Imigranti: Povratak U Hrvatsku

By John Schissler Jr.

Ratni zloini ne zavravaju zajedno s ratom. U ovom memoaru istraite i proivite nedae koje je doivio autor, hrvatski imigrant, te njegova obitelj, kada su u poslijeratnoj Europi postali glavni akteri u okrutnom kazalitu rata, i kako su preivjeli.

U ovoj istinitoj prii, autor ispreplie priu o svom povratku u rodno mjesto u Hrvatskoj i svoju prolost u istom tom mjestu. Svi lijepi dogaaji i osjeaji koji su vezani za posjet Velikoj Pisanici 2015. godine jak su kontrast onim mranim vremenima os 1943. do 1950. godine kada je obitelj bila prisiljena napustiti svoj dom i otisnuti se na putovanje puno straha, opasnosti, bolesti i smrti u ratom razdorenoj Europi.

Autorovo znaajno hodoae u Hrvatsku 2015. godine otkrilo je brojne ljepote i ari te zemlje, ali i slui kao podsjetnik na novo vienje i preispitivanje problema imigracije i obitelji. Nakon svog povratka kui, autor potvruje tezu, ali nas i podsjea na to da smo svi mi imigranti – taj lonac za taljenje u kojem se mijeaju razliite kulture i narodnosti je ono to Ameriku ini toliko snanom.

• Language: English
• Publisher: Xlibris US
• Release date: Jan 14, 2019
• ISBN: 9781984576903

John Schissler Jr.

JOHN SCHISSLER, ML. roen je u Jugoslaviji 1943. godine. Prije nego li je navrio godinu dana, njegova je obitelj prisiljena napustiti svoj dom i protjerana iz Hrvatske u izbjeglitvo u Austriji i Njemakoj gdje provode sljedeih est godina. 1950. godine dolazi u Sjedinjene Amerike Drave, u saveznu dravu Wisconsin u kojoj i danas ivi. Diplomirao je na sveuilitu University of Wisconsin u Milwaukeeju. Glavni predmeti bili su mu Njemaki i Latinski jezik, a sporedni Engleski jezik. Predavao je u srednjoj koli John Marshall u Milwaukeeju od 1968. do 2000. godine. U posljednjih dvadeset godina putovao je u Njemaku sedam puta, a Hrvatsku je posjetio 2015. godine. Trenutno ivi u Milwaukeeju sa svojom suprugom, roje djece i etvero unuka.

Book preview

Copyright © 2019 by JOHN SCHISSLER, JR.

Library of Congress Control Number:     2017913556

ISBN:       Hardcover       978-1-9845-7590-6

                 Softcover          978-1-9845-7589-0

                 eBook               978-1-9845-7690-3

All rights reserved. No part of this book may be reproduced or transmitted in any form or by any means, electronic or mechanical, including photocopying, recording, or by any information storage and retrieval system, without permission in writing from the copyright owner.

The views expressed in this work are solely those of the author and do not necessarily reflect the views of the publisher, and the publisher hereby disclaims any responsibility for them.

Any people depicted in stock imagery provided by Getty Images are models, and such images are being used for illustrative purposes only.

Certain stock imagery © Getty Images.

Rev. date: 01/12/2019

Xlibris

1-888-795-4274

www.Xlibris.com

787538

SADRZAJ

Predgovor

Vremenska crta

Prvi Zapisnik – Prolog

Puni Krug

Drugi Zapisnik

Invazija

Treći Zapisnik

Hodočašće

Četvrti Zapisnik

Vjenčanje

Peti Zapisnik

Uskrsnuće

Šesti Zapisnik

Rođenje

Sedmi Zapisnik

Imanje

Osmi Zapisnik

Bijeg

Deveti Zapisnik

Split

Deseti Zapisnik

Kamenolom

Jedanaesti Zapisnik

Slijepi Putnici

Dvanaesti Zapisnik

U Blatu

Trinaesti Zapisnik

Tragovi

Četrnaesti Zapisnik

Spas

Petnaesti Zapisnik

Putnici

Šesnaesti Zapisnik

Utočište

Sedamnaesti Zapisnik

`Nigdjezemska

Osamnaesti Zapisnik

Povratak U Utočište

Devetnaesti Zapisnik

Usred Mora

Dvadeseti Zapisnik

Bremerhaven

Dvadeset I Prvi Zapisnik

Amerika

Dvadeset I Drugi Zapisnik

New York, New York

Dvadeset I Treći Zapisnik

Preporod

Dvadeset I Četvrti Zapisnik

Iseljavanje

Pogovor

Tuđinci?

