Ženski svijet Britanske Indije

By Biljana Romić

„Ženski svijet Britanske Indije” rezultat je višegodišnjeg istraživačkog i prevodilačkog rada autorice Biljane Romić. Govori o kolonijalnom svijetu iz perspektive žena koje su ostavile zapise – dnevnike i pisma – o svojim životima u Indiji. Knjiga je pisana publicistički te namijenjena široj, ne samo stručnoj publici. Obiluje zanimljivim, autentičnim pojedinostima te se može čitati iz povijesne, literarne i feminističke perspektive.

Autorica, koja je diplomirala indologiju i magistrirala temom „Postkolonijalni migrantski usud”, ovom je knjigom na originalan način objedinila i prikazala izvorne arhivske materijale ostvarivši značajan doprinos izabranom području, ne samo na lokalnoj razini.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mala Zvona
• Release date: Oct 18, 2023
• ISBN: 9789538313752

Book preview

I. POVIJESNA POZADINA

Engleska Istočnoindijska kompanija

U povijesti se istočnoindijske kompanije određuju kao povlaštena trgovačka društva koja su tijekom sedamnaestoga i osamnaestoga stoljeća osnivana u mnogim europskim zemljama radi razvoja trgovine s Indijom, Malajskim otocima, Japanom i sa zemljama istočno od Rta dobre nade i zapadno od Magellanova prolaza. Ta su društva imala posebna prava, veća od uobičajenih trgovačkih povlastica. Mogla su imati svoju vojsku, voditi rat, sklapati mir, graditi utvrde, kovati novac, uspostavljati upravnu, sudsku i zakonodavnu vlast nad pojedinim područjima. Sve te odrednice zapravo knjiški opisuju način na koji se uspostavljala kolonijalna vlast i uprava nekih europskih zemalja (Engleske, Nizozemske, Francuske, Španjolske, Danske, Škotske, Austrije, Švedske) na prostorima Azije, Afrike i drugih koloniziranih dijelova svijeta, koji su posjedovali različite sirovine i resurse do kojih je zapadni kolonijalni subjekt smatrao da ima pravo doći, iskoristiti ih i njima trgovati, poglavito u svoju korist. Engleska Istočnoindijska kompanija osnovana je poveljom kraljice Elizabete 1600. (doslovce na staru godinu 1599.) i ubrzo je uspostavila trajne trgovačke baze – takozvane faktorije, na čelu kojih je bio faktor, svojevrstan posrednik u trgovini, mešetar – u Banthamu na Javi (1602.) i u Suratu u Indiji (1612.), a poslije i u unutrašnjosti Indije te u Bengalskom zaljevu. Time je kompanija uspostavila monopol nad trgovinom Engleske i zemalja istočno od Rta dobre nade.

Povijesno gledano, ta je povelja dugo bila u raskoraku sa zbiljom. U trenutku kad su se Britanci pojavili na pozornici, Nizozemci su već kontrolirali veći dio europske prekomorske trgovine s Istokom i nisu je imali namjeru dijeliti ni s kim. Engleska Istočnoindijska kompanija neuspješno se pokušavala ustoličiti u Indoneziji, na otocima začina, a tek nakon što je engleski veleposlanik doslovce kleknuo pred mogulskim vladarom, uspjela je dobiti dozvolu da u Indiji osnuje malu trgovačku bazu u Suratu, za koji nizozemska Kompanija ionako nije bila zainteresirana. Tijekom sedamnaestoga stoljeća djelovanje engleske Istočnoindijske kompanije nije se brzo širilo, te su se Englezi uglavnom ograničili na trgovinu s Indijom (dobili su još nekoliko manjih trgovačkih baza, a legenda kaže da su jednu dobili tek nakon što je Kompanijin predstavnik poljubio nožni prst lokalnoga vladara). No kako zapaža Shashi Tharoor, ubrzo se „trgovački posao pretvorio u posao osvajanja, trgovačke su postaje ubrzo ojačane utvrdama, dok su trgovce zamijenile vojske"[14].

