Goruća krivnja

By Inger Gammelgaard Madsen

Johan Boje, policajac koji radi za Policijsku upravu središnjeg i zapadnog Jutlanda, umire nakon što ga jedne ožujske večeri pred kućom udari automobil. Njegov šef Axel Borg jedan je od prvih koji dolaze na mjesto zločina. Ubrzo mu postaje jasno da nije riječ o običnoj prometnoj nesreći nakon koje je vozač pobjegao nego o vrlo okrutnom ubojstvu. Bojin devetogodišnji sin tvrdi da je vidio automobil i da se za upravljačem nalazio policajac. Je li samo riječ o bujnoj mašti traumatiziranog dječaka? Nadzorna kamera na benzinskoj postaji potvrđuje dječakovu tvrdnju – osoba u policijskoj odori doista je vozila automobil te kobne noći. Slučaj preuzima Roland Benito, istražitelj iz Samostalnog policijskog odjela za unutarnju kontrolu. Koji je kolega Johana Boje imao motiv učiniti nešto tako strašno? Roland Benito udružuje snage s Anne Larsen, novinarkom televizije TV2 Istočni Jutland. Slijede tragove koji ih vode prema požaru koji je imao kobne posljedice po jednu obitelj. Možda požar nije bio nesretni slučaj? Anne i Roland počinju sumnjati da bi motiv mogao biti sasvim drukčiji od onoga o kojemu su prvotno razmišljali. Kreće potjera kako bi uhvatili počinitelja prije nego što izvrši novi zločin.-

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: SAGA Egmont
• Release date: Aug 19, 2019
• ISBN: 9788726228557

Book preview

Inger Gammelgaard Madsen

Goruća krivnja

SAGA

Goruća krivnja

Original title:

Brændende skyld

Copyright © 2017, 2019 Inger Gammelgaard Madsen and SAGA Egmont, Copenhagen

All rights reserved

ISBN: 9788726228557

1. E-book edition, 2019

Format: EPUB 2.0

All rights reserved. No part of this publication may be reproduced, stored in a retrieval system, or transmitted, in any form or by any means without the prior written permission of the publisher, nor, be otherwise circulated in any form of binding or cover other than in which it is published and without a similar condition being imposed on the subsequent purchaser.

Goruća krivnja

Prvo poglavlje

Ugasio je motor, a garaža je utihnula. Jedino se čulo njegovo neprirodno brzo disanje.

Automobil je osvijetlio radnu klupu dok je ulazio u garažu. Lukas je očito opet nešto radio na kućici za ptice i opet nije počistio za sobom. Piljevine je bilo posvuda, a pila nije bila na svojem mjestu među alatom obješenim na zidu. Sin mu je izgleda digao ruke od svojeg projekta – još jednom. Ipak, osjetio je mrvicu radosti zato što je barem pokušao, a nije odmah odustao i otišao sjesti pred televizor ili računalo. Devetogodišnjaci bi trebali biti aktivni, ali on nije volio sport, za razliku od Mije koja je dvaput tjedno išla na rukomet. Doduše, bila je nekoliko godina starija pa će se možda i on s vremenom promijeniti.

Bio je srdit zato što njegov sin nikad ne radi ono što mu kaže i zato što nije naslijedio njegov smisao za rad rukama i osjećaj za urednost. Zajedno su na zidu iscrtali obrise svih alata, tako da mu stvarno nije trebalo biti teško znati gdje valja odložiti pilu. Osjetio je da mu se podiže želučana kiselina i da mu srce počinje brže kucati.

Naslonio se na sjedište, s rukama i dalje položenima na volan, kao da još uvijek vozi; zatvorio je oči i pokušao se osloboditi ljutnje i gnjeva koje je osjećao. Problem zapravo uopće nije bio u pili. Kao ni u neredu, ni u Lukasu.

