Iz ove se kože može

By Alexander Egger

Njegovi su ga razredni kolege zvali zombi. Alexander Egger slovio je za jedan od najtežih slučajeva oboljelih od neurodermatitisa u Njemačkoj i Austriji. Prvih 17 godina svoga života proživio je bez nade u ozdravljenje. Isprobao je brojne terapije, no većeg poboljšanja nije bilo.
Sav očajan, jednog se dana uspinje na strmi obronak. Želi skočiti. Uto se prisjeća tajanstvenog susreta iz djetinjstva, i odustaje od te kobne namjere.
Obraća se Bogu i postupno u potpunosti ozdravlja!
Danas mnoge ljude ohrabruje da ne odustanu, da pokažu volju za životom i da, s punim povjerenjem u Boga i s pozitivnim stavom, krenu ususret životu sa svim njegovim usponima i padovima.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Figulus d.o.o.
• Release date: Dec 3, 2020
• ISBN: 9789533670041

Book preview

Predgovor

Sasvim osobno

Zvali su me „zombi". Tijelo mi je bilo prekriveno ranama, a kapci obješeni pod teretom gnojnih čireva. Tada sam bio đak prvak i već sam itekako znao da život katkada zna biti nepravedan. Danas sam odrastao čovjek, imam 42 godine i znam da uvijek postoji nada. Ne samo da mi se život preokrenuo nego sam doživio i pravo čudo.

Iako mi je učiteljica rekla: „Od tebe neće nikada biti ništa", i ja sam joj povjerovao, u međuvremenu sam završio studij, osamostalio se i radim kao savjetnik za poduzeća i motivacijski govornik – sve to uz Božju pomoć.

Dobro su mi znane životne poteškoće, bile su mi poznate još kao bolesniku, ali svjestan sam ih i sada kao zdrav čovjek. Nakon što sam ozdravio, morao sam naučiti što znači prihvatiti izazove i uhvatiti se s njima u koštac. Iz tog sam razloga i napisao ovu knjigu – kako bih ohrabrio druge. Na svojim seminarima često naglašavam da unutar danih mogućnosti uvijek postoji mjesta za naše djelovanje. To sam se uvjerio na svojoj koži. Važno je da nas problemi u životu ne zarobe, nego da se svim srcem nadamo. Ni u najluđim snovima nisam mogao pretpostaviti da će mi jednom krenuti na bolje: da ću svako jutro rado ustajati iz kreveta, radovati se vlastitoj obitelji i poslovnim zadaćama u vlastitoj tvrtki i da će me redovito ugodno iznenađivati pozitivni doživljaji, bilo u obliku povratnih informacija koje dobivam od ljudi ili situacija na koje gledam kao dar. Oni me nadahnjuju i bude u meni nadu da se u životu uistinu može dogoditi toliko toga dobroga.

Možda se upravo u ovom trenutku nalazite u teškoj situaciji iz koje ne vidite izlaza. Možda pred Vama stoji izazov poput nekakvog diva.

U knjigama i na televiziji često čujemo kako čovjek nije tek bespomoćna žrtva sudbine nego se treba hrabro suočiti s izazovom, ali u praksi se najčešće ukočimo pred tim divom, klecaju nam koljena i padamo u nesvijest. Kao nekoć Izraelci pred Golijatom. Ali David je prihvatio izazov – uz Božju pomoć. I na kraju je pobijedio.

Iznad provalije

„Boleština kobna kožu mu razjeda,

prvenac mu smrti nagriza udove." Job 18,13

Srpanj 1996. Ispod mene prostire se panorama Salzburga. Grad sa svojim svijetlo sivim crkvenim tornjevima i zeleno obojanim krovovima dremucka na jarkom suncu kao da obećava radost i sreću. Nebo se plavi, u daljini se lijeno protežu Alpe. Daleko ispod mene cestama jure automobili, prolaze ljudi, svatko ide svojim putem. I ja bih tako rado bio sretan kao oni, ali drugačiji sam od njih. Ja sam poput gubavca. Od glave do pete unakažen sam ožiljcima i gnojnim ranama. Svaki milimetar moje kože neopisivo boli. Želim se češati do besvijesti, otkinuti kraste da me više ne zatežu i da se mogu normalno kretati. Ali umoran sam. Za mene nema ni nade ni ozdravljenja. Moj neurodermatitis jedan je od najtežih slučajeva koje su liječnici u Njemačkoj i Austriji imali prilike vidjeti tijekom svog radnog vijeka.

