Noćna straža

By Darko Cvijetić

Kao i do sada, Cvijetićeva jezikotvornost jeste „prostor u kojem se [moja] odsutnost udomljuje, šćućurava i ušutkuje u predkriku” („Pusta Bosna”): poriv koji se ostvaruje na granici između mučne zanemelosti, između muka svojstvenog Benjaminovom anđelu istorije, i munkovskog krika koji žudi da napusti prostor slike/fikcije i prelije se na posmatrača/čitaoca, pozivajući na zajednički boravak u teskobi (ne)izrecivosti rata, u rečenicama koje osećaju duboki umor izazvan nužnošću sopstvenog postojanja, u rečima-mišićima, punim spazama.

 

Zorana Simić

 

„Noćna straža” je povratak na stare Cvijetićeve i cvijetićevske forme. Romani, koji su formalno bili vrlo kratki, oba kraća od jedva malo duže pripovijetke, u suštinskom su smislu bili dvije gotovo nepregledne epsko-lirske gromade. Nešto poput „Seoba” Miloša Crnjanskog, samo bez sretnog završetka. Ili bez ikakvog završetka. Zanimljivo je, međutim, da se i u „Noćnoj straži” nalaze, istina u komprimiranoj formi, iste takve, sasvim romaneskne, opsežne i nepregledne, sudbinske cjeline.

 

Miljenko Jergović

 

Kao što zemlja o kojoj piše nema parnjaka i ne podliježe uobičajenim pravilima, tako i njegov stil izmiče uvriježenim podjelama i klasifikacijama.

Očekivano, autor i ovdje s lakoćom propituje mogućnosti i širi granice jezika, stvarajući nove riječi, kao, primjerice, u tekstovima koji se bave „grobobolnom” i „kostoljubivom” zemljom ili kad govori o „palimpsestarini” za prelazak na drugu stranu papira. Da, s puno razloga moglo bi se reći kako se Cvijetić jezikom igra. No, ta igra nije čin neobuzdanog veselja, od nje čitatelja podilaze žmarci.

Svaka riječ nazubljena je oštrica koja duboko zasijeca i ostavlja ožiljke. Na svakom senzibilnom čitatelju, a na piscu, kladio bih se, još i više. Upravo stoga mu nitko ne bi smio zavidjeti na talentu.

 

Ivica Ivanišević

• Language: Српски језик
• Publisher: Književna radionica Rašić
• Release date: Oct 11, 2021
• ISBN: 8663510810

Book preview

NAŠ PANJ, NAŠA SATARA

Priče/Relata refero

"Jer ako Riječ bijaše na početku,

Što je to s grimasom usta na kraju?"

(Manifest Mlade Bosne, 1999.)

/Writers in Residence, Udruga Kurs, Split

Split, rujan, 2019. – rukopis dovršen u jednomjesečnom

rezidencijalnom boravku/

PROLOG

Ime

Što s imenom kada nas nema više, kada odemo?

Što s imenom koje smo nosili, koje nam je dato kada smo rođeni? Ime nam daju, ime nam pre-daju.

I mi onda nosimo.

I mi se onda odazivamo na poziv, kada nas se poziva imenom,

kada nas se imenuje datim imenom, što ga nosimo kada dođemo.

Ali to nije naše ime.

Naše ime nije ono koje nam je dato, nego ono koje smo. Time što nam je pre‑dato, ono nije ni bilo naše, mi smo ga pre‑uzeli.

Uzeli smo ime.

I zovemo se.

I nosimo tako dato nam ime, uzeto ime, nekome uzeto ime. Jer naše da bi bilo, nekome je uzeto.

Dlanu zemlje uzeto.

Ono ime koje smo – ne znamo.

Dato ime pre‑uzimamo a da svoje ne saznamo.

Dakle nam je bivanje pod imenom – procjep.

Između imena koje smo a ne znamo ga, i imena koje znamo,

koje nam je dato na odzivanje.

Koje svoje ime više nismo?

Na koje ime ćemo biti pozvani?

Tvorac zna naše ime, i mi moramo sići u smrt, ime svoje saznati

i uzeti ga, pre‑uzeti ga.

Dakle se u smrt ide po ime...?

U zemlji zaboravljeno, dlanu zemlje, tako da se procjep

kratkotrajan zatvori.

Kako ćemo znati da nas se poziva?

Ime prije nas i ime poslije nas, naše je ime.

Ime za ustajanje.