O tim Ranim engleskim pustolovima na Istoku Arnold Wright[15] piše: „Dok je dugo kraljevanje Elizabetino išlo prema svojem veličanstvenom kraju, u umove Engleza usadila se moćna ideja. Nisu više zamišljali Englesku kao usredotočenu samo na sebe i samodovoljnu – ne više kao ‘kraljevski otok’ smješten u sjajnoj izolaciji na nepovredivu moru, nego kao silu koja će, razbivši umjetne lance koje joj je nametnula arogantna tuđinska dominacija, učiniti svoje trgovačke granice podudarnima s krajnjim granicama poznatoga svijeta… Od toga časa Engleska je okrenula svoje lice prema Istoku, da ga nikad više od njega ne odvrati.[16] Kad su se uspostavila prva velika središta britanskoga utjecaja u Indiji, počela je nova era i život Britanaca na Istoku počeo je stjecati rutinu; muškarci su dobili važnu ulogu na pozornici i vrlo jasne zadaće: „Bili su vojni vođe, i stvaraoci i razbijači kraljevstava; organizirali su vlast u pokrajinama i rješavali sudbu dinastija; bili su prije graditelji nego istraživači ili pioniri. Moglo bi se, možda, postaviti pitanje jesu li najveći među njima – Clive, Hastings i ostali njihovi sjajni suvremenici – bili pustolovi u punom smislu riječi… Romantični, kakvima bi se njihovi životi mogli učiniti u mnogom pogledu, bili su nešto više od trgovaca pustolova…[17] Takvim, imperijalnim diskursom Wright opisuje šačicu Engleza (obično ih ne bi bilo više od pola tuceta, kaže), zaslužnu za postupni uspon engleskih zajednica na Istoku. Zatim opisuje kako je izgledao njihov svakodnevni život: „Obični život istočnih faktorija držao se vrlo čvrstih odrednica. Dan je obično počinjao u šest sati ujutro molitvom. Nakon toga laganim neslužbenim doručkom, sličnim chota hazriju[18], ili ‘malom doručku’ današnjih Angloindijaca. U podne ručak, temeljni obrok za koji bi članovi postaje sjedili za stolom prema vrlo striktnom redu prvenstva… Različita jela zalila bi se španjolskim vinom ili širazom… Čaj se također služio uz jela i pio u velikim količinama. Nedjeljama i blagdanima bilo je i divljači na meniju, a nazdravljalo se Kralju i Kompaniji, zatim zdravlju svakoga pojedinog prisutnog člana, do najmlađega službenika. Večera je bila skromnija. Nakon nje slijedio bi razgovor, katkad tako žustar da bi stariji morali intervenirati. U devet sati navečer vrata faktorije bi se zatvarala. A sat vremena poslije cijela bi postaja utonula u san.[19] Opisuje i odjeću koju su nosili, kako su se držali europskoga stila – što je, primjećuje, često bilo vrlo neprikladno u novom podneblju. A zatim prelazi na „problem žena: „Sve do kraja stoljeća ni jednoj engleskoj ženi Kompanija nije dopustila da bude dio službe. U doba Roeva poslanstva mnogo je nevolja prouzrokovala iznenadna navala Engleskinja – Steelova supruga i druge – u faktorije u Suratu i Ahmedabadu. Razdražen mogućnošću urušavanja vlastitog mira, za što su odgovorne žene, veleposlanik je strogo zatražio od direktora da službenicima zabrane da u Indiju dovode svoje supruge. Taj su neučtiv zahtjev prihvatili… Ali supruge u daljini nisu zaboravili. Mandelslo, talijanski putnik koji je 1638. posjetio Surat, bilježi da je u engleskoj faktoriji bio običaj da vodeći upravljači za jelom nazdrave svojim suprugama u Engleskoj. Nije neobično da su se u odsutnosti profinjenoga i obuzdavajućeg utjecaja žena društvene navade u tim prvim naseobinama uglavnom izrodile u uobičajena opijanja.[20] Wright upravo te prve Engleze smatra istinskim graditeljima Carstva koji su svojom „žrtvom utrli stazu „sjajnoj nacionalnoj ekspanziji". Iz svega što Wright iznosi jasno je koliko je širenje Istokom bilo prihvaćeno kao pravo i gotovo dužnost.

U drugoj polovici stoljeća došlo je do pomaka kad se kralj Karlo II oženio portugalskom princezom koja je u miraz donijela bombajski otok. U tom trenutku Englezi i Nizozemci već su uspješno istisnuli Portugalce i Španjolce s azijskih mora, Nizozemci su svoj glavni interes vidjeli u Indoneziji, Francuzi su se tek počeli zanimati za Istok. Očito je da su pomorske sile europskog Zapada među sobom dijelile istočne kolonije ili se za njih međusobno borile kao da je riječ samo o teritoriju i o robi kojom se trguje, a ne i o ljudima koji su na tim područjima živjeli u vlastitim oblicima društvenoga uređenja. Ti su prostori jednostavno shvaćeni kao izvor sirovina i velika tržnica na kojoj su se europske sile htjele što prije domoći što većeg vlastitoga udjela.

Početkom osamnaestoga stoljeća Britanci su već uspostavili veći broj baza duž indijske obale, a njihova je moć rasla kako je opadala vlast mogulskih vladara koji su vladali velikim dijelom Indije. U to se doba lokalna vlast u Indiji raspršila na stotine prinčeva (radža), što je omogućilo brži razvoj i širenje engleskoj Istočnoindijskoj kompaniji, koja je, poznatom metodom „podijeli pa vladaj", s nekim prinčevima sklapala saveze, s nekima ulazila u sukob, te postupno postala sila s kojom se u indijskoj politici moralo računati.[21] U tom su trenutku i Francuzi pokušali doći do svojeg dijela Indije, ali su Britanci „ili imali više sreće ili su Francuzi pogrešno birali saveznike"[22], te su u bitki dviju kompanija Britanci pobijedili i od 1757. na tom području više nisu imali europskih suparnika. A nakon što su 1818. pobijedili Marathe u zapadnoj i 1849. Sikhe u sjeverozapadnoj Indiji, Britanci više nisu imali ni indijskih suparnika.

Prema riječima Nicka Robinsa, engleska Istočnoindijska kompanija „majka je moderne korporacije. U svojih više od dva i pol stoljeća postojanja, premostila je prostor između merkantilističkog svijeta povlaštenih monopola i industrijskog doba korporacija odgovornih samo dioničarima. Uspostava Kompanije kraljevskom poveljom, njezin monopol na svu trgovinu između Britanije i Azije, kao i njezine polusuverene povlastice temeljem kojih može upravljati teritorijima i podizati vojske, posve je sigurno obilježavaju kao korporativnu instituciju iz nekog sasvim drugačijeg doba. A opet, po načinu financiranja, strukturi uprave i poslovnoj dinamici Kompanija je bila neporecivo moderna… Osim obalnih postaja, Kompanija je uspostavila veliko carstvo na kopnu, prvo kao zgodnu potragu za dodatnim prihodima i poslije kao cilj sam po sebi, na kraju vladajući većim dijelom potkontinenta. No Kompanijine stope tu se ne zaustavljaju, nego se šire na Jugoistočnu Aziju pa još dalje na Kinu i Japan… Kolonijalna vlast bila je posve sigurno krajnji ishod Kompanijina avanturizma u Aziji."[23]

