Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske)

By Mehmed Dželaluddin Kurt

One of the important collectors of folk songs Mehmed Dželaluddin Kurt published the collection Hrvatske narodne pjesme (muslimanske). Svezak prvi which contains 88 ballads sung by his mother Nazifa Kurt (born Selimhodžić). In one of the most respected literary journals Ljubljanski zvon, Rajko Perušek wrote a review of Kurt's book and recommended it for reading to "all fans of folk creations“.
Ova knjiga pod odrednicama ” Women Folk songs, Croatian”ili ” Ballads, Croatian” se nalazi u katalozima više svjetskih biblioteka. Bez obzira na nacionalnu nominaciju u tim odrednicama, uzrokovanu naslovom zbirke, nesumnjivo je da sabrane narodne pjesme obrađuju i opisuju običaje, nazore, porodične odnose, vjerska osjećanja, obuću i odjeću, hranu i arhitekturu miljea muslimanskog naroda Bosne i Hercegovine i krajeva današnje Mađarske, Hrvatske, Srbije i Crne Gore gdje su oni, u doba Osmanskog carstva, živjeli.

• Language: Bosanski jezik
• Publisher: Ahmet Kurt
• Release date: Aug 12, 2017
• ISBN: 9781370809875

Book preview

Zbirka u punom nazivu glasi: Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske).

Svezak prvi.

Sabrao i uredio Mehmed Dželaluddin Kurt (Hafiz Mostari).

Hrvatska dioničarska tiskara, Mostar 1902.

Ostali naslovi:

Muslimanske narodne ženske pjesme

Bošnjačke narodne ženske pjesme

COBISS.BH-ID 92851719

Ova knjiga pod odrednicama Women Folk songs, Croatian ili Ballads, Croatian se nalazi u katalozima više svjetskih biblioteka. Bez obzira na nacionalnu nominaciju u tim odrednicama, uzrokovanu naslovom zbirke, nesumnjivo je da sabrane narodne pjesme obrađuju i opisuju običaje, nazore, porodične odnose, vjerske propise i osjećanja, obuću i odjeću, hranu i arhitekturu iz miljea muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini i krajevima današnje Mađarske, Hrvatske, Srbije i Crne Gore gdje su muslimani – danas zvani Bošnjaci, u doba Osmanskog carstva, živjeli.

Knjiga je prava riznica za istraživače bosanskog jezika i historije, etnografe i psihologe, kako je još 1903. godine u recenziji knjige napisao Rajko Perušec (1854-1917), slovenački lingvist, pisac, prevodilac i bibliograf.[1] Victor Tausk (1879-1919), jedan od prvih psihoanalitičara i kolega Sigmunda Frojda, objavio je u časopisu Die neue Revue u decembru 1907. godine prevod na njemački pjesmu broj 20, Patnje i osveta Rizabegovice (Die Leiden und die Rache der Rizabegovica).[2] Tokom više od sto godina, koliko je prošlo od objave zbirke, knjiga je pominjana ili bila predmet istraživanja u više od dvije stotine drugih radova. Poslednji rad (2014) obrađuje antroponime i toponime navedene u zbirci.[3]

U više knjiga i publikacija izdatih između dva svjetska rata, te izdanjima Hrvata koji su živjeli u inostranstvu poslije 1945. godine[3a], navodi se da: "Kurt tumači u predgovoru knjige, da riječ Madžar ne znači čovjeka mađarske narodnosti, već naprosto svakog kršćanina, katolika. Tako i danas u Krajini, Turskoj Hrvatskoj, npr. oko Bišća, zovu katolike Madžarima. Prema tomu izgleda, da ovdje riječ Hrvat označuje muslimana."

