Prisustvo Proslosti: A collection of poems

By Dusan Budimirovic

A collection of reminisces and fantasies through poetry.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: BookBaby
• Release date: Dec 5, 2022
• ISBN: 9781667875491

Book preview

POEZIJA I POETA

Poezija je nago tijelo voljene žene

Tugaljiva pjesma gitare

Prijateljstva ruke privržene

I smrt bludnice stare

POETA

To je misionar

Koji ima narav blagu

On savjesti je zvonar

Što širi poezije snagu

To ličnost je bez medalje

Pjesme odijeva u raznobojne halje

I vino poezija može biti

Poezija je Korana

To je u prirodu se zaljubiti

I vatra ljubavnih rana

PUT DO SUNCOKRETA

Ruža je mirisna

Ali naoružana

Narcis je u se zaljubljen

Karanfili

Krvavi još od davnih dana

Ljubičica

Isuviše nježan struk je njen

Runolist je nedohvatan

Ljiljan previše plah

Orhideja to cvijet je zlatan

Maslačak

On pak sami je prah

Dugo putovala

Kroz cvijeća si svijet

Od svih

Ti odabra

Baš Suncokret

DUGA

Umiva kapima se kiše

A sunčevim zracima briše

U haljini mnoštvom obojenih pruga

Pojavi se nakon ljetnog pljuska

Kao neka hippie djevojka

Gospodjica duga

Životom i ljepotom zrači

Tko prodje ispod luka njenog

Vjeruje se

Taj sreću će naći

No nevinost svoju povrijediti neda

Prkosi spektrom boja u daljini

Dozvoljava samo

Nek’ joj se divi

Tko ju gleda

Gorda u svojoj divnoj haljini

KORANA

Gdje plitvički je dvor

Čudesni izvire izvor

Rijeke što plijeni

I životom pjeni

Spaja i napaja

I plavi i mlavi

Kanjon njena je kruna

Veselih slapova puna

Što skakuću brzaka

I tužnih zlatokosih  vrbaka

Dok nemirno vrluda

Prepuna čarobnih je čuda

Neumoljiva i ne staje

Duh krasote haje

Ljubav iz cvijetne buja joj pjene

Tok blag bistar i snen

Vode kad napiješ se njene

Zauvijek ostaješ njen

JESEN NA KORANI

Hiljade brodova od lišća

Putuju Koranom

Plove bez putnika pod jesenjom komandom

Poljubila je Jesen lisnato lice

Pustog kupališta koje graju ište

Šušti tišina

Lome ju samo ptice

Što za zaklonom vrište

Jedna riba baci se u zrak

I potopi dva broda u padu

Dole niz rijeku

Fakini kukuruz kradu

Na žaru ga peku

Iz prikrajka promatra ih jedan čudak

Uvijek on je tu

Za ništa ne mari

Prirodi dao ljubav je svu

I samo o putu na brodovima od lišća sanjari

Htio bi pobjeći iz ovog’ svijeta

Kao list što bježi s drveta

On Jesen je na Korani

On je tu uvijek prisutni vap

To putnik ipak jedan je sad

Na tisućama brodova od lišća

Koji na odredište ne stižu nikad

Jer potapa ih moćni slap

KORANSKI NOTURNO

Želim biti Korana

Vječno bistrinom teći

Nikada biti ranjavana

Nikad’ se opeći

Korana ta neumorna rijeka

Što mirne snove sniva

U noći nikog’ ne čeka

Nikoga da cjeliva

Korana samo ime lijepo

Još ljepšeg toka rijeka

Svome cilju klizi slijepo

Odnosi jednog umornog čovjeka

ČAMAC NA KORANI

Zavezan u lance kao rob

Potopljen u hladnoj vodi

Tu njegov vlažni je grob

Otkinut se sniva o slobodi

Bujice on bi hrabro savladav’o

I pjenušave opasne brzake

Matici ne bi se predav’o

Logorov’o uz tajne vrbake

I sanj’o bi tiho kod ade one

Valove jah’o kroz nebeske  kanjone

Ni vrtlozi brigu ne bi mu dali

Prelijet’o bi ih sve u šali

Ni slapovi zaustavit’ ga mogli nebi

Preskakiv’o bi ih po potrebi

A onda bi uživ’o niz tok vode

Dok Mjesec i zvijezde kupaju se nagi

Nadis’o bi se svoje slobode

Dok bedra mu miluju lopoči dragi

Možda bi do mora iš’o

Da neku barku upozna

O Korani bi joj prič’o

O moru bi svašta da dozna

SKITANJE

Dok Kronos je na preslici života

Ispredao nit prolaznosti

Ležah gladan i smrznut od bolova

Uvijek sapet samoćom

U gustim prostranstvima mog crnila

Kroz vrtlog muzike Furija

Pojavi se zla vila

Da zatamni mi ljepotu iluzija

Da probode srce mojih svitanja

Te tako ranjava me združi

Sa hladnoćom i boli skitanja

Korana nijema ne odgovara na pitanja

SAVJEST

Sijač koji sije svoj žarni drač

Pod srcem tiho se mrijesti

Moždanom livadom ore taj orač

Rije tunel u planini svijesti

