Baksuz i Džepna Venera

By Zora Vujasin Di Gallo

Danilo Marković, zvani Miki, Srbin po nacionalnosti, i Semira, njegova Džepna Venera muslimanske vjeroispovijesti, paradigmatičan su fragment istrgnut iz konteksta tragične stvarnosti, uzdignuti na nivo simbola rječitog bunta protiv rata, univerzalnog zla koje od civilizacijskog praskozorja hara diljem nesretnog zemnog šara; zla koje pretvara ljude u beštije žedne krvi zaslijepljene mržnjom, čiji je radikalizam doveden do krajnjih granica paroksizma. Miki i Semira su jedno, ali pomamljeni fanatizam teži da ih transformiše u raspolućeno bivstvo, podijeljeno imaginarnim granicama ispisanim krvlju. Ipak, osjećanja koja dijele, i koja odgovaraju arhetipskom obrascu čiste i uzvišene ljubavi, daju im snagu da izdrže sve patnje, a da ni u jednom trenutku ne izdaju svoju ljudskost i dostojanstvo. Ovo djelo je istovremeno oda iskrenom i čvrstom prijateljstvu, koje i u najtežim prilikama odolijeva i najgorim iskušenjima.
Iz Predgovora Branke Berberijan Olivari

KOMENTARI ČITALACA

Zoro, hvala ti za ovu knjigu koja mi je otvorila nove horizonte. O čemu se radi? Postao sam bolji čovjek. Hvala ti za opise Bihaća. Dirnuli su me. Zavolio sam ljude o kojima knjiga govori. Tebi kao autoru iskrene čestitke. U stanju si da sa igrom riječi stvoriš jasnu sliku u glavi čovjeka. Kao kad, na kraju, staviš zadnju lego kockicu i završiš figuru koju si pravio. Fantastično.
Branislav Olujic
***
Pa,čovječe, pročitah knjigu danas, a juče je kupila.
Gordana Dejanović
***
Ovo je priča koja se morala napisati i koja se mora pročitati.
Čestitam ti na hrabrosti da se prihvatiš takvog posla.
Svjedočanstvo sam počeo da čitam kao lijepu reportažu, pomalo zatečen slikama koje izviru iz jednostavnih, prepoznatljivih linija oslikavanja bukvalnosti bihaćke predratne svakodnevnice... nepatvorene, ni ljepše ni ružnije od one što jeste. Onda se rukopis razvijao u dramu i tragediju, u roman u kojem je izbjegnuto svako literarno ili politikantsko manipoliranje s mnoštvo povoda koji su se sami nudili, zadržavajući jednostavnost i bukvalno namjerno nedovršen iskaz. Slike su takve kako ih čovjek kazuje, kako ih on želi izreći a ne kakve stvarno jesu. Mislim da je veliki kvalitet što nisu korištene kao povod za promišljene i pretvorene u literaturu.
U tvojim kratkim esejističkim fragmentima imponira jasnost i čvrstina pogleda.
Volio bih, nadam se, iskreno želim da ovaj rukopis dodje do što više ruku u Bosni i Hercegovini i širom domovine koju smo izgubili a koju nismo prestali da volimo.
Dževad Tašić
***
Knjiga se čita u jednom dahu. Junaci nas uče da svakoga dana budemo bolji ljudi, da prastamo, trajemo, sanjarimo, da nam duša bude čista, dečja i na kraju da je ljubav jača od svega, da je univerzalna religija. Hvala, Zora Vujasin Di Galo, za prelepu emociju koju je podelila sa nama, hvala za želju da još jedna istina ugleda svetlost dana....a istina je samo jedna.
Slavica Lertua
***
Knjigu sam pročitala u jednom dahu i nisam imala snage da prekinem dok nisam došla do kraja.Znaš dobro da ja junake tvoje knjige poznajem i da smo prijatelji više od 30 gidina. HVALA TI PUNO NA KNJIZI I NA EMOCIJAMA KOJE SAM PROŽIVLJAVALA ČITAJUĆI.
Jelena Ognjenović