Robins upozorava i na dva romantičarska viđenja funkcije i djelovanja Kompanije: 1) poduzetničko, koje Kompaniju vidi kao komercijalni uspjeh i model za današnju globalnu ekonomiju; 2) kulturno viđenje naslijeđa Kompanije koje, primjerice, smatra da je svojim susretom s Indijom Kompanija potaknula stanovitu fuziju životnih stilova (što se očituje, primjerice, u tome da su mnogi engleski trgovci usvojili lokalni način odijevanja, a neki čak prihvatili hinduističku i muslimansku vjeru). Tako William Dalrymple vidi „vibrantan multikulturalizam" u ličnoj karti Kompanije na osnovi priče iz osamnaestoga stoljeća o ljubavnoj aferi Kompanijinoga službenika i plemenitašice iz Hyderabada – što je tema njegove knjige Bijeli moguli[24], u kojoj rekreira svijet u kojemu se engleski trgovci ne zaljubljuju samo u indijske žene, nego i u indijsku kulturu. Dalrymple možda pokušava pokazati da je moguće da se Istok i Zapad srode. No Robins smatra da se takva romantična interpretacija, kao i sve ostale toga tipa, propuštaju „suočiti s cijenom Kompanijinih poslovnih praksa. I onda, i sada, trgovina može stvoriti pravo bogatstvo, ali podjednako može stvoriti bijedu i devastaciju. No takva su stajališta duboko ukorijenjena u mitu što su ga Britanci sami izmislili o carstvu koje organski stvaraju prije trgovci nego tirani.[25] Nadalje Robins navodi slavnu izjavu Johna Seelyja iz 1883. da „ništa veliko što su dosad stvorili Englezi nije učinjeno tako nenamjerno i tako slučajno kao što je osvajanje Indije, izjavu kojom se pokušava opravdati taj „viktorijanski amaterizam".[26] No upravo kako Robins zaključuje, Istočnoindijska kompanija zaslužuje da se na nju gleda kao na ono što je uistinu bila – a bila je profitna kompanija koja je stvorila veliko bogatstvo jednoj strani, ali je istodobno pridonijela neizmjernoj patnji druge strane.

Čini se da su Kompanijini izvršitelji bili barem donekle svjesni te podvojenosti. Na čudan su način u privatnom životu znali pokazati stanovitu pa i veću osjetljivost prema indijskoj kulturi, istodobno provodeći strašnu eksploataciju u ime svojih gazda. Jedan od dobrih primjera za to jest Warren Hastings, koji je 1773. godine postao Kompanijin prvi Glavni guverner Indije. Hastings je vladao lokalnim jezicima, bio je velik filantrop, upravo je on financijski podupro prvi engleski prijevod slavnoga hinduističkog epa Bhagavad Gīte; podupirao je i gradnju nove medrese za muslimanske studente u Calcutti, zapovjedio je da se izgradi budistički hram na obalama rijeke Hugli (Hooghly). Ali sve je to bilo u drugom planu u odnosu na njegovu prvotnu ulogu, ulogu stvaranja bogatstva za Kompaniju i njezine dioničare (upravo je on monopolizirao proizvodnju bengalske soli i opijuma). Kako to u svojem gazalu[27] urdski pjesnik Asadullah Khan Ghalib kaže, „premda je rana skrivena, krv ne prestaje teći"[28].

Kompanija je, prema Thomasu Babingtonu Macaulayju[29], bila „najveća korporacija na svijetu, i tijekom svoje povijesti suočavala se s mnogim problemima s kojima se tako velike korporacije nužno moraju suočiti: „kako zaposlenike održati motiviranima, klijente zadovoljnima, dioničare sretnima, a potrebe društva udovoljenima[30]. Robins smatra da je engleska Istočnoindijska kompanija posebna po tome što je uspjela povezati srednjovjekovni koncept korporacije, kao u biti javnoga tijela, s industrijskim modelom poduzeća koje u prvom redu djeluje u interesu svojih dioničara. Adam Smith smatrao je da iznimno velik naglasak na međunarodnoj trgovini kao sredstvu rasta i razvoja otvara mogućnost za povećanje pojedinačnoga ili nacionalnoga bogatstva. Kako K. N. Chaudhuri ističe, postavlja se pitanje „kako je bilo moguće da Engleska tako velikom brzinom proširi uvoz posve novog raspona proizvoda – duhana, šećera, indijskoga pamučnog tekstila, sirove svile, kave i čaja – između 1600. i 1750. godine[31]? Prema Chaudhuriju: „Kompanija je izravni preteča modernih divovskih tvrtki, koje rukuju s mnoštvom trgovačkih proizvoda i djeluju u internacionalnom okruženju.[32] Autor ističe da je Kompanija zapravo, tijekom duljeg razdoblja svoje povijesti bila država u državi. Upravo je i svojom organizacijskom strukturom i birokratskim aparatom slijedila mnoga svojstva kakvoga velikog državnog ministarstva. No sve je to vrijedilo do bitke kod Plasseyja 1757. kad se, nakon što je lord Clive pobijedio bengalsku vojsku, kompanija trgovaca pretvorila u moćnu teritorijalnu silu. Kompanija je tom pobjedom uspjela doći u poziciju da ukloni sve moguće prijetnje, bilo drugih europskih kompanija bilo lokalnih azijskih trgovaca. Chaudhuri to naziva korporacijskom revolucijom kojom su bogatstva cijeloga jednog naroda osvojena u korist jedne jedine kompanije. Kompanija je nadalje pokazala iznimno barbarstvo u odnosu na pokoreni narod, posebice na pošast gladi u Bengalu 1770., posve odbijajući prilagoditi svoje zahtjeve odgovornosti koju je imala prema bengalskom narodu. Ali „posao je posao. Kako se glad povećavala, tako su se Kompanijini dioničari sve više usredotočivali na to kako da pokriju vlastite gubitke…"[33] Kao što Chaudhuri ističe, u bitci između imperativa moći i načela, pravda je gubitnik, a vrlo rijetki britanski političari koji su Kompanijino djelovanje dovodili u pitanje nisu istom mjerom dovodili u pitanje i britansku vlast u Indiji.