Problem je bio u njemu, u njegovim frustracijama i lošim odlukama. Možda se ništa od svega ne bi ni dogodilo, da se samo uspio natjerati da sve prizna Alice. Osjećao je da je već dulje vrijeme sumnjičava. Vidio je to kada god bi ostao dugo na poslu ili kada bi joj rekao da mora otići na neku konferenciju u inozemstvo. Znala je, ali nije ništa govorila. Zar ga je doista toliko voljela? Zar je mislila da ne može pronaći nikoga boljeg od njega? Bila je prelijepa žena i mogla je imati koga god je htjela.

Otvorio je oči i počeo zuriti u tamu. Preplavila ga je intenzivna ljubomora na pomisao o Alice s drugim muškarcem. I to mu je bilo dovoljno da shvati koliko je bijedan. Nije imao pravo osjećati se tako, ni osjetiti olakšanje koje je prostrujalo njegovim tijelom dok se vozio pored kuće i vidio da su svjetla ugašena, što znači da su Alice i klinci otišli na spavanje. Naravno da su otišli. Djeca su se morala rano ustati i poći u školu, a Alice je radila prvu smjenu u bolnici. A možda je rani odlazak na spavanje zapravo bio njezin oblik prosvjeda.

Trebao je nazvati kući, ali napokon se nešto dogodilo. Sutra će sve doznati.

Nakon što ju je opet vidio i pogledao je u oči, nije mogao prestati razmišljati o tom slučaju. Trebao je od svega dignuti ruke, nakon svih tih godina. Bila je to nesreća; tako je pisalo i u izvješću. Ali cijelo je vrijeme sumnjao da tu ima još nečeg. Je li ga na sve tjerala samo njegova profesionalnost ili nešto drugo? Alice ga je pitala što ga muči. I ona je mogla to osjetiti, naravno, toliko je brižna i pažljiva bila. Mogla je osjetiti skrivenu tugu i njegove misli koje su se bavile svime, osim njome i djecom. Mogao je biti iskren i odmah joj sve reći; biti otvoren i očistiti svoju savjest i svoj život. Ali sad to ionako više nije bilo važno. Više ništa nije bilo važno.

Progutao je knedlu u grlu te palcem i kažiprstom snažno stisnuo korijen nosa da bi se oslobodio snažnog poriva da zaplače. Ona je bila doista posebna osoba, a on je sada bio siguran da ju je volio... istinski volio. Nije to bila samo požuda i seks kao s drugima. Nije to bila samo još jedna nevjera za koju se Alice pretvarala da ne zna. Možda i prvi put, nisu ga privukli ni mladost ni ljepota. Bilo je to nešto drugo; nešto daleko bliže i intimnije. Osjećao je neku neobjašnjivu povezanost, i tjelesnu i mentalnu, kakvu još nikad nije osjetio s nekom drugom ženom. Čak ni s Alice.

Susjedov pas počeo je lajati. Sabrao se i otvorio vrata automobila. Zalupio je vratima, a garažom je odjeknuo neizbježni prasak. Nagazio je na komad drveta sa savijenim čavlom i u sebi opsovao, upalivši svjetlo i podigavši ga na radni stol.

Lukas je napredovao s izradom kućice za ptice. Uzeo ju je u ruke i pogledao sa svih strana. Jedan je dio krova bio blago nakrivljen i jedan je čavao mrvicu virio, ali zapravo je kućica djelovala dosta dobro. Spontano se i sjetno nasmiješio i obrisao oči. Sutra će mu pomoći da je dovrši.

Djeca su bila glavni razlog zašto joj ništa nije rekao. Lukas i Mia. Bi li mogao živjeti bez njih? Bi li to uopće bilo nužno? I ona bi ih zavoljela, u to je bio siguran. Imala je i vlastitu djecu. Ta mu je pomisao skrenula misli natrag na cijeli slučaj. Nadao se da Torben nije primijetio staro izvješće kad se večeras neočekivano vratio. Njegov je partner uvijek primjećivao sve pojedinosti. Zato je i bio tako dobar policajac. Ustao se i zgrabio kaput s naslona stolca, tako da je izgledalo kao da je krenuo kući. Nadao se da je djelovao uvjerljivo.