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Zora Vujasin Di Gallo
• Release date: Aug 22, 2022
• ISBN: 9781005057633

Zora Vujasin Di Gallo

Rodjena sam 1953. godine u Bihaću. Obrela sam se u Sarajevu u septembru 1972. zbog studija na Filozofskom fakultetu. Uporedo sa studijem počinje i moja novinarska karijera u dnevnom listu „Oslobodjenje“. Iz novine u novinu, iz godine u godinu i stigla sam do decembra 1994.godine kada sa porodicom preseljavam u Kanadu i zauvijek, svojevoljno, napuštam pisanje.A baš je pisanje bilo oružje s kojim sam savladavala teškoće, krčila bespuća, preživljavala nemoguće u životu. Ne mislim pri tom na novinarstvo niti na materijalno preživljavanje. Govorim o kreativnom pražnjenju koje mi je pomagalo da uravnotežim psihičku i duhovnu stranu vlastite ličnosti, da ostanem na površini.Kada sam okrenula leđa pisanju utonula sam u prostor nezadovoljstva za koje sam uzroke tražila u svemu oko sebe osim u činjenici da sam svjesno blokirala svoj ventil pražnjenja. Trebalo mi je 25 godina da to shvatim. Kad sam napokon uspjela u dahu je nastala moja prva knjiga PUN MJESEC U ŠKORPIJI. Bio je to izljev duše na papir koji je donio nevjerovatno olakšanje mome biću, uravnotežio poremećene odnose fizičkog i duhovnog, otvorio me ljepoti življenja i vratio osmjeh na moje lice. Čitaoci su izgleda prepoznali moju muku i izbavljenje pa je reakcija na moj prvijenac bila iznad svih mojih iščekivanja.

Book preview

Nevjerovatno. Čovjek spava kao beba dok ja grabim mračnim putevima preko planinskog vijenca Rocky Mountain, najteže putne dionice za kamiondžije u Kanadi. Slušam njegovo mirno, ujednačeno disanje i ne znam da li da mu zavidim ili da mu se divim. Ne hrče, ne vrti se, nema noćne more. Ne traži da ide pišati svakih tričetiri sata zbog problema sa prostatom, a što je za očekivati od čovjeka u njegovim godinama. Ništa. „Čudan neki stvor", razmišljam u gustoj i ljepljivoj tišini noći.

Kada su mi u kompaniji saopštili da su mi našli vozača i da je star 62 godine, žestoko sam se pobunio:

- Ne dolazi u obzir - odsjekao sam oštro. - Meni treba mlađi vozač sa iskustvom, a ne starac početnik. Znate i sami da je ovo jedna od najtežih i najopasnijih dionica za vozače kamiona.

- Nema drugog - rekli su. - Niko se nije javio na oglas osim njega. Pokušaj. Odvezi jednu turu, vidi kakav je. Ako ne bude dobar, čekaj da neko mlađi naleti. To je to, a ti odluči šta ćeš, rekao mi je rezignirano vlasnik kompanije, naš čovjek koji već četrdesetak godina živi u Kanadi i ima razvijen posao za prevoz robe kamionima.

„Ne mogu sebi priuštiti taj luksuz da zaključam kamion i odmaram dok neko mlađi naiđe. Ne, barem sad dok imam kredit. Mjesečna rata je previsoka i jedan propuštena rata bi me dovela na ivicu ambisa. Moraću pristati", razmišljao sam nevoljko.

- Evo ti njegov telefon. Nazovi ga, isprobaj prije odlaska na put i vidi šta ti je činiti. I, molim te, obavezno javi šta si odlučio. Moramo znati možemo li računati na tvoj kamion u ponedjeljak.