Stojim na brdu Mönchsberg na rubu strme klisure 50 metara iznad grada, ali ne da bih uživao u prekrasnoj panorami. Stojim ovdje jer želim skočiti. Smrt će biti brza i sigurna. Imam 17 godina. I previše mi je svega. Ne mogu se više noćima vrtjeti u krevetu od bolova koji mi ne daju zaspati da bih tek oko pet ujutro iscrpljen sklopio oči. Ne želim više susretati lica koja se s gnušanjem okreću od mene kad nam se pogledi sretnu. Ne želim više gasiti svjetlo prije pranja zubi kako se ne bih morao gledati u ogledalu.

U mojem je srcu mrkli mrak.

Ne želim dalje.

Provalija je razvalila svoje ralje ispod mene, vrti mi se u glavi od samog pogleda prema dolje. Zamišljam sliku svog gnojnog tijela kako udara u asfalt. Još trenutak oklijevam.

Opraštam se od života dok mi pogled besciljno luta krovovima grada. Sustižu me sjećanja. Gotovo svaka scena iz mog života, koja mi kao film prolazi glavom, još me više utvrđuje u mojoj odluci da skočim. Pitam se ima li tračka nade u mom životu. Trenutaka koji bi mi otvorili perspektivu.

Skrpana obitelj

„Job uze crijep da se struže njime i sjede u pepeo." Job 2,8

Moja majka Monika se prisjeća:

Bila sam jako mlada; imala sam 19 godina kad sam, ubrzo nakon udaje, ostala trudna. Alexander je bio željeno dijete i suprug i ja smo se beskrajno radovali našem prvom djetetu. Trudnoća je prošla u najboljem redu. Čak sam kratko prije poroda išla raditi kao ispomoć na oftalmološki odjel jedne bolnice. To je bilo u ljeto 1978. I sâm porod je prošao brzo i bez komplikacija. U rađaonu sam došla rano ujutro i već oko deset sati rodila sam Alexandera. Radovala sam se kao malo dijete kad je došao na svijet.

Moj je muž bio presretan. Jako se brinuo za malenoga, previjao ga, hranio i igrao se s njime. Meni je majčinstvo s druge strane predstavljalo silnu promjenu. Odjednom sam 24 sata provodila kod kuće. Mučno i opterećujuće postalo je kad su se Alexanderu na tijelu pojavile rane; stražnjica mu se osula prištićima, a na glavi je imao perutav osip. Imao je tri mjeseca. Noćima bi vrištao od boli, nije se dao smiriti, a danju sam bila na rubu snaga i tako premorenu čekali su me kućanski poslovi. Naravno da smo s njime otišli liječniku. On je dijagnosticirao neurodermatitis. To mi nije puno govorilo. Mislila sam: „U redu, dijete mi je bolesno, sve ga svrbi i peče. To je sve što sam znala. Ni sami doktori nisu nam znali točno reći: „Moglo bi uskoro proći, moglo bi potrajati…" Da je ova bolest neizlječiva saznala sam puno kasnije. Kako bih njegovala Alexanderovu kožu, morala sam dobro nauljiti dječju kapicu. Njegovo vlasište namazala bih debelim slojem ulja i onda bih mu navukla kapicu koju je morao nositi preko noći. Ni to nije mnogo pomoglo.

Uza sve to, neprestano je jaukao… S jedne mi je strane bilo žao moga dečkića, što tako pati, a u isto sam vrijeme bila izvan sebe zato što nije prestajao plakati. Radila sam sve čega sam se mogla sjetiti: mazala ga kremama, lagano prstima tapkala po koži, hranila ga i previjala kako bi stalno bio suh, kupala sam ga u uljnim kupkama… Ali ništa nije pomagalo. Osjećala sam se bespomoćno i ljutito.

Poput većine ljudi, ni ja se ne sjećam prve tri godine života, ali su mi moji roditelji, djed, baka i prabaka sve ispričali. Drama moga djetinjstva odigravala se u idiličnom okruženju, onakvom kakve vidimo na razglednicama: u predgrađu Salzburga, na rubu grada, u Fürstenbrunnu. Mjesto se nalazi na planini Untersberg koja se sa svojih 1973 metara visine ponosno izdiže nad krajolikom. Kad su dani vedri, s vrha planine vidi se obližnji Salzburg a u daljini Alpe. U rano jutro planina Untersberg djeluje osobito tajnovito jer ju prekrivaju oblaci. Vjerujem da je upravo taj prizor uvelike zaslužan za legende koje se o njoj raspredaju.

Djeca se zimi u Fürstenbrunnu skijaju, a ljeti igraju na obali rijeke Glan koja protječe Salzburgom i opskrbljuje grad pitkom vodom. Vole se igrati skrivača u blizini kamenoloma iz kojega se dobiva untersberški mramor. Od njega je sagrađena blještavo bijela salzburška katedrala.

