Đuka Begović

By Ivan Kozarac

Najvažnije djelo prerano preminulog slavonskog modernističkog pripovjedača Ivana Kozarca (1885.-1910.), roman Đuka Begović (izlazio u Obzoru 1909. godine; kao samostalna knjiga objavljen posthumno 1911.), jedno je od najboljih proznih ostvarenja hrvatske moderne. Glavna tema većine Kozarčevih djela, pa tako i Đuke Begovića, i glavni pokretač likova je seksualnost, dok su mu likovi - sasvim modernistički - izuzetne pojave. Roman je prava apoteoza bećarskog i buntovnog stila života, usprkos neizbježnoj propasti u koju takav život vodi. Djelo mu se ističe i impresionističkim prikazom ugođaja slavonske prirode i pejzaža, te ljepote i čulnosti slavonskih žena.

Lektira za 3. razred srednje škole.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Bulaja naklada
• Release date: Sep 9, 2023
• ISBN: 9789533284187

Book preview

Ivan Kozarac

Đuka Begović

e-Lektirelogotipi

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

Više informacija o EU fondovima možete naći na web stranicama Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije:

www.strukturnifondovi.hr

Sadržaj ovog materijala isključiva je odgovornost Hrvatske akademske i istraživačke mreže – CARNET.

Sadržaj

Ivan Kozarac

Prije čitanja...

Đuka Begović

I.

II.

III.

IV.

V.

VI.

VII.

VIII.

IX.

X.

XI.

XII.

XIII.

XIV.

XV.

XVI.

Metodički instrumentarij

Poticaji za daljnji rad

Rječnik

Kviz

Ivan Kozarac

Ivan Kozarac

Vinkovci, 8. II. 1885. – Vinkovci, 16. IX. 1910.

Premda ga je prerana smrt u dobi od svega 25 godina onemogućila u punom ostvarenju, Ivan Kozarac jedan je od najvažnijih pripovjedača hrvatske moderne, čija je tema slavonsko selo i buntovni, izuzetni likovi.

Rođen u Vinkovcima 8. veljače 1885. u kojima je i umro 16. rujna 1910. godine. U Vinkovcima je polazio nižu gimnaziju. Nakon očeve smrti prekinuo je školovanje 1898. godine i zaposlio se kao sudski pisarski vježbenik, potom kao odvjetnički pisar, a nakon služenja vojske u Petrovaradinu i Karlovcu, od 1910. bio je perovođa (niži službenik) Nakladnoga fonda Društva hrvatskih književnika i Društva redatelja u Zagrebu. Rano je obolio od tuberkuloze pluća. Premda ga je smrt u dobi od svega 25 godina onemogućila u stvaranju, Ivan Kozarac jedan je od najvažnijih pripovjedača hrvatske moderne – uz njega najpoznatiji predstavnici tog književnog pravca u Slavoniji su Josip Kozarac, njegov stric, i treći Vinkovčanin, Joza Ivakić.

U književnosti se javio kao samouk pisac knjigom pripovijetki Slavonska krv (1906.) i djelovao svega četiri godine. Pisao je pretežito pučkim jezikom, gotovo razgovornim stilom, štokavskom ikavicom.

Pisao je i poeziju, a najuspjeliji su njegovi intimistički stihovi koji izražavaju zebnju pred smrću (U puste dane), oplakujući izgubljenu ljubav i promašen život (Vrh sela i polja) ili oživljujući folklornu baštinu (Iz davnih dana, Iz selske jeseni) te slaveći nesputanu, zdravu seosku ljubav, žudnju i nagone (Sagara dan, Dođi draga, Večer je, Ciganinu). Najpoznatija mu je pjesma Milovo sam koju je uglazbio Ivo Tijardović i koja je i danas popularna u Slavoniji. Atipičan je kao pjesnik jer nije podlegao književnoj modi niti je pripadao dominantnoj pjesničkoj struji hrvatske moderne.

U jedinoj za života objavljenoj knjizi Slavonska krv, u osam novela lirskih ugođaja i raspoloženja, bavi se duševnim životom i nagonskim stanjima netipičnih junaka. Dubljim poniranjem u stanja svijesti i intimu junaka ostvaruje približava se poetici modernizma.