***

- Kako ide, majstore?- trgao me iz razmišljanja veseo glas mog suvozača, popraćen zvukom otvaranja zavjesa na spavaonici.

- Nije loše. Još koji kilometar i stižemo do odmorišta za kamione. Staćemo da se osvježiš i onda ti preuzimaš.

Nakon polučasovnog odmora Miki je sjeo za volan a ja sam se spremio za odlazak na spavanje. Vozio sam cijelu noć i bio iscrpljen. „Još ovaj put", obećao sam sebi. Miki je dobar vozač. Uvjerio sam se u nekoliko kritičnih situacija u kojima smo bili i mogu mu slobodno prepustiti volan noću.

Napolju je već svitalo i činilo sa da je pred nama dobar dio puta po suhom i vedrom vremenu. Nije bilo gužve, čestih kočenja i zastajkivanja pa su uslovi za spavanje bili gotovo idealni. Svejedno, meni san nije dolazio na oči. Ležao sam s rukama prekrštenim ispod glave i buljio u prazno. Ne znam o čemu sam razmišljao kada mi je iz usta izletilo:

- Pričaj mi nešto!

- Šta, bre, da ti pričam! - i sam se začudio.

- Rekao si da si bio podoficir u Bihaću na aerodromu Željava. Pričaj mi o aerodromu.

- O aerodromu, hm - reče otegnuto sa blagim prizvukom sjete u glasu.

Nakon kraće pauze nastavi nešto vedrije: - Koga taj aerodrom još zanima, pobro moj?

- Mene - odgovorio sam. - Uvijek me zanimao. Pričalo se nekad svašta o tom „čudovištu" od građevine, ali ja pouzdano ne znam mnogo ili još bolje, ne znam ništa. A ti znaš kako je to kad je riječ o nepoznatom i tajanstvenom. Narod u dokolici izmišlja i ispreda priče koje na tom verbalnom putovanju prerastaju u mitove i legende koje se prenose od usta do usta, objašnjavao sam mu, sjećajući se putovanja kroz Liku i priča koje sam, uz karlovačko pivo, slušao od lokalnih mještana po zadimljenim seoskim kafanama.

- Prolazio sam često pored aerodroma, ali se sa ceste nije moglo vidjeti ništa osim piste i znakova za zabranu fotografisanja. Šaputalo se među žiteljima tog kraja o „mrtvoj straži koja čuva objekat, o „avionima koji izlijeću iz planine, o grmljavini i tutnju od kojih se koža ježi, a kosa diže na glavi. Nisam vjerovao u sva ta kazivanja mada sam ih volio slušati. Znao sam, kao i svi ostali, da se radi o vojnom aerodromu sa podzemnim spremištima za avione. Ipak, ma koliko jednostavno to zvučalo, znao sam i da to nije bio običan aerodrom.

- Da znaš da nije - složio se Miki.- Željava je zaista bila čudo. U utrobi planine bilo je preko 20 kilometara hodnika i tunela. Čitav jedan grad u njedrima Plješevice se skrivao od očiju znatiželjnika. Stanovnici ovog grada mogli su, po potrebi, hermetički da se odvoje od ostatka sveta jer je unutar objekta postojalo sve, doslovno sve, što je bilo potrebno da on živi, funkcioniše i dugo ratuje bez kontakta sa spoljnim svetom - reče Miki i zaćuta.

Ćutao sam i ja.