Post‑smrtno i pred‑rodno ime.

Adam je zemlja. Odazvana na poziv.

Odazvati se, znati je da si pozvan na ime. Zato je ime tekuće

a nosi se.

Svojim se imenom odlazi i primiče.

Ime se sebi vraća umirući, izdisanjem napušta nas dato nam ime.

Vraća se svojem jeziku.

A mi svojem pred‑rodnom jeziku. Ako se ne vratimo po ime, Onaj, čije se ime ne izgovara ni uzalud, uzalud će nas zazivati.

Uvijek će mu se javljati bezmenica, po bezmenica, po

bez‑imenica, dlan zemlje s tajnom pod noktima.

Tako dođemo po svoje ime za nositi.

Otkrijemo svoje ime, svoju pripravu za proziv.

Jer to je ime na koje ćemo se odazvati, i to je proziv koji imenu

udahne zrak.

Proziv na koji smo svi prozvanici.

Odazvanici.

Onaj koji zna svoje ime.

Odazvani.

Onaj koji čuva i svoje dato ime, da bi ga vratio onome kojemu je

oduzeto.

Onaj koji se vratio prevalio je bezmenicu.

Prevalio je put prije nas i poslije nas – ne izgubivši ime.

Onaj koji se vraća, onaj koji je ja.

Onaj koji je moj otac.

Koji me prozvao, i otišao sebi po ime.

KAKO SNIMITI SRCE BEBE U MATERINOM STOMAKU

Kako snimiti srce bebe u materinom stomaku

Kod Dubravka u brijačnicu redovito je svraćala mala Romkinja.

Svaki put bi sjela do izloga, i kremom koju bi joj dao, izbjeljivala lice.

Da postane posve bjelkinja.

To je Dubravka vraćalo u jedan ratni dan, kada je, kao snajperist, garavio lice da bi bio neprimijećen u krošnji.

Romkinja se smiješila bijelog lica od kreme s očima crnim kao kamenčići za oči snješka bijelića.

Dubravko je bio vanserijski snajperist s rukavicama odrezanih prstiju.

Lice je garavio crnim kreonom.

Obrve su mu ostajale dvopotezne.

Kada bi mala Romkinja izašla, polucrnog lica, Dubravko je

onome kojemu je britvom prelazio preko obraza uvijek isto rekao – da mala ima lice koje je u ratu namjerno promašio.

I, ne, nije nikako bilo romsko, dodao bi.

Svitanje

Brkata Zora na bolničkoj patologiji već trideset jednu godinu pere mrtve. Voli popiti koju, pa s njima priča, grdi ih, svađa se, nekad opet samo uzdiše i uzdiše...

„Ugrijem vode u loncu sebi za kafe, ali kad je neki lijep i mlad, a takvi bili momci u ratu, operem ga toplom vodom, onako mlakastom, grijeh ledenom ili curu mladu, ajooj groto moja."

Kad se mali Borko objesio sa svojih sedamnaest, Brkata Zora iz lonca zahvatila vode koliko za dvije džezve.

Pa mu vrat oprala još okovan žičanom omčicom.

I pjevala mu i plakuckala i pjevala – da zna zora, da zna zora, koju dragu ljubim ja, ne bi zora, ne bi zora...

Desnice

U restaurantu Le PONT u svibanjsku predvečer ispijam espresso. Uz Darka Desnicu, Pietu, Sabrana djela, (Aora/Petikat, Zagreb, studeni, 2010.) kratke priče iz Antikvarijata.

Zapisi o susretima s kupcima knjiga dok je autor radio u danas nepostojećoj antikvarnici Moderna vremena.

Briljantni, kratki, zatamnjeni kao ulaz u Veermerovu sobu s ostavljenim tankim kistovima. Darko Desnica se ubio u četrdesetoj godini, 2003. bacivši se pod vlak.

Tijelo je unakaženo ležalo godinu dana u mrtvačnici na Šalati. Pronađeno je tjedan prije prijave o nestanku, tako da nadležni inspektor, samouvjeren i naknadno odlučan, čitavu godinu dana nije povezivao nađeno tijelo u frižideru prosekture i prijavu pokojnikove sestre o nestanku.

Tek slučajno ili ne, s godinom odlaganja, usporedbom otisaka, inspektor je shvatio da je pokojnik – Desnica, Darko Desnica, briljantni filozof, učenik profesora Marijana Cipre.

Par koji glasno