Ukratko, „sve do otvorene pobune 1857., koja je dovela do toga da je godinu dana kasnije njezine britanske posjede preuzela Kruna, Istočnoindijska kompanija vladala je sudbinom više od dvjesto milijuna ljudi, određujući njihov ekonomski, društveni i politički život, preoblikujući društvo i obrazovanje, uvodeći željeznicu i financirajući inauguraciju industrijske revolucije u Britaniji", konstatira Shashi Tharoor[34]. Dodaje da je britanska industrijska revolucija sazdana na uništenju uspješne indijske manufakturne proizvodnje, posebice tekstila; to je britansko uništavanje indijske tekstilne konkurencije dovelo do prvoga čina velike deindustrijalizacije modernoga svijeta. Jednostavno rečeno, „u poziciji moći, Britanci su bili, jednom riječju, okrutni[35]. Veći dio kolonijalne ere, „priča o indijskoj manufakturnoj proizvodnji priča je o izvlaštenju, istiskivanju i porazu[36], jer je Indija od velikoga proizvođača postala puki izvoznik sirovina. Preuzimajući u sve većoj mjeri teritorije malih indijskih vladara i razvijajući svoj sustav uprave, Istočnoindijska kompanija od dvadesetih je godina devetnaestoga stoljeća sve intenzivnije zadirala i u tradicionalne običaje na koloniziranom području, uvodeći zapadnjačka pravila i ne sluteći da bi njezino sveukupno ponašanje moglo s vremenom izazvati revolt širokih razmjera, kakav je izbio 1857.

Kraljica Viktorija pak, koja je stupila na prijestolje 1837., u početku o Indiji nije ništa znala, a ni od svojih savjetnika nije u tom smislu imala koristi. Sve do Sepojske pobune nije se zanimala za tu zemlju, da bi u studenome te godine izjavila da Indija treba pripadati njoj. To je bio jedan od razloga za prijenos vlasti s Kompanije na britansku državu, koji će se dovršiti 1876. proglašenjem Viktorije indijskom caricom.

Druga polovica Viktorijine vladavine razdoblje je masovne emigracije iz Britanije u Kanadu, Australiju, Novi Zeland, Južnoafričku Republiku, ali u Indiji je 1901. britanskoga stanovništva tek 154 691. Benjamin Disraeli nazvao je Indiju draguljem u carskoj Kruni,[37] a ljudi su u nju odlazili da bi je „nadgledali, da bi njome vladali ili da bi u njoj zaradili; za većinu njih ona je označavala radno doba njihova života, kao u sendviču između odrastanja i mirovine u Engleskoj.[38] Nisu dolazili da bi uživali u Orijentu, niti da bi ga uistinu istražili i upoznali, dolazili su da bi ga „popravili, „preodgojili. Drugost je u kolonijalnom diskursu označavala neko necivilizirano, nezrelo i zaostalo Drugo, koje treba uljuditi u mjeri u kojoj je to moguće, kojim treba ovladati. Takav odnos ogleda se i u ponašanju vrhovne vladarice toga područja; prema Gilmouru, premda kraljica Viktorija za svojega carevanja nije imala nikakvu praktičnu ulogu u upravljanju Indijom, dijelila je potkraljevima i ministrima savjete kako da ondje vladaju, pa je tako lordu Curzonu (svojem posljednjem potkralju) 1898., prije njegova odlaska u Bombay, savjetovala da se oslobodi „uskogrudnoga Vijeća i „oholih dužnosnika te da „sam osluhne stvarne osjećaje domorodaca, da ne „gazi Indijce i da ne stvara u njih osjećaj da su pokoreni narod. Naravno, oni moraju shvatiti da su Britanci njihovi gospodari, ali to „treba činiti blago i neuvredljivo, što u prošlosti i nije često bio slučaj.[39] Tako su guverneri poput Thomasa Munroa u Madrasu i Mountstuarta Elphinstonea u Bombayu vjerovali da uloga Britanaca u Indiji nije samo u tome da „pravedno" vladaju nego i da obrazuju svoje podčinjene ne bi li jednoga dana ovi mogli sami upravljati sobom (jer se podrazumijeva da to ne znaju, nego tek trebaju naučiti).

Razdoblje izravne britanske vlasti nad indijskim poluotokom, od Sepojske pobune iz 1857. pa sve do stjecanja neovisnosti Indije i Pakistana 1947., naziva se Britanskim Radžom[40]. Radž je naslijedio upravu britanske Istočnoindijske kompanije nakon što je opće nezadovoljstvo eskaliralo poznatom, široko rasprostranjenom pobunom. Ugušivši je u krvi i označivši to kao trenutak preokreta u upravljanju Indijom, britanska je vlada odlučila redefinirati strukturu vlasti u Indiji, preuzeti svu imovinu Kompanije i zavesti svoju izravnu upravu. S jedne strane bilo je zamišljeno da će Radž otvoriti prostor za veći dio indijskih sudionika u upravi, participaciju koja će olakšati carstvu da s novih pozicija (izvanjske prirode) nastavi vladati Indijom. Britanci nisu računali s time da će se u Indiji tijekom godina njihove vladavine nakupiti toliko nezadovoljstva, poniženosti, osjećaja drugorazrednosti, ali i probuđenoga nacionalizma i patriotizma te jasne želje stanovništva da preuzme vlast preuzme u svojoj zemlji. Nisu očekivali da će sve to rezultirati iznimno snažnim pokretom otpora koji će dovesti do ostvarenja nezavisnosti one noći 14. na 15. kolovoza 1947. (to je ona ponoć koja je glavna okosnica slavnoga romana Salmana Rushdieja Djeca ponoći). Posve je jasno da britanski kolonijalni projekt ni u jednom trenutku nije zaista dovodio u pitanje svoju prisutnost na teritoriju vrlo udaljenom od vlastitoga otoka, da je iskorištavanje toga dragocjenog (ali skupog!) dragulja u Kruni daleko nadmašivalo takozvanu „civilizatorsku ulogu kolonijalne uprave. Kako kaže David Gilmour: „Benjamin Disraeli, poznato je, nazvao je Indiju draguljem u carskoj Kruni. No bio je to dragulj s mnogo lica, dragulj strateške vrijednosti, vojne moći, dragulj koji je apsorbirao otprilike četvrtinu britanskih prekomorskih ulaganja. Ali nije to bio dragulj koji su Britanci osobito voljeli ili dragulj na koji su imali volje potrošiti previše vremena promatrajući ga. Jednostavno su voljeli znati da ga posjeduju.[41]