- Zanimljivo - nastavi Miki nakon duže pauze, kao da se obraćao sam sebi. - Dugo nisam razmišljao a kamoli pričao s nekim o Željavi, pa mi se sad, kad govorim o tom vremenu i aerodromu, sve čini nekako daleko i nestvarno, kao da prepričavam neki naučnofantastični film. A živeo sam i radio tamo. Prokrstario sam ja bezbroj puta kroz galerije za smeštaj aviona i potrebnih pratećih sredstava, radionice za održavanje aviona i opreme, prostorije padobranske sekcije i akumulatorskih stanica, skladišta svih potrebnih materijala… U tom podzemnom gradu su se nalazile i klima komore koje su obezbeđivale normalan život i u uslovima nuklearnog rata. Ako se tome dodaju još i izvor pitke vode, autonoman kanalizacioni sistem, depo otpadnih materijala, sopstveni generatori za struju, prostorije za zaposlene: učionice, kancelarije, mala klupska prostorija, kuhinja, restorani, ambulanta sa stacionarom i mrtvačnica, onda ti je jasno zašto su svi govorili da je Željava čudo - pripovijedao je moj suvozač, a u meni je radoznalost rasla, oči se širile sve više i više dok je san bježao sve dalje i dalje.

- Mišljenja oko aerodroma su uvek bila podeljena nastavio je dalje. - Dok su ga jedni smatrali najvećim spomenikom ljudske genijalnosti tog vremena, drugi su ga nazivali najvećim spomenikom ljudske gluposti.[]]

- Bilo kako bilo, tek, Bihać u Bosni i Hercegovini, Plitvička jezera, Ličko Petrovo Selo i Korenica u Hrvatskoj; čitav taj kraj, koji danas razmeđava dve države, bio je poznat po Vojnoj bazi „Željava i popularno zvanom i u svetu poznatom „Bihaćkom aerodromu.

- Pretpostavljam da si u godinama provedenim na Željavi obišao sve te tunele, galerije i ko zna već šta, unutar planine - nastavio sam da zapitkujem.

- Ma kakviiii - dodade Miki otegnuto, smijući se i nastavi - Mogli smo samo u prostorije za koje smo poslom bili vezani a u vojsci se tačno zna ko šta radi i pravila se moraju poštovati. Nije se moglo onako iz radoznalosti švrljati tamo-amo. Privilegiju, da slobodno zalaze u sve delove aerodroma, je imao komandni kadar, a to su, kako i sam znaš, oni sa najvišim činovima. Ipak, pošto sam stupio na službu u vreme dok je aerodrom bio još u izgradnji, a nas pitomce su angažovali da pomažemo, uspeo sam obići dobar njegov deo.

- Je li se pod Plješevicom nalazilo baš sve, i skladišta sa oružjem,rezervoari s gorivom…

- Ma neeeee - opet će Miki otegnuto. - Kod ulaza trojka bila je ugrađena džinovska cisterna za kerozin uz koju su se nalazili sistem za klimatizaciju, cevovodi za kerozin i postrojenja za vlastiti energetski sistem. Svi podzemni prostori su bili osvetljeni i klimatizovani sa mogućnošću konstantnog održavanja podnošljive temperature od 22 stepena Celzijusa i vlažnosti vazduha, zbog isparavanja kerozina. Gorivo je transportovano cevovodima iz bihaćkih perifernih naselja Pokoj i Orljan, gde su čitava brda prepravljena u podzemne rezervoare, naročito brdo Grabež, koje je bilo jako dobro čuvano. Transportni cevovod je bio dug 10 kilometara, a cevi promera 50 cm. Skladišta eksploziva su bila stacionirana u bihaćkim perifernim naseljima Vedro Polje, Grabež i Račić, a skladište aviobombi u naselju Ripač.

- Hoćeš reći da je cijeli Bihać bio okružen skladištima oružja, goriva i ko zna čega još. Pa taj grad je bio prava tempirana bomba. Pravo čudo da je poslije ovog rata ostalo išta od njega.

- Baš tako stari moj- doda Miki, značajno klimajući glavom.

- A kome je geografski pripadala Željava? Jeste da je Bihać u Bosni, ali Hrvati tvrde da podzemni dio zadire više na njihovu teritoriju.

