se i D.T. vrnu na svoje ognjište.

Ubrzo se zaposlio u biblioteci. Tačnije u onome što je od nje ostalo. Povezao se sa još nekim entuzijastima, pa su osnovali nevladinu organizaciju koja je radila na promicanju kulture, umjetnosti, tolerancije i zajedničkog života.

U januaru, na prvom zasjedanju društva biran je za predsjednika. Njegov posao se sastojao u smišljanju kulturnih sadržaja s ciljem da se stanovništvo malo obrazuje, da proširi vidike i da se odmakne od gledanja kojekakvog smeća na televiziji. Pokušavao je sa književnim večerima, postavljao likovne izložbe, organizirao kolonije, dovodio neke progresivne rok grupe, ali sve je to pobuđivalo vrlo malo pažnje. Narod, obviknut na ono što mu se svakodnevno servira na ekranima, pokazivao je jak otpor prema nečemu novome, naprednom, nepoznatom.

Jedino što je dobro funkcionisalo bila je službena stranica grada Bedema. D.T. je bio veoma ponosan na nju. Iako Bedem već poodavno nije multinacionalan grad, mnogi njegovi bivši stanovnici, sada razasuti po cijelom Svijetu,su svake godine dolazili i provodili godišnje odmore u njemu. U svojim obnovljenim kućama i stanovima. Ili kod rodbine.

Stranica je okupljala oko osam hiljada aktivnih članova, što sadašnjih žitelja, što ovih vani. U početku je bilo još nekih trvljenja, medjusobnih optuživanja, nacionalističkih ispada, ali je to D.T. sasjecao u korijenu bez ikakvog oklijevanja. I vremenom je sve izraslo u fino mjesto za druženje, razmjenu korisnih informacija i prisjećanja na neka dobra stara vremena.

Slike iz školskih klupa, sa sportskih događaja, oproštajnih zabava prilikom odlaska u JNA, vjenčanja i sahrana mamili su uzdahe i suze. Od rata su mnoge stvari izašle na vidjelo pa je i narod, sve tri strane, polako uviđao ko je tu ušićario najviše, a ko je izvukao deblji kraj.

Dok je tako prelistavao neku knjižicu, možda bi bolje bilo reći brošuru o gradu Bedemu kroz stoljeća poznatog lokalnog povjesničara Đ.B. na vrata banu poštar. Nakon ispijanja obavezne rakijice s nogu i međusobnog ispitavanja o zdravlju junačkom, pismonoša izvadi pismo iz ishabane crne kožne torbe i uruči ga predsjedniku društva pa ode dalje.

Odmah se po markicama i kvaliteti papira od kojeg je načinjena koverta moglo zaključiti da stiže iz daleka. Iz Švedske. U kratkom pismu, srećom na engleskom jeziku, slali su se topli i srdačni pozdravi, puna podrška u budućem radu i ček na pet hiljada evra. D.T. odloži oboje na sto, pa drhtavim rukama nasu sebi još jednu ljutu. Da dođe sebi. Odavno je on, ima i po godine, razaslao molbe na desetak različitih adresa moleći za donacije u cilju propagiranja onogo što je već ovdje navedeno. Neki nisu ništa odgovorili, neki su učtivo dali do znanja da su vremena teška i da novaca jednostavno nema, a neki evo uslišiše molbu.

Sad za D.T. nastupiše slatke brige. Kako i na koji način najbolje da se iskoristi ovaj, ni u snu očekivan, novac? Sazvao je odmah sastanak odbora društva sa jednom jedinom tačkom dnevnog reda. Kako utrošiti poklonjene pare. Nakon dvosatnog razmišljanja donesoše odluku.

1. Popraviti krov Biblioteke koji prokišnjava – 1000 Evra.

2. Za 2500 evra nabaviti kompjutere za dječiji dio biblioteke gdje bi se obučavala djeca sa poteškoćama u razvoju i slabih materijalnih mogućnosti.

3. Raspisati Konkurs za sve sadašnje i bivše gradjane grada Bedema. Tema konkursa Bedemska Priča . Forma slobodna. Radove slati pod šifrom. Pravo učešća imaju svi. Uručenje nagrada i svečenost povodom završetka konkursa biće upriličeni u biblioteci. Nakon toga uslijediće skromna zakuska. Nagradni fond:

Prva nagrada – 700 evra.

Druga nagrada – 500 evra.

Treća nagrada – 300 evra.