Ovaj navodni tekst iz predgovora zbirke može se naći na desetinama portala, često nacionalističkog sadržaja i profila. Treba reči da taj navodni tekst Mehmed Dž. Kurt nije uopšte napisao u svojoj knjizi, što se čitaoci mogu uvjeriti čitajući njegov predgovor ovdje. Možda je on, da bi potkrijepio svoje hrvatsko nacionalno opredjeljenje, kao prvu u zbirci stavio pjesmu Miza materina, koja možebitno upućuje na zaključak da su tadašnji muslimani ustvari pripadnici hrvatskog naroda, ali to nije napisao u predgovoru. U predgovoru, na strani 11, Kurt odaje priznanje dr. Luki Marjanoviću, dvorskom savjetniku i sveučilišnom profesoru, koji je uložio veliki trud na sakupljanju narodnih pjesama po Bosni. U predgovoru svoje zbirke Hrvatske narodne pjesme, što se pjevaju u Gornjoj Hrvatskoj Krajini i u Turskoj Hrvatskoj (Sabrao Luka Marjanović, svezak I, Zagreb 1864. Troškom i tiskom A. Jakića) Marjanović je naveo da:" Za stanovnike turske Hrvatske[3b] neznam pravo, što su, jer ne govore niti da su Srbi niti Hrvati, već su Madžari i Bošnjaci, a govore jezikom bosanskim ili bošnjačkim."

Knjiga je veličine 203x140 mm, debljine oko jedan centimetar i sadrži 239 stranica. Štampana je u Hrvatskoj dioničkoj tiskari u Mostaru na dvanaest araka velikog formata. Izlazi u novembru 1902. godine sa cijenom od jedne krune i šezdeset helera.

Pojedine stranice su ilustrovane vinjetama sa cvijetnim motivima, pticama i pčelama, pogledajte slike dolje.

Mehmed Dž. Kurt je morao štampati na kraju knjige ispravke, Štamparske pogriješke, jer je urednik, ne poznavajući dovoljno izvorni bosanski jezik, ispravio njegove riječi nena u neva, pobiže u pobježe, sevdahluk u sevdaluk, safun u sapun, pivaše u pjevaše, i tako dalje.[4] Pošto njegovu zbirku publikujemo kao e-knjigu ove ispravke smo upisali na odgovarajuća mjesta. Fotografija 239. stranice iz originalne zbirke sa ovim štamparskim greškama nalazi se na kraju knjige.

Kako bi budući istraživači ove zbirke mogli u svojim radovima navesti broj stranice, bez uvida u originalno štampano djelo, početak nove stranice označen je ovako: ▼str. 128.

U ovoj e-knjizi svi tekstovi su potpuni isti kao u originalu. Tako imamo razmak između riječi i dvotačke ili tačke i zareza. Tačka je nekad poslije završnog navodnog znaka, a nekad prije njega.

U predgovoru M. Dž. Kurt navodi da je sve pjesme sabrao u Mostaru od svoje majke Nazife, kćerke hadži Mehmed-aga Selimhodžića iz Mostara. Kako mu je ona sama rekla, sve je pjesme naučila od svoje nene, koja je držaše kao oči u glavi, jer bješe ostala u svojoj šestoj godini sirota bez oca i majke. Njegova majka je rođena 1858. godine u Mostaru. Kao šestnaestogodišnja djevojka udaje se za Mustafu Kurta, sina Mehmed-age i unuka hadži Nuhan-age alemdara Kurta, vidi rodoslov dolje. Rodila je šest kćerki i šest sinova. Znamo da je bila nepismena, jer je jednu punomoć 1920-tih godina ovjerila rukoznakom.[5] Godine 1864. ostala je siroče, od kada je preuzima nena. Od svoje nene, koja je živjela negdje od 1818. do 1890. godine, Nazifa je naučila pjesme, koje je zapisao sin Mehmed Dželaluddin Kurt. Godine 1902. kada je zbirka objavljena majka Nazifa je imala 44 godine.

E-knjigu Porodica Kurt iz Mostara možete preuzeti ovdje: https://www.smashwords.com/books/view/644124