- Ma, to je uvek bilo pitanje bez odgovora. Kompletan aerodrom je zauzimao prostor devet puta četiri kilometra, od čega se pola „parcele" nalazilo na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, a pola na teritoriji Republike Hrvatske. Najbliži grad mu je bio Bihać u kojem je živelo aerodromsko ljudstvo sa porodicama pa je stoga valjda i prozvan Bihaćki aerodrom[2]

- A jesi li ti od početka radio na aerodromu? - nastavio sam da ispitujem.

- E, brale moj, to ti je tek priča.

***

To je bilo posljednje čega sam se sjećao kada sam se probudio sutradan oko tri po podne. Ne znam koliko dugo je još pričao i kad mu je postalo jasno da sam zaspao.

Žalio sam zbog propuštenog dok sam lješkario i razmišljao o Mikiju. U momentu mi je sinula spasonosna ali i čudna ideja: Sutra ću uključiti telefon da snimam. Nasmijao sam se u sebi zbog ovoga. Cijelo moje biće zahvatila je neka ugodna jeza uzbuđenja. Izazov. Da, to je ono što već dugo nisam osjetio. Izazov. Moj novinarski nerv se probudio: to će biti prava stvar! Kada Miki spava, moći ću da preslušavam njegovu ispovijed i tako prekratim beskonačnu prazninu dugih noćnih sati na cestama bez kraja. A poslije? Ko zna?

„Neću mu ništa govoriti o tome", nastavio sam u mislima da razrađujem tek skovani plan. „Mogao bi početi da škrtari na riječima. Isključiće osjećanja i površno će govoriti i o najkrupnijim stvarima. Znam ga već toliko. Izbjegavaće škakljivije teme. Izbjegavaće da priča o gol- goti koju je proživio. Prošlost, ma kakva da je bila, za njega je bila nešto čemu se ne vrijedi vraćati, bila je zauvijek zatrpan rudnik iz kojeg se više ništa ne može i ne treba da crpi.

A ja sam insistirao na kopanju. Želio sam uroniti duboko, što dublje u grotla Mikijeve podsvijesti ne bih li tamo pronašao i iskopao barem zrnce optužbi, samosažaljenja, gorčine… bilo čega što bi ga svrstalo u redove većine običnih smrtnika današnjice, čije su se emocije i poslijeratni stil života sebično temeljili isključivo na iskustvima doživljenim i proživljenim u danima ludila na prostorima bivše nam države, mahom iskustvima lične prirode, koja su bila pogodno tlo za uzgoj separatizma, mržnje i zla, koje su brižljivo đubrile nacionalne strukture vlasti a zalijevale obilne kiše repeticije. Na to me dodatno podsticala i činjenica da Miki nikad nije kukao, i što je još zanimljivije, bio je jedan od rijetkih ljudi s naših prostora koji nije sebe doživljavao kao žrtvu svega što se tamo dogodilo. A bio je žrtva, ili još bolje, bio je školski primjer kolateralne žrtve.

***

Već nakon prve zajedničke vožnje na relaciji Vankuver – Toronto znao sam da Mikija neću mijenjati. Bio je dobar vozač, zanimljiv i nenametljiv saputnik. Ovo drugo je bilo još važnije, jer ne može čovjek baš sa svakim da se druži i dijeli prostor od nekih pet-šest kvadratnih metara, pet-šest dana u sedmici. Ne može ponekad ni sam sa sobom a kamo li sa drugom osobom neosjetljivom za potrebe i raspoloženja suvozača.

Miki nije znao ništa o mojim prvim reakcijama kada sam saznao da ću za suvozača dobiti jednog šezdeset dvogodišnjaka. A i da jeste, samo bi se nasmijao sliježući ramenima kao da govori: „Pa dobro. Šta je, tu je." Takav je bio i tako je reagovao na sve.