Motiv za danas najpoznatije Kozarčevo djelo, roman Đuka Begović, najprije je Kozarac donio u crtici Đuka objavljenoj 1906. Roman je dovršio 1908. i objavljivao ga u nastavcima u Obzoru 1909. Kao samostalna knjiga objavljen je 1911. godine, nakon autorove smrti. Djelo se smatra jednim od najboljih proznih ostvarenja hrvatske moderne. Roman Đuka Begović donosi životnu priču lika kojega pokreću nagoni i trenutačni užitci. Đuka Begović, Šokac, bećar, buntovnik, pijanac, ne odustaje od temperamentnoga i rasipničkog života, čak ni kad je svjestan propasti u koju takav život vodi. Đuka ignorira očekivanja društva i tradicionalni vrijednosni sustav, živi po vlastitoj volji, bez odgovornosti čak i prema najbližima.

Roman ima i lirskih segmenata u opisu slavonske šume, prirode, polja, ravnice.

»Kozarac se odrekao racionalističkog poučavanja i pustio da o bolnoj temi slavonskog sela u trenucima socijalnih poremećaja i prestrojavanja govore nagoni iz dubine bića« (Jeličić).

Miroslav Krleža istaknuo je jedinstven način Kozarčeva pisanja, a Ivan Goran Kovačić njegovo je djelo svrstao među desetak »najizrazitijih ispovijedi hrvatske narodne duše«. Djela su mu prevođena na češki, poljski i slovenski jezik.

U Vinkovcima se svake godine održava kulturna manifestacija »Dani Josipa i Ivana Kozarca«, nazvana prema njemu i njegovom stricu, autoru Tene i Slavonske šume. Posvećena je zavičajnoj književnosti i književnicima, sudjeluju književnici i književni znanstvenici iz cijele Hrvatske, te se na njoj dodjeljuje prestižna književna nagrada »Josip i Ivan Kozarac«. Dobitnici te nagrade su, pored ostalih, i književnici s popisa školske lektire Anto Gardaš, Pavao Pavličić, Stjepan Tomaš i Tito Bilopavlović, te književnice Ivana Bodrožić, Julijana Matanović i Ivana Šojat Kuči.

* * *

Kozarčev roman Đuka Begović izlazio je u nastavcima u časopisu Obzor 1909. godine, a kao samostalna knjiga objavljen je nakon piščeve smrti, 1911. godine. Motiv razrađen u romanu Đuka Begović Kozarac je objavio 1906. crticom Đuka.

Đuka Begović psihološki je roman. Sve je u romanu podređeno unutarnjoj karakterizaciji glavnog lika. Karakterizacija počiva na mislima i osjećajima te na motivima, radnji i okolnostima koje se liku događaju. Pripovijedanje je u drugom planu, ono je samo povod kako bi se prikazali unutarnji osjećaji lika, njegove misli, raspoloženja, nemiri. Događaji, okolina i društvo u funkciji su analize svijesti i psihe lika.

U skladu s time, radnja romana Đuka Begović jednostavna je, započinje pripovjedačkom sadašnjošću i tehnikama retrospekcije vraća se unazad. Đuka Begović četiri je godine bio u zatvoru i vratio se kući. Počeo se prisjećati svoje prošlosti. Majka mu je umrla kad je imao pet godina. Otac Šima bio je odan piću i ženama. Otac je Đuku vodio sa sobom na polje, po selu, po gostionicama. Đuka se nije školovao. Počeo se ponašati poput oca. Kad je imao 19 godina, oženio se Marijicom, tihom djevojkom. Varao ju je i mučio. Dok je bio u vojsci, Marijica je umrla. Ostala je za njom kći Smilja, koju je Đuka povjerio rodbini. Zbog iste žene, birtašice, i zbog zemlje koju je otac prodao, posvađali su se Šima i Đuka, Đuka je udario oca žaračem po glavi i ubio ga. Po povratku iz zatvora Đuka ne nalazi mira. Opet se vraća starom životu, opijanju, ženama, neradu. Pomalo izgubi sve što je imao i postane sluga kod Andre Mijaljeva. Nije mu žao i ne kaje se ni zbog čega. Bilo mu je svejedno. Nije osjećao ništa.