Tihi oganj što peče i vrijedja

Grize pretura i sve rastoči

Zasjela savjest na tvoja je ledja

Ispija bez muke san sa tvojih vjedja

Rakiju ljutu na ranu ti toči

Borbe sve su ti uzaludne

Postupke  tvoje kazniti će bludne

Ne ognjem ili mačem

Ne rešetkom i omčom

Već pratnjom vječnom

I žarnim dračem

BIJEG

Bježati treba

Ne tračiti vrijeme pozom

Bježati bježati

Ladjom ili vozom

Bježati što dalje

Od svega ljudskog

Bježati i od srca svog

U puta nepoznatog ralje

Bježi od bezumlja bolesti sjena

I Korana krvlju je mržnje obojena

Bježi čovječe

Nek’ trk tvoj rosu suši

Neka tvoj bijeg narandju sniva

I um nek’ svemirom ti pliva

Dok modrica ti dušu prebijenu guši

Bježi što dalje

Bjež’ od sveg’ ljudskog

Pa i od roda svog

U puta nepoznatog ralje

ŽELJA

Sve što želim u jednu riječ stati može

LJUBAV

To je sve što trebam

To je to moj dragi Bože

Moja jedina tanašna želja

Koju od djetinjstva u suzama vrebam

U tamnom svijetu bola

Mržnja nadjačava huk ljubavi

Tu brda pogrde mi prkose

I livade osornosti žežene

Maćeha što ukrade sve od mene

Sizifova tužna kažnjenička kola

I Korana od tuge vene

Otključavam vrata želja

Stajem pred oca Koranu lica prijatelja

No prepreke  u valima melju

Valjaju pjesmu očinskog’ zova

Tko to želi tako majuhnu želju

Stati što može

U samo pet slova

TKO JE TO U NLO

Nisam ja

Nisi ti

Nije on

Nismo mi

Niste vi

Nisu oni

Pa tko je onda

To pitanje sumorno zvoni

Tko je onda

Ako nismo mi svi

Ako nisu oni

Postoji li odgovor

U toj

Prokleto beskrajnoj vasioni

SAN O PROPASTI SVIJETA o

Potonuo zeleni dragulj je Brač

More postade obična bara

Ponad koje strašna žabokrečina hara

Ogavno zaudara kuglin ogrtač

U uzduhu zamijetit’ ne možeš ni (jednu) pticu

A na zemlji

Ljudi zakržljale glave

I nesrazmjerno velikoga tijela

Vode ljubav

S gas maskama na licu

Oganj jari sa svakog drveta

Bolest užasna krvlju šeta

Korana mlada na križu razapeta

I ne zna se

Gdje će udarit’ kometa

Istok Zapad Sjever i Jug

Stopiše se na kraju sna

U vrtložni studeni krug

Krug propasti svijeta kužnog

Sjeverni pol odšetao do južnog

IGRA

Dok tako sam besposleno cupk’o

Naidjoh na živo zamotano klupko

Što reži i valja se u blatu

Zadajuć’ ugrize jedan drugom po vratu

Čas je jedan pod drugim

Pa onda obratno

Ni jedan ne popušta to stanje ratno

Ponekad i bolni cijuk se čuje

Da l’ tuku zbog neke se kuje

Il’ kost je možda u pitanju

Kad nema kraja tom lajanju

I bespoštednom ratu

Kad nadajuć’ se oba pobjedi

Uporno i dalje valjaju u blatu

Grizuć’ gdje stignu u svojoj bijedi

Po njuščici ušima vratu

Hop i odmota se klupko

Obojica iscrpljeni na kraju

Dok blato sa sebe otresaju

Izgledaju čak ljupko

I prijateljski se rastaju

Av av av ja sam živ i zdrav

Kazuju to tako nemarno

A sve činilo potpuno se stvarno

No bila je to samo igra

Igra dvaju kudravih bića

Igra dva mala vesela psića

MRCINA

Uz šuplje drvo do mramora sivog

Kraj groba hladna

Tu iza križa krivog

Sklonila se mrcina jadna

Skutrio se drhtureći

Sam u svojoj boli

Skrivajuć’ od sveg’ se ljudskog

Već i ne mari za hranu

Šepajući na šape šare

Odvuče do mutne se bare

Jednom u cijelome danu

Pri tom zadnji kraj vuče

Tko imao razlog je takve radnje

Da tako ga krvnički istuče

I polomi mu noge zadnje

Čim nešto živo na groblje bane

Pa i kada dijete vidi

Sakrije se iza križa krivog

Kao da se stidi

Bježeći od sveg’ ljudskog

Mrcina jadna

Ližuć’ svoje teške  rane

JEDAN ŽUR JEDNOG’ LJETA

Sjećam se jednog žura jednog ljeta

Bilo je tu i pravog i trulog svijeta

Sama pokrupnija s pundjom koketa

Šaralo je par u špičokama frajera

I nije se znalo šta koji smjera

Onda neka Rada iz Beograda

Jedna treba iz Zagreba

Napirlitana ševa iz Sarajeva

Dvije jednake  sestre iz Istre

Prava dama iz Roterdama

A bila je tu i ona

Upravo vratila se iz Londona

Sa nekakvim bijesnim tregerima

Što držahu kratku suknjicu

I visoke divlje čizmake je furala

Jer to je moda gurala

Da