Mada smo vozili i spavali naizmjenično, dosta vremena smo provodili u razgovoru kad smo obojica bili budni. Ja sam postavljao pitanja, a on pričao. Pričao sam i ja katkad o sebi i svom životu, ali to je bilo rjeđe. Više sam volio da slušam. Trudio sam se da ne pretjerujem. Trudio sam se iz petnih žila da naš razgovor bude više kao prijateljsko ćaskanje kako Miki ne bi nešto posumnjao. Nakon svake teške i mučne ispovijesti moga suvozača skretao bih na laganije teme, čekajući i loveći zgodnu priliku da se opet vratimo Mikijevom proteklom životu.

Snimao sam sve o čemu je govorio na tim dugim putovanjima, a ono malo vremena provedenog kod kuće koristio sam za pisanje. Knjiga o Mikijevom životu je napredovala mnogo brže nego sam u početku planirao.

Dolazak u Bihać

U praskozorje tog septembarskog jutra 1966. samo je jedan putnik izašao iz brzog voza Beograd - Split, koji se na dvije minute zaustavio na željezničkoj stanici u Bihaću. Žmirkajući neprekidno, ne bi li lakše razabrao okolinu, nervozno je, iz ruke u ruku, premiještao mali žuti kofer. Bilo je teško dokučiti okruženje koje su osvjetljavale tri- četiri škiljave ulične svjetiljke, čija se oskudna svjetlost raspadala u kratkoj plovidbi od sijalice do ulice, gubeći na tom putu moć makar sjenu da dočara. Grada nigdje na vidiku. Nikakvih znakova života dokle god je pogled mogao dobaciti. Ni pasa lutalica. Ništa. Tek nekoliko zgurenih kućica s obje strane ulice koja se protezala u nepoznato, svjedočilo je o postojanju života.

„Dakle, ovo je sad moj grad, izgovori poluglasno plavooki mladić svijetle kovrdžave kose, prosječne visine i skladne fizičke građe, okrećući se još uvijek unaokolo. „A lepo sam mogao da biram gde ću na službu, nastavio je u mislima, bez kajanja, da razmotava posljednjih mjesec dana u školi.

Bio je među boljima u klasi vezista u Vazduhoplovnoj podoficirskoj školi u Kraljevu, gdje je proveo tri godine. Želio je biti pilot. Od malih nogu je sanjao o avionima, gledao ih dok su prelijetali nebo iznad rodnog Šapca a potom Kraljeva, zamišljao sebe u pilotskoj kabini, u plavim visinama. Ali, sudbina ne slijedi uvijek naše snove. Nije zadovoljio na rigoroznim testovima za letačku školu i rasporedili su ga u veziste. „Ako već ne mogu u pilote barem ostajem u vazduhoplovstvu. Važno je samo da sam blizu avionima", tješio se.

Tri godine školovanja su proletjele za tren. Smiješila mu se lijepa budućnost. Razmišljao je o moru. S drugarima se dogovarao da traže prvo namještenje u Puli ili Zadru. Najbolji su to mogli. A onda se dogodio taj nesretni incident. Desetak dana pred unapređenje potukao se sa kolegom. Glupost, posljedica mladalačke ludosti i obijesti. „Ništa od mora. Zaboravi Pulu, brale, i čekaj da vidiš gde će da te bace. Pravila su pravila i u vojsci nema milosti. Ako."

Čekao je i slutio: „poslaće me na službu u Bihać, na aerodrom Željava".Znao je ponešto o tom aerodromu.[3]

Pričalo se često među pitomcima o grandioznom objektu smještenom u njedrima planine na granici između Bosne i Hrvatske koji je bio već dugo u izgradnji i na koji se, u to vrijeme, odlazilo kao po kazni. Zašto, ni sam nije znao, ali se kao i ostali potajno nadao da će ga zapasti nešto bolje.