Godine 1930. američki povjesničar i filozof Will Durant prvi put se iskrcao u Indiji, kamo je došao putujući oko svijeta s idejom da skupi znanja i informacije za buduće izdanje svoje knjige The Story of Civilisation (Priča o civilizaciji) u jedanaest svezaka. Ali je, prema vlastitim riječima, bio zaprepašten onime što je vidio i što je čitao o britanskom svjesnom i namjernom krvoproliću u Indiji. Zbog toga je prvo napisao knjigu Slučaj Indije u kojoj kaže: „Britansko osvajanje Indije bilo je invazija i destrukcija visoke civilizacije, koje je provela trgovačka kompanija bez imalo skrupula ili principa, posve nemarno i pohlepno; ognjem i mačem projurili su zemljom koja je u tom trenutku bila u neredu i bespomoćna, podmićujući i ubijajući, anektirajući i kradući, započevši karijeru ilegalne i ‘legalne’ pljačke koja sad već traje sto sedamdeset tri godine."[42] Tu treba istaknuti, riječima Shashija Tharoora, da Indija koju je Istočnoindijska kompanija osvojila nipošto nije bila primitivna ili pusta zemlja, nego „svjetlucavi dragulj srednjovjekovnoga svijeta. Kako ističe američki unitaristički svećenik rođen u Yorkshireu, J. T. Sunderland, „Indija je bila daleko više industrijska i proizvodna nacija od bilo koje u Europi ili Aziji, „imala je velike građevine – ljepotom jednake onima bilo gdje u svijetu, „[imala] je velike trgovce, poslovne ljude, bankare i financijere, „ne samo da je bila najveća brodograditeljska nacija, nego je imala vrlo razvijenu trgovinu na kopnu i moru koja je sezala do svih poznatih civiliziranih zemalja".[43] Tharoor navodi podatke britanskoga ekonomskog povjesničara Angusa Maddisona koji je pokazao da je indijski udio u svjetskoj ekonomiji bio dvadeset tri posto, koliki je bio ukupan udio cijele Europe, a kad su Britanci napustili Indiju bio je tri posto, jer se Indijom upravljalo u korist Britanije.

S pozicija moći proces migracija britanskoga stanovništva sa željom bogaćenja (vlastitoga i državnoga) objašnjavao se kao prirodno pravo „boljih, „uljuđenih, da osvajaju nove posjede, nove sirovine, da uspostavljaju pravila svojega društvenog i političkog sustava. Horace Walpole[44] izjavio je 1783. da „nitko nikad nije otišao u Zapadnu Indiju s dobrim namjerama". Pa tako ni u Istočnu.

Put do Indije

A putovanje u tu Indiju (Istočnu, kako su te predjele nazivali u opreci prema Zapadnoj Indiji koja je zapravo prostor Kariba) bilo je iznimno dugotrajno i vrlo riskantno. Isprva je trajalo pet do šest mjeseci, katkad i godinu dana, a poslije, u najboljem slučaju, dva mjeseca. U počecima se putovalo drvenim jedrenjacima, neotpornima na velike oluje i nikad se nije znalo hoće li se uopće stići do odredišta. Siloviti vjetrovi često bi otpuhali brodove gotovo do Brazila, prije nego što bi krenuli prema istoku. I posada i putnici morali su se nositi s velikim vremenskim nepogodama, prvo s velikom vrućinom, a kad bi zaobišli Rt dobre nade, s velikom hladnoćom. Često bi iznenadna promjena vjetra zaprijetila da će nasukati brod ili ga razbiti o obalu. Znalo se dogoditi da vjetrovi posve zamru i da brod tjednima pluta. Prijetili su i pirati, a u doba ratova prijetnja su bili i napadi neprijateljskih brodova. Smještaj je bio skučen, prljav, a hrana je bila veliki problem zbog ograničenih mogućnosti skladištenja, tako da bi svako putovanje u nekom trenutku završilo smanjenim obrocima i velikom racionalizacijom namirnica. Kraći način putovanja bio je brodom proputovati Mediteransko more, zatim prijeći kopnenim putom Egipat – onim dijelom koji je razdvajao Mediteransko more od Crvenoga mora – pa opet brodom ploviti Indijskim oceanom. Taj se način putovanja prvi put rabio u osamnaestom stoljeću kao zamjena za put oko Rta dobre nade. No i taj je put bio vrlo opasan jer je u Egiptu vladalo prilično bezakonje (premda je nominalno bio pod vlašću otomanskoga sultana), pa su se putnici za Indiju okupljali u Kairu dok ih se ne bi skupilo dovoljno da se mogu usprotiviti napadima razbojnika koji su ih često sačekivali u pustinji, a katkad bi se pridružili egipatskim trgovcima koji su išli u istom smjeru. Karavane su pratili unajmljeni arapski vojnici. Tek je s devetnaestim stoljećem putovanje postalo sigurnije i brže. Do promjene je došlo s izumom parobroda; prvi je krenuo 1830., a od 1840. postoje redovne parobrodske linije između Sueza i nekih indijskih luka. Kad je napokon prokopan Sueski kanal (1869.), putovanje se još više skratilo i ubrzalo. Upravo je vlada Velike Britanije 1875. preuzela presudan dio egipatskih dionica (isprva je upravljanje kanalom bilo prilično nerentabilno) te stekla kontrolu nad kanalom.