Nekome se nagrade i novac mogu učiniti pozamašnim, ali D.T. i ostali članovi društva su znali da jedino tako, na taj način mogu pobuditi bilo kakvo interesovanje. Računali su da bi konkurs ispunio sva očekivanja kad bi pristiglo između petnaest i dvadeset radova. D.T. je preuzeo na sebe da će lično pročitati svaki tekst i kao najstručniji u toj oblasti, predložiti ostatku odbora pet najboljih radova koje će svi pročitati i zajedno svesti na finalna tri i odrediti poredak. Svi se složiše s tim. Jednoglasno.

Nije prošlo ni dva sata od postavljanja informacije o konkursu na stranici, a ispod teksta se pojavilo na desetine komentara. Javljalo se i staro i mlado. Niko se nije nadao takvoj zainteresovanosti za jedan kulturni događaj.

D.T. je bio poprilično iznenađen. Znao je da će iznos nagrada pobuditi zanimanje, ali se nije nadao ovakvoj, slobodno je možemo nazvati, histeriji.

U roku naredne dvije nedjelje, umjesto priželjkivanih dvadesetak radova, na imejl društva je stiglo preko dvije stotine tekstova. Nevjerovatno, ali u isto vrijeme i prekrasno. Konkurs je prebacio sva očekivanja. Samo je trebalo sva ta pristigla djela pročitati i svesti prvo na širi izbor od dvadesetak radova, zatim na pet i na kraju tri najbolja koja bi odnijela nagrade.

Malo je reći da je D.T. bio u ekstazi. Po prvi put od rata, sugrađani, bivši i sadašnji, pokazaše da Bedem ipak nije neka zabačena kasabetina sa polupismenim stanovništvom. Da postoji volja, doduše stimulisana sa dvije prosječne bedemske plate, da se osvoji to prvo mjesto.

D.T. je svaki posao shvatao ozbiljno, pogotovo kad se ticao i nekih drugih ljudi. A on će odlučiti kome će za dvije sedmice svanuti. 700 evra! Može zazvučati skromno za nekog ko radi u inostranstvu, ali za živalj Bedema bilo je to pravo malo bogatstvo. Pravilno je postupio što je zahtjevao da se radovi šalju pod šifrom, da ni on a i ostali ne padnu u neko iskušenje, navijanje poznatog, komšiju, rod. Ovako će sve biti kako treba. Ni po babu, ni po stričevima.

Šest dana su trebala našem glavnom junaku da prođe kroz sve pristigle radove. Ruku na srce, prošao je kroz sve, pročitao svaki ponaosob najmanje tri puta, prije nego što je bio siguran da je odvojio tridesetak najboljih koje je namjerio da nosi kući i preko vikenda odabere pet koje će isprintati u još četiri primjerka i podijeliti ostatku žirija s ciljem da svi zajedno izaberu pobjednike.

Pa da ne dužimo dalje. Petak. D.T. je taman pozavršavao sve poslove u biblioteci, pohranio odabrane radove u svoju aktovku i tačno u tri sata napustio kancelariju.

Stigavši kući, na brzinu je pojeo ostatke neke večere od sinoć, zgrabio hladno pivo iz frižidera, sjeo u dvorište u hlad ispod loze, uzeo prvi rad, stavio ga pred sebe, zapalio cigaretu i počeo da čita…

Šampion

Autor: Bokser

Mjesto boravka: Oslo [Noreška]

Tamo negdje krajem osamdesetih, u doba kad su oni pametniji već mogli namirisati dolazak nekih nemirnih vremena, osvanula je u našem malom gradu Bedemu, odmah tu do čika Antine trafike, tabla sa planom grada.

Prvih nekoliko dana nije se, od silne svjetine i velike radoznalosti, moglo ni prići tom po naš grad veoma neobičnom objektu.

Prosječan Bedemčanin, da ga neko onako upita iznebuha, mogao je, brat-bratu, nabrojati poimence najviše sedam-osam gradskih ulica i ne misleći pri tom da ih ima puno više. Plan grada, sa spiskom ulica poredanim abecednim redom, je tvrdio poprilično samouvjereno, sve sa podastrtim dokazima u vidu tlocrta cijele opštine, da se u Bedemu može proći kroz otprilike pedesetak ulica i to bez nekog većeg fizičkog napora i utrošenog vremena. Pedeset ulica!!!

Gledajući nazive, mi omladinci, potkovani imenima narodnih heroja i pisaca, znali smo zastajati i čuditi se nekim zaslužnim nosiocima. Šta je to na primjer J.F. Kennedy uradio za našu malu čaršiju pa da i on, eto, bude počastvovan pozamašnim komadom asfalta. A toliko naših istinskih bedemskih legendi nema ni sokače.

Jednog od njih, tih lokalnih legendi, su sugrađani koji su poznavali sportski dio njegove životne karijere, imali običaj zvati - Šampion. Kažu da je gore, među