Otvorio je lijeva stražnja vrata automobila, uzeo jaknu i vrećicu sa sjedišta, prebacio jaknu preko ramena i izišao iz garaže. Bila je to relativno ugodna večer za ožujak. Zvijezde su svjetlucale na nebu, a suho lišće u živici šuškalo je na vjetru.

Max, susjedov pas, i dalje je lajao. Inače je bio tih dok je šetao ograđenim vrtom i nikad nije lajao na njega, budući da ga je dobro poznavao. Pogledao je niz ulicu. Ispred susjedove kuće bio je parkiran automobil, nekoliko metara od ulične svjetiljke: tamni Peugeot 208. Međutim, to nisu mogli biti gosti, budući da u kući nije bilo svjetla. Možda su Maxa ostavili samog kod kuće? Pomislio je da bi mogao otići do psa i pokušati ga smiriti. Radije bi još malo odgodio lijeganje u krevet pored Alice. Nije želio objašnjavati zašto toliko kasni, a možda bi i ona samo zurila u tamu, leđima okrenutim prema njemu. Nije joj rekao da će večeras raditi dokasna pa ga je zvala nekoliko puta na mobitel, ali nije joj se javio.

Onaj auto u mraku izgledao je kao da mu se vragolasto smješka. I on se sam nasmiješio na tu pomisao. Lukas ga je naučio da na taj način gleda automobile. Njegov sin je gledao i previše crtića pa je na svim automobilima mogao vidjeti lica. Oduvijek je imao bujnu maštu. Ili su se smješkali na drag, vragolast i nestašan način, ili su bili ljuti i bijesni. Lukas je govorio da su svjetla oči, a rešetka hladnjaka usta i zubi.

Automobil ispred kuće nije vozio netko od redovitih posjetitelja njegovih susjeda, starijeg bračnog para koji je ionako rijetko imao goste. Učinilo mu se da netko sjedi za upravljačem. Zaškiljio je da bi ga bolje vidio. Ugledao je tamnu siluetu ispred slabašne svjetlosti ulične svjetiljke smještene iza vozila.

Nedavno su počeli istraživati kriminalnu skupinu koja ima običaj motriti pojedine četvrti prije nego što krene u krađe. Pošao je prema automobilu i zaštitio oči rukama kad su se iznenada upalila snažna svjetla i zaslijepila ga. Gume su zaškripale, a automobil je pojurio prema njemu. Nije stigao ni shvatiti što se točno zbiva, a rešetka hladnjaka automobila već mu je zdrobila koljeno i bedrenu kost te ga odbacila u zrak, tako da je pao kao krpena lutka na asfalt iza automobila. Okrenuo je glavu i vidio kako crvena svjetla nestaju u daljini.

Hrapavi mu je asfalt rasjekao obraz. Pokušao je ustati, ali bol je bila prevelika. Povratio je malo krvi i gotovo se srušio u nesvijest. Pas je počeo još glasnije lajati, a zazvučalo mu je kao da pokušava preskočiti ogradu da bi došao do njega. Iznenada se upalilo svjetlo na jednom od prozora.

U Lukasovoj sobi.

Zatvorio je oči i osjetio kako mu krv curi iz usta. Uzalud je pokušavao podignuti ruku da bi je obrisao. Lukas ga nije smio ovakvog vidjeti. Začuo je zvuk motora pa je otvorio oči i okrenuo glavu. Ležao je nasred ulice, a automobil je jurio prema njemu. Očajnički se trudio otpuzati s ulice poput životinje, ali nije se mogao pomaknuti. Krajnjim naporima, podigao je ruku u zrak i raširio prste prema snažnom snopu svjetla, kao da ga je to moglo zaustaviti. Automobil mu se približavao silovitom brzinom. Shvatio da je to isti onaj automobil. Sada mu je prednja guma bila toliko blizu očima da je mogao vidjeti uzorak na njoj. Posljednjim atomima snage ispustio je jezovit vrisak.