Ali ja sam većinu svoga djetinjstva proveo u kući. Živo se sjećam našeg obiteljskog stana: bio je uvijek čist i uredan; ispred zatamnjenih stakala nalazile su se skupe, narančaste, dizajnerske fotelje. Moja je majka čistila svaki dan i velik je značaj pridavala njegovanu izgledu ljudi i predmeta.

Mogli smo si priuštiti moderan, elegantan namještaj jer je otac puno radio. Bio je zaljubljenik u tehniku i motore svake vrste i posjedovao je jahtu i nekoliko automobila. Zahvaljujući njemu nismo trpjeli materijalnu oskudicu. I dan-danas moj je otac osoba s kojom se možete dobro zabaviti. Voli promjene, slobodu i izazove.

I moja je majka, poput oca, osoba puna života, otvorena i poduzetna. Uvijek su je zanimali duhovnost i važna životna pitanja. I danas proučava različite religije, svjetonazore, gurue i duhovne učitelje. Iako su me roditelji dali krstiti, pričestiti i krizmati, katolička je vjera u našoj obitelji bila puka tradicija. U crkvu smo išli samo na Božić i Uskrs.

Moj se otac Heimo prisjeća:

Alexander je bio željeno dijete, naše prvo dijete i sve mi je bilo uzbudljivo. Kad se rodio, imao sam 2021 godinu. Danas mogu reći da smo žena i ja bili još djeca, ali tako je to sa svim mladim roditeljima. Žalim što nisam smio biti nazočan pri porodu. To su bolnice dopustile tek kasnije, u vrijeme kad smo dobili drugo dijete. Kad se Alexander rodio, morao sam čekati pred vratima i onda sam jurnuo unutra i uzeo svoga sinčića u ruke. Nema ničeg ljepšeg na svijetu i mislim da se tako osjeća svaki otac.

Moja se žena nakon poroda promijenila, postala je perfekcionist i neprestano je čistila. Više se nismo tako dobro slagali. Ja sam se sve više okretao poslu i bio sam sve rjeđe kod kuće.

Alexander je bio sjajan sve dok se nije razbolio. Onda je skroz onemoćao i postalo je gadno. Kad sam mu mijenjao pelene, zapazio sam crvene flekice i mjehuriće. Vrištao je iz petnih žila jer ga je sve boljelo. To me je duboko pogodilo, bilo mi je neopisivo žao našega dječaka. Ali u to vrijeme nisam shvaćao što se događa, nisam tome pridavao veću pažnju jer sam kao dijete i sam bolovao od neurodermatitisa, ali nestao je nakon pola godine.

Očito sam imao genetsku predispoziciju za to kožno oboljenje; naslijedio sam ga od oca. A budući da sam bolest naslijedio, liječnici su vjerovali da je ona neizlječiva jer se geni ne mogu mijenjati. Još su neki faktori očigledno pridonijeli izbijanju neurodermatitisa na mojoj koži, stoga se on ne može smatrati čisto nasljednom bolešću. Naime, porast broja oboljelih bilježi se između ostalog u industrijskim zemljama.

Prije 60 godina gotovo nitko nije ni čuo za riječ „neurodermatitis", a otada se broj oboljelih učetverostručio. Prema tome se dâ zaključiti kako se u našem zapadnjačkom društvu promijenilo nešto što pogoduje razvoju ove bolesti. Što bi to točno moglo biti, stručnjaci još uvijek utvrđuju. Trenutno u Njemačkoj od neurodermatitisa boluje oko četiri milijuna ljudi, prvenstveno djece. Njime je pogođeno oko deset posto djece. Budući da su uzroci ove bolesti još uvijek nedovoljno neistraženi, terapije ne uklanjaju uzroke, nego samo vanjske simptome.[1]

Liječnici su me testirali i priopćili mojim roditeljima da mogu ublažiti moje tegobe. Dali su im naputke neka izbjegavaju određene okidače: stres, namirnice poput brašna, šećera i bjelančevina, kemijske supstance koje se nalaze, primjerice u dječjim losionima i šamponima. Bolest se, rekli su im, može pojavljivati periodično, ovisno o starosnoj dobi i s različitim simptomima. Rane, zadebljala, gruba koža, crvena, perutava i gnojna mjesta te jak svrbež mogući su i ubuduće, osim ako uspiju izbjeći okidače i postići da simptomi nestanu. Lijekovi i kreme, boravci u toplicama i dijéte ublažit će bolove. „Dâ se naučiti živjeti normalno s neurodermatitisom ako se uklone simptomi", rekli su liječnici mojim roditeljima. „Kod većine male djece simptomi jednostavno nestanu sami od sebe. Ne gubite nadu! Bolest obično nestane kad djeca krenu u