Bilo je vrlo uobičajeno da nekoliko generacija jedne obitelji gradi karijeru u Indiji. U ponekim se obiteljima nailazi na četiri, pet pa i šest naraštaja koji su ondje proveli svoj radni vijek, neke su obitelji uspjele obuhvatiti čak cijelo stoljeće službovanja na potkontinentu. Poznata je Kiplingova rečenica iz pripovijetke „Grobnica njegovih predaka: „Neke obitelji služe Indiji naraštaj za naraštajem kao što dupini slijede jedan drugoga u liniji otvorenim morem.[45] Tu vrijedi napomenuti da je Kipling bio uvjeren da sve te „časne" britanske obitelji nisu samo služile u Indiji, one su služile Indiji.

{ Digresija: Kipling

Kipling je na više načina tipičan predstavnik britanskoga kolonijalista. Rodio se 30. prosinca 1865. u Bombayu, a umro 18. siječnja 1936. u Londonu. Odgojen je u viktorijanskom duhu engleske kolonijalne obitelji. Majka Alice Kipling, djevojački MacDonald, jedna od četiriju zapaženih sestara MacDonald, bijaše živahna osoba; lord Dufferin navodno je rekao da dosada i gospođa Kipling ne mogu biti u istoj sobi. Otac, John Lockwood Kipling, kipar i grnčar, bio je predavač arhitekturalne skulpture na novoutemeljenoj umjetničkoj školi Sir Jamsetjeeja Jeejeebhoya u Bombayu. John i Alice upoznali su se 1863., a vjenčali 1865., kad su i otišli u Indiju. Budući da su dane udvaranja provodili uz jezero Rudyard koje ih je svojom ljepotom posve osvojilo, nadjenuli su svojem prvorođencu ime prema tom jezeru. Prema Bernice Murphy, Kiplingovi su se roditelji smatrali Angloindijcima, što je termin koji se rabio u 19. stoljeću za ljude britanskoga porijekla koji žive u Indiji, no kasnije je doživio promjenu značenja pa označava potomke miješanih brakova Britanaca i autohtonoga stanovništva. Angloindijcem se (u prvotnom značenju) smatrao i Rudyard, premda je veći dio života proveo izvan Indije. Kao dijete zvali su ga „prijateljem cijeloga svijeta, a sretno djetinjstvo uglavnom duguje indijskim slugama. S početkom školovanja morao je proživjeti tipično odvajanje, jer se djecu iz Indije slalo u internate u Britaniju; doživio je to kao iznimno teško i mračno razdoblje svojega života. Godine 1882. vratio se u Indiju gdje je počeo spisateljsku i novinarsku karijeru. Iz Indije je otišao 1889. i nastavio živjeti prvo u Londonu, poslije u Americi. Ali indijski dio njegova života bitno će obilježiti i njegov rukopis i njegovu karakternu strukturu. Unatoč višegodišnjem životu u Indiji, Kipling je napisao u slavnoj „Baladi o Istoku i Zapadu, tiskanoj 1889.: „Ah, Istok je Istok, Zapad je Zapad / to se dvoje sresti neće nikad. Prema Edwardu Saidu, Kiplingovi obožavaoci i sljedbenici uglavnom vjeruju da njegove predodžbe tvore jednu bezvremenu, nepromjenjivu i „suštinsku Indiju, prostor poetičan koliko i stvaran u pogledu geografske konkretnosti. Said to smatra temeljnim nerazumijevanjem Kiplingova djela jer, ako njegova Indija kojim slučajem doista ima nekakvo suštinsko i nepromjenjivo svojstvo, to je zato što ju je sam Kipling tako vidio. Treba li uopće istaknuti da su upravo Kipling i njegovo pisanje vrlo često bili razlog mnogim mladim Britancima da izaberu kolonijalnu karijeru u Indiji? }