Mir je, dok se otkuda ne dosluhne žamor kakav, ne javi ptica noći, ne zapoju cvrčci, ne uzbukaju bukavci na dalekom ritu, ne zasvira tambura u selu, ne popijevne sitno i glasovito u čeznuća i prosnive utonuo konjar na livadama... Đuka Begović leži u to doba na daskama u čobanskoj kućici, zapravo kolicima na dva točka, puši, pljucka i odihava... Ne žali on niti za zemljom, niti za kućom, niti za onim životom bećarenja i kerenja, ne žali ni za čim. Nego sve do zaspiva leži i motri parčad zagasitog neba, treptaj zvijezde, čar bljedila mjesečeva kroz luknjice natrkova svoje kućice – tup kako svagda. Nego, bog zna hoće li on u tomu završiti. Teško je to rasuditi na Đuki Begovićâ. Ne da se to. Zagonetka je on. Možda će se on i opet izmijeniti, možda već sutra, prekosutra... Možda će se i opet dati na opijanje, i bećarovanje, a pošto ne ima imetka, varat će, krast će...

Možda će...

Takvim završetkom romana na neki način ostaju otvorene sve mogućnosti nastavka radnje. Time se pojačava koncentracija romana na karakterizaciju lika i odmak od radnje. Autor u skladu s modernističkom poetikom zaranja u mračni svijet neobična čovjeka. Usredotočen je na prikazivanje stanja, misli, osjećaja, stavova, raspoloženja, noćnih mora, nemira i postupaka glavnog lika.

Pripovjedač prepričava radnju, ali i opisuje i tumači stanja glavnog lika:

Sve to tiskalo se njegovim, Đukinim mozgom... Sto i sta slikâ!... Nekoje je vidio jasnije, nekojima jedva razabirao i poimao mutnu taložnu sadržinu.

Đukine misli pripovjedač prikazuje izlomljenima, rastrganima:

A misli? One tek! I kod najglupljeg su oštre ko rt noža. Kadikad sjedne koja u mozak pa kopa, kuje, pili, grize, a ne da se smetnuti i zabaciti. Pa kakove budu to misli tek!... Pogotovo u njega, u Đuke!... Sjeća se on!.... Sad je mislio o ženi i o djetetu, o njihovu životu ili o onom što je danas jeo, i tren zatim već misli o raspukloj lubanji svog oca, o pupku tamničarevu, o šiljatoj bradi nadzornikovoj, o žutom zastoru na prozoru ravnateljeve pisarne, o vjerojatnosti i nevjerojatnosti opstojnosti boga i pravde i najednom – koliko nogu ima stjenica. Hip kasnije već se zanosi u razmišljanje: zašto sunce, zašto mjesec, nebo, zvijezde?... Otkud to, kako to?... Pita se i zašto život, čemu je?... Šta je to pravda, poštenje i tko je taj koji je pošten?... I ne ispita se, a već mu se pred očima – kao u groznici – stvori strašna i čudesna slika, lica plačna i tužna, kljakava i slijepa!... Vidi – plešu!... I gajdaš svira! Njihov seoski gajdaš!... Pleše i sam!... Najednom upoznaje ta lica. Eno, ona tamo sitna ženica uz njega, razdrta oplećka, krvavih, pregrizenih dojki – to je Marijica, žena. S druge strane eno debele, crvene i strasne tjelesine, nage kao od majke rođene. – Smije se proračunano, lopovski, trgovački. To je birtašica! Prijeko eno usirenom krvi oblivene žute ćele oca Šime, s polićem rakije u jednoj, a s lulom u drugoj ruci...

Đuka Begović ima i svijetlih trenutaka svijesti, no kratkotrajni su to bljeskovi:

– Što li ću ja? Kako ću ja to? Kako da živim? A kako uopće treba živiti? Za koga to treba živiti? Za samog sebe? Za druge? – i tako dalje.