***

Mehmed Dželaluddin Kurt (1876-1944), sin Mustafe

Mehmed Dželaluddin Kurt rođen je u Mostaru gdje je završio mekteb, ruždiju i medresu. U Sarajevu završava Šerijatsku sudijsku školu. Poslije odluke hrvatsko-slavonske Zemaljske vlade 1892. godine da se „svršenicima sarajevske šerijatske sudačke škole dozvoli upis na Pravni fakultet i polaganje državnih ispita", upisuje se na studije prava u Zagrebu. Tako je Mehmed Dželaluddin postao drugi Bošnjak koji je iskoristio to pravo. Prvi je bio njegov sugrađanin Osman Nuri Hadžić koji se upisao 1893. godine. Boravak u Zagrebu prvih muslimana iz Bosne i Hercegovine, krajem XIX i početkom XX stoljeća, u književnom, kulturnom i političkom smislu usko je povezan s Antom Starčevićem i Strankom prava. „Starčevićev liberalni nacionalizam, oslobođen svih konfesionalnih natruha, doktrinarno oporbenjaštvo, turkofilija i izrazita sklonost prema islamu, magnetski su privlačili prvi postosmanski bosanski muslimanski intelektualni naraštaj, zaokupljen idealom harmonizacije islamske tradicije i glavnih tekovina europske modernosti". [6] Nakon dolaska u Zagreb Mehmed Dželaluddin je počeo objavljivati prepjeve i prevode s turskog i perzijskog jezika u književnom listu Pobratim, potpisujući se kao Hafiz Mostari. Privukao je pažnju odlaskom banu Kuenu Hedervariju obučen u učeničko odijelo sa sabljom i fesom. U Zagrebu je bio član odbora i opunomoćenik Hrvatskog potpornog društva Napredak za Hrvatsku i Slavoniju. „Odbor je sa povjerenikom, g. Kurtom, koji je požrtvovno svoj posao vršio, skrupulozno obračune sviđao. [7] Nakon povratka u Mostar objavljuje knjigu Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske)" koje je posvetio „neumrlom hrvatskom otadžbeniku doktoru Anti Starčeviću, prijatelju islamskog naroda. U knjizi Zlatka Hasanbegovića Muslimani u Zagrebu 1878. – 1945", na strani 35 pogrešno je napisano da je on unuk Ahmed-age Kurta koji je hercegovačkim franjevcima ustupio svoju zemlju za gradnju širokobriješkog samostana. Istina je da je njegov djed Mehmed brat Ahmeta-age koji je franjevcima prodao pomenutu zemlju. Mehmed Dželaluddin je također bio jedan od osnivača Hrvatskog pjevačkog društva Hrvoje u Mostaru.

Velika je greška gledati nacionalne pokrete na kraju XIX i početkom XX stoljeća današnjim očima kada su nacije na prostoru bivše Jugoslavije već formirane. Muslimanski modernisti, u prvom redu Savfet-beg Bašagić, Osman Nuri Hadžić, Mehmed Dželaluddin Kurt i drugi, bili su protivnici panislamizma i vezivanja sudbine Bošnjaka za Tursku. Svjedoci su tragike svojih sunarodnjaka Bošnjaka koji su se iseljavali u Tursku, za njih potpuno stranu zemlju čiji jezik nisu ni znali. Vidjeli su dekadenciju begovata koji se grčevito protivio promjenama i školovanju svoje djece. Mostarac Osman Nuri Hadžić navodi da je, što se tiče muslimana, „na jedan potpis dolazilo devet otisaka palaca ili kažiprsta ili da je više katoličkih mladića svršilo srednja i viša učilišta samo iz jedne travničke mahale iz Dolca, nego li nas muslimana iz cijele Bosne i Hercegovine." [8]

Muslimansko pitanje i nacionalna određenja na razmeđu devetnaestog i dvadesetog stoljeća najkraće je opisao prof. Ivo Banac u svojoj knjizi Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Globus, Zagreb, 1988., odjeljak Muslimani Bosne i Hercegovine:

"Premda je broj muslimanskih intelektualaca, koji su se izjasnili kao Hrvati u prvoj polovici XX stoljeća, premašio broj onih koji su sebe smatrali Srbima, možda u omjeru deset prema jedan, barem trećina muslimanskih intelektualaca i velika većina običnih Muslimana izbjegavala je da bude zahvaćena bilo kojim procesom nacionalizacije. Bosanske muslimanske mase nagonski su osjećale da zahtjevi za njihovim nacionalnim određenjem bilo na hrvatsku ili na srpsku stranu cijepaju njihovu zajednicu, osobito stoga sto je hrvatsko srpski spor bio neobično žestok u Bosni i Hercegovini. Biti Srbin-Musliman značilo je zapravo biti anti Hrvat, i obrnuto. To ne znači da muslimanski seljaci, gradski obrtnici i mase te pripadnici niže ilmije nisu davali prednost jednoj ili drugoj strani u velikoj bosanskoj igri. Prije aneksije (1908.) oni su općenito bili skloni suradnji sa Srbima, braneći nominalni otomanski suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom, premda, dakako, iz drugacijih razloga nego Srbi, koji su željeli spriječiti definitivno uključivanje Bosne i Hercegovine u Austro-Ugarsku, čime su zapravo pripremali tlo za njeno uključenje u Srbiju."

Vidimo iz raznih spisa da je Mehmed svoje drugo ime Dželaluddin pisao sa duplim suglasnikom „d" – takozvanim geminatom, što su upotrebljavali obrazovani Bošnjaci koji u izvjesnoj mjeri poznaju arapski ili turski jezik. [9]

Poslije osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine povukao se iz javnog života, te radio kao advokat u Sarajevu gdje je i umro. 11. marta 1919. godine vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca hapse[10] Mehmeda Dželaluddina radi navodne krivnje u antisrpskim demonstracijama koje su nastale 1914. godine poslije ubistva Franca Ferdinanda u Sarajevu.

U više dokumenata koji se nalaze u Digitalnoj zbirci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti ime Dželaluddina Kurta piše se, pogrešno, Džebahudin.

U Mostaru je bio oženjen sedamnaest godina mlađom Hatidžom Hadžić, kćerkom Avdage i bogatom nasljednicom. Iz iste familije je i Osman Nuri Hadžić koji je sa Mehmedom Dž. Kurtom zajedno studirao pravo u Zagrebu. Dobili su sina Burhanudina koji umire kao novorođenče. Hatidža također umire 22. aprila 1918. godine od tuberkuloze u svojoj dvadeset petoj godini života. Rano preminula Hatidža bila je vlasnica zemljišta u više hercegovačkih sela ukupne površine preko osam stotina dunuma. Hatidžina majka Duda, rođena Tikvina, u ime svoja tri, tada malodobna sina, Mehmeda, Ahmeta i Mustafe Hadžića, sudski se spori sa svojim zetom, udovcem Mehmedom Dželaluddinom Kurtom. Predmet spora je bila imovina koju treba obuhvatiti ostavinskom raspravom. Parničenje je trajalo više godina. Na kraju je Mehmed Dž. Kurt dobio 1/4 (jednu četvrtinu), a majka njegove umrle žene 3/4 (tri četvrtine) posjeda umrle Hatidže. Mehmed se ženi sa Hašemom Kasumagić sa kojom nije imao djece. Umire u Sarajevu 1944. u svojoj šezdeset šestoj godini. Njegovu udovicu Hašemu ženi njegov mlađi brat Ahmet (1888-1957) kada je ostao udovac poslije smrti svoje žene Aiše, rodom iz Nevesinja iz porodice poznatog Savfet-bega Bašagića.

FUSNOTE

[1] Časopis Ljubljanski zvon, 1903. godina 23, broj 6.

[2] „Viktor Tausk (rođen u Žilini) je započeo preradu književnog materijala naših krajeva, te dao odličan uvod za svoje kasnije novelističke diskurse u kojima dominira južnoslavenska dimenzija. Izrazito mu je uspjela sprega književnosti i psihoanalize i ovi su prevodi na neki način bili tek uvod u njegovo kasnije literarno-psihoanalitičko opredjeljenje"

Jasmina Zlatarević, Južnoslavenski baladni sižei u svjetlu psihoanalitičke tradicije. Časopis BOSANSKI JEZIK 12 (2015), str.97-111, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla 2015.

[3] BABIĆ, Maja, Antroponimi i toponimi u zbirci pjesama Mehmed-Dželaluddina Kurta : završni magistarski rad / Maja Babić. – Tuzla : [M. Babić], 2014. – 68, COBISS.BH-ID 1024477438

[3a] Naprimjer u: Središnje književno narječje i njegovi novi protivnici, 1920,

Antun Bonifačić, Vinko