Britanska zajednica u Indiji

Mnoge su britanske obitelji generacijama bile dio vojnih i administrativnih službi, ali Indija je predstavljala i mjesto zarade, mjesto koje je obećavalo život kakav nisu mogli voditi drugdje. Sir Walter Scott tako je napisao da je Istočnoindijska kompanija bila gotovo obećana zemlja za sinove siromašnoga škotskog plemstva. Mnogi od njih nisu sebe vidjeli kao imperijaliste koji imaju određenu zadaću, nego su u prvom redu željeli što više zaraditi, da se mogu umiroviti i „kod kuće uživati u „časnoj dokolici. Onima koji su tragali za karijerom u vojničkoj službi Indija se nametala kao dobar izbor. Mnoge su obiteljske „crne ovce" završile u kolonijama. Isprva su u Indiju odlazili oni plemenitijeg roda, školovani u Oxfordu i Cambridgeu; izbor je bio restriktivan i prednost su često imale takozvane angloindijske obitelji (John Bright[46] je tvrdio da je Britansko Carstvo „divovski sustav izvanjskoga olakšanja za aristokraciju Velike Britanije"). No potkraj vladavine kraljice Viktorije u civilnu, državnu službu regrutirani su pripadnici mnogo šarolikijeg porijekla, tako da se može konstatirati da je stvarna uprava Carstva pretežito bila porijeklom iz srednje klase.[47] Lord Wellesley utemeljio je 1800. Koledž Fort William (u sklopu kompleksa Fort William u Calcutti) s namjerom da budući mladi članovi kolonijalne civilne službe tri godine stječu obrazovanje iz općih predmeta poput prava i etike, ali i indijskih jezika, indijske povijesti, religije i indijskoga prava. Poslije je osnovan Istočnoindijski koledž u Hertford Castleu (1806.), koji se zatim preselio u blizinu Haileyburyja, a kandidati su prije upisa morali položiti usmeni i pisani ispit u Indian Houseu u Londonu. Tridesetih i četrdesetih godina devetnaestoga stoljeća Indijci su dominirali na srednjim i nižim položajima civilne službe, ali ni jednom Indijcu nije bilo dopušteno natjecati se za upis na Haileybury. Premda su Indijci obavljali velik dio izvršnih administrativnih poslova, uvijek su bili pod strogim britanskim nadzorom. Godine 1853. donesen je zakon koji je Službu otvorio „svim podanicima Krune, naravno uz sva moguća ograničenja koja će Indijce držati na „njihovu mjestu. Jer, parafrazirajući rečenicu istaknutog geografa Kennetha Masona[48], Britanci su bili ondje da bi vladali i za taj su cilj dali sve od sebe.

Povjesničari mahom zapažaju da su se Britanci koji su dolazili u Indiju u šesnaestom, sedamnaestom i osamnaestom stoljeću bitno razlikovali od onih u devetnaestom i početkom dvadesetoga. Prema tim zapažanjima prvi su dolazili kao trgovci, preprodavači, mešetari; nisu sebe doživljavali kao osvajače. Čak su se donekle i prilagođavali indijskim običajima, posebice kastinskim pravilima. Uostalom, i sami su potjecali iz klase koja sebe ni po čemu nije smatrala posebnom u britanskom kontekstu i nisu čvrsto smatrali da su rasno nadmoćniji. Naravno, smatrali su da potječu iz važne i razvijene zemlje koja ima ponajbolje državno uređenje, ali nisu sebe nužno smatrali superiornijima i nisu a priori odbijali Drugost. „Britance koji su dolazili u Indiju prije velikih preokreta u devetnaestom stoljeću indijsko je društvo katkad odbijalo, katkad privlačilo, ali nisu ga otpisivali kao inferiornije društvo. Dapače, vrlo su ga često uspoređivali sa svojim, na njegovu korist. Warren Hastings, veliki glavni guverner koji je konsolidirao britansku vlast u Indiji sedamdesetih godina osamnaestoga stoljeća, smatrao je da je indijska znanost dostigla ‘viši stupanj savršenstva mnogo prije nego što su se pojavili najraniji pisci u europskome svijetu’."[49] No odnosi su se s napredovanjem Istočnoindijske kompanije bitno promijenili – „nije više bilo potrebno, pa čak ni poželjno, sporazumjeti se s indijskim društvom"[50].

Naravno, na prijelazu iz osamnaestoga u devetnaesto stoljeće došlo je do velikih promjena i u samoj Britaniji. Industrijska revolucija dovela je do velike ekonomske ekspanzije, ali i do postupnoga prijelaza iz staroga feudalnog u moderno građansko društvo, do stvaranja brojčano velike srednje klase koja je „marljiva, trezvena, bogobojazna i sve samopouzdanija"[51]. Upravo su Britanci iz te klase u to doba najviše odlazili u Indiju i bili su vrlo čvrsti u namjeri da sa sobom ponesu i poslije promiču baš takav mentalni i misaoni sklop, zasnovan na mnogobrojnim predrasudama kojih su se i u Indiji držali, ne dopuštajući odveć da susret sa stvarnom zemljom u bilo kojem obliku djeluje na njihove nazore. To je klasa koja je dolazila u Indiju smatrajući se u svakom pogledu nadmoćnom. Nisu smatrali da ondje može postojati kakav oblik civilizacije, smatrali su tu zemlju posve nerazvijenom, njezine religije doživljavali su kao puko idolopoklonstvo. Jednostavno, Indijci su za njih primitivan narod s primitivnim običajima, a Britanci su, kao što smo već rekli, došli civilizirati te ljude i njima vladati, nisu smatrali potrebnim razumjeti ih, približiti im se, sklopiti bilo kakve produktivne odnose s njima. Oni su nositelji izravnoga i čistog, mentalnog i materijalnog kolonijalizma.