Samo se pitao i pitao. Odgovoriti nije znao.

Do kraja romana Đuka odgovora ne nalazi, ustraje u pijanstvu, nasilju, ne osjeća ganuće ni nad činjenicom da je od negdašnjega imućnoga gazde došao na slugu. Đuka ustrajno ignorira očekivanja društva i tradicionalni vrijednosni sustav, živi po vlastitoj volji, bez odgovornosti čak i prema najbližima.

Roman ima i lirskih segmenata u opisu slavonske šume, prirode, polja, ravnice:

Osvane i siv dan sa smrznutim čaporima iskasapljena blata po cestama, a po rijetkom snijegu stružu saone i zvoncad cinka. Golo drvlje povito je u srebrenje inja, sa streha vise ledene svijeće, po tvrdom ledu seoskog potoka onemoglo sunce tek slabe rasipa svjetlace i led taj krùtā se, puca. A rsk njegov i fijuk resko i okrutno reže kroz prozračje oteščano i puno dimova. Sokaci pusti. Avlije prazne. Život stihnuo. Kao zapao u jaz nijemosti i umrića. I samo uz tople peći, po bancima i zapećcima, budi se on uz lulu, preslicu, pljuckaj i pričanje. I mrakom po kiljerima djevojačkim ustrepti jače, uzromoni, uskrili.... Tek ovdjeondje u kiljeru nije toga nego i kasno ide otud zabrinuta pjesma:

Šta j', di-ko, za-što li te ne-ma...

Godine 1991. prema romanu Đuka Begović snimljen je film u režiji Branka Schmidta, sa Slobodanom Ćustićem u naslovnoj ulozi. Roman je doživio i više kazališnih uprizorenja. Monodrama Đuka Begović, u adaptaciji Miroslava Slavka Mađera i izvedbi Fabijana Šovagovića, uprizorena je u osječkom HNK (1973.) te u izvedbi Zlatka Viteza i redatelja Duška Valentića u zagrebačkom Dramskom kazalištu »Gavella« (E, moj sokole, 2003.).

dr. sc. Jelena Vignjević

Prije čitanja...

●   Na portalu e-Lektire za ovo djelo pripremili smo

audiomamac. Poslušajte ga, ili pogledajte njegov prijevod na hrvatski znakovni jezik.

●   U Vinkovcima, uz rijeku Bosut, kuća je u kojoj se rodio Ivan Kozarac. Iz istog je sokaka bila i njegova zabranjena ljubav – Marija Kozarac. Posvetio joj je pjesmu Milovo sam garave i plave. Pjesmu je uglazbio Ivo Tijardović. Poslušaj pjesmu i priču o ljubavi, sam ili zajedno s drugim učenicima:

https://www.youtube.com/watch?v=kj69ABJptmU

Krnjaš

Izvor: http://www.ivankozarac.com

Netko je sto godina poslije zbivanja Marijine i Ivanove ljubavi snimio Bosut, Krnjaš i rodnu kuću Ivana Kozarca. Snimci je pridružio poznatu slavonsku pjesmu – I kad umrem pjevat će Slavonija.

Poslušaj i pogledaj:

https://www.youtube.com/watch?v=nL_eW304__8

●   Slavonija, tambura, konji, bećari, snaše, ljubav i rakija – ključne su riječi života Đuke Begovića – glavnog lika istoimenog romana Ivana Kozarca, objavljenoga 1911. godine.

Đuka

Begović

I.

Đuka Begović vratio se iz M. Četiri je godine proboravio tamo među zidinama kaznione. I već sutradan, prije osvita, prije negoli je ijedan trak, ijedna živa boja protkala granicu istoka, kad je u vlažnom zraku mutna predzorja bilo vidjeti tek nekoliko dimovitih, nejednakih dúga, šutke je zapregao mršave konje pod rasušena kola, čvrsto stisnuo uzde, pognuo glavu i pognao ih skokce na svoj stan. Kad je zapazio da već ima seljana po dvorištima, povukao je i kapu