„Šta je, tu je", reče sam sebi, sliježući ramenima i dalje u potrazi za bilo kakvim znakovima budnog života. Imao je on tu rijetku, stoičku moć da prihvata neminovno, bez pogovora se miri s udarcima sudbine, koja nikad ne pita, ne objašnjava i ne pravi kompromise. Ne bi se moglo reći da je bio slabić. To nikako. Bio je čvrst kao stijena, tvrdoglav kao mazga, strpljiv kao mali žuti mrav, mudar koliko se može biti na pragu dvadesete godine života i hrabar do granica ludila.

Iz razmišljanja ga trže neki zvuk. U prvom momentu je pomislio da mu se pričinja. A onda opet. Konjsko frktanje! Okrenu se u pravcu iz kojeg je dolazilo i ugleda, sa desne strane ulaza u oronulu zgradu željezničke stanice, fijaker i kočijaša ogrnutog gunjom, kako spokojno drijema na prednjem sjedištu.

Priđe polako, pa se glasom veselog devetnaestogodišnjaka obrati kočijašu:

- Može li do grada, domaćine?

- A đe bi ti, mali?

- Znaš li di je Dom JNA?

- Znam. Aj, penji se! - reče mu kočijaš, zamahujući istovremeno kandžijom da razbudi snene konje.

***

Trajalo je gotovo čitavu vječnost dok su stigli do velikog mosta ispod kojeg je hučeći proticala rijeka Una koja je dijelila grad na dva dijela - centar i prekounje. Znao je ime rijeke. Učili su o njoj u osnovnoj školi na časovima geografije. Znao je on i o Bihaću, opet iz škole sa časova istorije i iz priča kolega u vojnoj školi koji su bili porijeklom iz ovih krajeva. Važna je bila ta čaršijica na sjeverozapadu Bosne u kojoj su 26. i 27. novembra 1942. godine udareni temelji sadašnje Jugoslavije, domovine koju je volio i želio da joj služi, da je brani ako ikad zatreba. Mnogo toga je on znao, ali sad i tu nikako nije mogao da spoji slike kasabe koja mu se, pri oskudnom svjetlu, razotkrivala pred očima i očekivanja utemeljena na važnosti i ponosu s kojim se ime grada, uz Jajce gdje je održano Drugo zasjedanje AVNOJ-a, pominjalo svake godine prilikom proslave Dana Republike.

Kada su prešli veliki most, javna rasvjeta je postala nešto bolja, a već se donekle i razdanilo, pa je s lakoćom mogao čitati imena ulica na tablama sa strane. Čim je ugledao Titovu ulicu, znao je da su u centru grada. Titova je u svakom gradu bila glavna ulica. Ukazivale su na to i nešto gušće kuće i tu i tamo pokoja zgrada. Pretpostavljao je da i Dom JNA mora biti blizu.

Bio je u pravu. Skrenuli su lijevo iz ulice 27. juli u Titovu, prešli neki mali most i već nakon pedesetak metara, s desne strane ulice, ugledao je zgradu Doma JNA. U lijepo uređenom, nevelikom parku ispred zgrade, nalazilo sa nekoliko bista lokalnim junacima palim u NOB-u, uz obaveznu skulpturu Maršala Josipa Broza Tita. Iznad ulaza u zgradu vijorile su se državna, republička i zastava Saveza komunista.

Platio je kočijašu i krenuo prema ulazu. Još uvijek se radoznalo osvrtao na sve strane, tražeći nešto prepoznatljivo. A onda, desno od ulaza, ugleda prizemnu zgradu koju je dobro poznavao sa slika iz udžbenika: Muzej Prvog zasjedanja AVNOJ-a.

- Tu smo, dakle - prokomentarisa naglas, otvarajući vrata glavnog ulaza u zgradu iz koje će se otisnuti u tridesetogodišnju avanturu čudnovatog života.

***

Dežurni vojnik za recepcijskim pultom jedva da je podigao glavu sa papira koje je ispisivao kada je Miki ušao. Nije to bilo njegovo pravo ime, nego nadimak kojim su ga zvali otkada