Od sredine osamnaestoga stoljeća povećavao se broj britanskih stanovnika Indije, što je rezultat vojnih uspjeha i širenja trgovine Istočnoindijske kompanije, kao i sve većih mogućnosti za obavljanje raznih administrativnih poslova. Broj civilnoga stanovništva rastao je sporije od vojnoga, no u svakom slučaju uvijek iznenađuje s kako je malim brojem ljudstva Britansko Carstvo održavalo svoje indijske kolonije. Primjerice, 1815. bilo ih je oko tisuću petsto, 1828. nekih dvije tisuće, a 1850., kad je britanska vlada prisilila Kompaniju da prihvati i misionare te popusti ograničenja što se tiče posjeda nad zemljom, bilo je tek nekih deset tisuća civila. Taj je broj u sljedećem razdoblju rastao do nekih četrdeset šest tisuća 1861., pa do sedamdeset tisuća 1871. Popis stanovništva iz 1901. bilježi 169 677 Europljana u Indiji; pritom su, kako kažu, deset od jedanaest Europljana bili Britanci. Procjenjuje se, dakle, da je te 1901. godine u Indiji bilo oko 155 000 Britanaca, a omjer muškaraca i žena bio je pet naprama dva (no taj se omjer nešto ujednačio do sljedećeg popisa 1931.). Najveći dio civilnoga britanskog stanovništva smjestio se u velikim gradovima, u Calcutti i Bombayu, nešto manje u Madrasu, Delhiju i Lahoreu. Sama Indija bila je podijeljena na trećinu koju su činile 562 prinčevske države (većina njih je samo na papiru bila neovisna) i dvije trećine pod izravnom upravom Britanskoga Radža, podijeljene na četrnaest provincija; provincije su se pak sastojale od nekih dvjesto pedeset okruga. Prema prikazima prosječnim okrugom, to jest civilnom postajom (bazom), upravljali su okružni službenik (koji je u većini slučajeva bio i sudac za prekršaje i poreznik), sudac, civilni ranarnik, predstojnik policije, nekoliko pomoćnika. Uz njih bi tu bilo i nekoliko žena i djece (uglavnom stare do sedam, osam godina, jer ih se u toj dobi slalo na školovanje u Britaniju). Kad se radilo o postajama koje su bile uz željeznicu, onda treba dodati i šefa stanice. Često su postaje bile blizu šumskih predjela ili pokraj navodnjene zemlje, gdje su pak bili potrebni šumari i inženjeri, koji su također dolazili iz Britanije.

Život u udaljenijim postajama bio je prilično samotan pa i dosadan, jer kako napominje Charles Allen, „društveno je britanska Indija bila podijeljena mnogo jednostavnije, na dva područja, život u velikim gradovima i život u takozvanim mofussilima[52]", u provinciji.[53] Ti mofussili znali su doista biti zabiti dijelovi zemlje s vrlo malim brojem vojnih ili civilnih Europljana – koji su, međutim, smatrali da, za razliku od onih koji žive u velikim gradovima, poznaju pravu Indiju. Glavnim centrom života smatrala se Calcutta, čak i onda kad je politička uprava 1912. preseljena u Delhi. Calcutta je bila grad koji se „sastojao od četiri do pet posve odvojenih zajednica koje jedva da su se međusobno miješale"[54]. Tim životom, i u gradovima i u provinciji, upravljala su stroga pravila protokola, koja su se u svakoj situaciji – od običnih kućnih večera i zabava, do klubova i dužnosti – temeljila na čvrstoj hijerarhiji prema položaju. Tako su se državni službenici smatrali mnogo višima i važnijima od takozvanih box-wallaha, putujućih trgovaca, a na dnu hijerarhije bili su Euroazijci[55], za koje se smatralo da su naslijedili najgore karakteristike obiju rasa. Oličenje britanske ekskluzivnosti i središta društvenoga života u postajama bili su klubovi. George Orwell je u Burmanskim danima napisao: „U svakom gradu u Indiji, europski klub je duhovna tvrđava, pravo sjedište britanske moći, nirvana za kojom uzalud čeznu domorodački službenici i milijunaši.[56] Okupljali su se u tim klubovima zbog društvenih igara, tjelesnoga vježbanja, razgovora, zabava, pića, zapravo da bi bili među „svojima i družili se sa „svojom rasom. Reginald Savory[57] to izričito potvrđuje u prikupljenoj usmenoj arhivi: „Provodili smo vrijeme pazeći na svaki svoj korak i odmjeravajući što ćemo reći – bilo je stanovito olakšanje doći među ljude svoje rase i opustiti se. Pripadnost klubu bila je iznimno važna, jer je ne pripadati klubu značilo je biti odmetnik, ili bolje rečeno, otpadnik. Savory nadalje kaže: „Neki su se ljudi odbijali klanjati pred svim tim društvenim uzusima i odbijali su pripadati klubu, posebice intelektualci, koji su radije provodili večeri proučavajući povijest ili indijske jezike ili klasike i koji su smatrali da je klub gubitak vremena. Ili ste bili pobunjenik, i to prilično hrabar, koji ne pripada klubu, ili ste bili izopćenik iz društva koji je htio pripadati klubu, ali nije mogao u nj ući.[58] Pitanje otvaranja članstva klubova za Indijce bilo je gotovo razorno pitanje za Carstvo, ali ulaskom Indijaca u vojne i civilne službe postajalo je teže održati isključivost. Rasna razdjelnica bila je duboka i snažna, svaka popustljivost smatrala se pokazateljem moguće britanske slabosti. U devetnaestom stoljeću taj se osjećaj britanske superiornosti pojačao dotle da su Britanci smatrali da Indijci ne bi smjeli izgledati niti se ponašati poput Britanaca, čak i ako su školovani u britanskim školama ili u „britanskome stilu. Takav stav u ekstremnom obliku nalazimo u Bontonu za indijskoga gospodina Harolda R. Hardlessa[59] u kojemu se kaže: „Indijski gospodin koji ima samopoštovanja ne bi smio ući u kupe rezerviran za Europljane, kao što ne smije ući u kočiju koja je rezervirana za dame. Premda ste možda stekli navike i manire Europljanina, imajte hrabrosti pokazati da se ne sramite biti Indijac, i u svim takvim slučajevima, poistovjetite se s rasom kojoj pripadate."

Gospodar i njegova bibi

Međutim, Britancima u jednome rasna razdjelnica nije smetala. U Indiju su isprva odlazili uglavnom muškarci, a u osamnaestom stoljeću, sve do posljednjih desetljeća Istočnoindijske kompanije, većina je britanskih muškaraca imala barem jednu, a najčešće više indijskih ili euroazijskih ljubavnica. Indrani Sen zapaža: „Činjenica da su međurasni odnosi u Indiji bili, kao i u većini carstava,