###

Policijski inspektor Axel Borg trudio se prikriti svoje emocije nakon što su mu rekli da je osoba koja je upravo bez žurbe odvezena vozilom hitne pomoći jedan od njegovih kolega. Bez sirene. Bez žurbe. Teška srca, pogledao je u lokvu krvi na ulici na kojoj su članovi ekipe za očevid u bijelim odijelima postavljali malene, trokutaste, žute oznake s brojevima. Izgledalo je kao da će napraviti kuću od karata. Jedan je tehničar pincetom podigao nešto s ceste. Nije želio ni razmišljati što bi to moglo biti. Primijetio je da ispred lokve krvi koja se počela upijati u crni asfalt nije bilo tragova kočenja.

Tehničar ga je kratko pozdravio kimanjem glave te je fotografirao žuti znak s brojem „5", postavljen uz jedva primjetni otisak blatnjave gume. Axel je skrenuo pogled shvativši da zapravo nije riječ o blatu. Izvadio je ruke iz džepova svojeg tamnosivog vunenog kaputa i pogledao prema kući. Progutao je knedlu u grlu. Nikad nije jednostavno razgovarati s obiteljima.

Ali, zapravo, ovaj put nije on ni morao biti taj. Katja, nova policajka u njegovom odjelu, imala je poseban dar za takve razgovore i već se pobrinula za sve. Bila je toliko nova u odjelu da je jedva poznavala Johana. Ali Axel je poznavao Alice. Prije manje od četiri mjeseca plesali su na policijskoj božićnoj zabavi. Johan nije znao plesati. Doduše, nije znao ni on, ali bilo je teško odbiti Alice, a na neki se čudan način sažalio nad njom. Na poslu su svi znali da Johan nije bio vjeran suprug. Nije imao pojma zna li to i Alice. Ali zašto bi to sad uopće i bilo važno? Što je od svega uopće sada doista i bilo važno, kad su se suočili sa smrću?

Teškog koraka, uspeo se kamenim stepenicama do vrata kuće i pritisnuo zvono. Na stepenicama je bilo pijeska; čuo ga je kako škripi pod njegovim cipelama. Zvono je odsviralo veselu melodiju koja se nije nimalo uklapala u sve ono što se dogodilo. Jedva ju je mogao čuti kroz debela hrastova vrata, a dok je čekao protrljao je svoj prosijedi brk palcem i kažiprstom. Bila mu je to navika koju je radio u trenucima nervoze otkad je pustio bradu; a na taj je način barem mogao biti siguran da u bradi nema mrvica od peciva koje je jeo uz večernju kavu kada ga je policajac na dužnosti obavijestio o onome što se dogodilo.

Pogledao je na svoj sat: 1:15. Katja je vjerojatno otišla, a ako Alice nije bila u stanju sada pričati, razgovor je mogao i pričekati. Možda je već otišla leći. Nije se usudio ponovno pozvoniti. Nije imao ništa protiv odgode razgovora, no baš kad se spremao okrenuti i s olakšanjem poći prema automobilu, čuo je kako se vrata otvaraju. Alice je imala natečene i crvene oči, a donja joj se usna lagano tresla. Nije nosila šminku, sušta suprotnost od one božićne zabave kad je izgledala poput supermodela. Premda šminka čini čuda za većinu žena, njemu je ona izgledala čak i bolje bez nje.

Nije ništa rekla, nego mu je samo otvorila vrata i vratila se u dnevnu sobu. Dobro je izgledala i u svojoj spavaćici. Njezina kestenjasta, kovrčava kosa bila je svezana u rep. Pridružila se djeci koja su sjedila na kauču. Učinilo mu se da je djevojčica Mia plakala, a dječak je izgledao kao da je u potpunom šoku. I oni su bili spremni za spavanje. Djevojčica je nosila ružičastu spavaćicu s cvjetićima i čipkom, dok je dječak bio u pidžami. Axel se uhvatio kako je počeo prebrojavati koliko je dinosaura bilo na njegovoj majici.

Pročistio je grlo.

„Tako mi je žao, Alice", promrmljao je promuklo.

Alice je kimnula glavom. Drhtavim usnama nijemo mu je zahvalila.

Sjeo je u naslonjač ispred kauča na koji su se stisnuli, kao da se time žele zaštititi