Nama Nisu Tuđinci ~ Popis Poznatih Imigranata

Seljani ~ Novi Prijatelji, Obitelji I Domaćini

Citirana Djela

Posvećeno svim divnim obiteljima i prijateljima u prekrasnoj Hrvatskoj.

Preveli Nina Bubanj i Luka Kedmenec

Kratka biografija prevoditelja

Nina Bubanj

Nina Bubanj rođena je 31. listopada 1990. u Bjelovaru. Svoje osnovno obrazovanje završila je u II. osnovnoj školi u Bjelovaru, a nakon toga upisuje Jezičnu gimnaziju u Bjelovaru. Nakon Gimnazije odlazi u Zagreb na Učiteljski fakultet, modul Engleski jezik. Nakon fakulteta sudjeluje u tromjesečnom volontiranju u Portugalu. Diplomirala je 2017. godine, a poslije diplome radi u osnovnim školama u razrednoj nastavi, predaje engleski jezik u predmetnoj nastavi te prevodi.

Luka Kedmenec

Luka Kedmenec je rođen u Bjelovaru 20.listopada 1989. Osnovnoškolsko obrazovanje je završio u II. Osnovnoj školi u Bjelovaru i Glazbenoj školi – instrument saksofon. Upisuje matematičku gimnaziju nakon koje upisuje Grafički fakultet te stječe zvanje magistra inženjera grafičke tehnologije. Dodatna znanja i vještine je stekao je u Madridu gdje je diplomirao na informatičkom fakultetu te dodatno osnažio svoj engleski jezik. Nakon fakulteta radi u certifikacijskoj kući za ISO norme sustava upravljanja.

PREDGOVOR

U OVOM STADIJU SVOG života, došao sam do spoznaje da je više dana iza mene, nego predamnom. Vođen time, dolazim do spoznaje da oni dani koji su predamnom, moraju biti još značajniji. Srećom, kako nastavljam svoj životni put, saznao sam da mojim najboljim danima nije došao kraj jer mudrost koju sam stekao kroz godine je nastavila i dalje bogatiti moj život. Štoviše, primijetio sam da je vrijeme relativno: vrijeme se kreće neumoljivo naprijed, dok prošlost polako puzi unatraške. Imajući to na umu, odlučio sam ponovno razmotriti one borbe koje smo moja obitelj i ja morali prevladati za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Trebao sam ponovno razmotriti svoj prvi memoar, Putovanje: Stvaranje Američke Obitelji , ovaj put sa svježijim o čima.

Tada je pravo vrijeme za taj drugi pogled i za drugu knjigu. Za razliku od intelekta, mudrost dolazi isključivo iz iskustva. Nakon sedam izleta natrag u Njemačku, još uvijek nisam uspio prepoznati da nisam otišao u svoje rodno mjesto, gdje su se započela sva moja iskustva iz najranijeg života. Bio sam sretan kad sam shvatio da me još nisu napustili moji dani istraživanja kada smo moja supruga Barbara i ja odlučili otputovati u mjesto mog rođenja u Hrvatskoj. Odlučili smo proslaviti pedesetu godišnjicu braka u gradu mojih predaka u proljeće 2015. Svrha, značenje i ishod tog putovanja će oblikovati opus ovog drugog memoara.

Imigranti: povratak u Hrvatsku je okvirna priča, odnosno pripovijest unutar pripovijesti. Moja prethodna knjiga Putovanje: Stvaranje Američke Obitelji je autobiografska trilogija. Prva trećina Putovanja govori o našim nevoljama u poslijeratnoj Europi, druga trećina govori o našim kušnjama u poslijeratnoj Americi, a posljednja, odnosno treća trećina govori o mojem putovanju natrag u poslijeratnu Njemačku. Upravo iz razloga što smo se vratili u mjesto gdje je sve započelo, ugradio sam veći dio prve trećine te knjige i isprepletao ga s hodočašćem u Republiku Hrvatsku na kojem sam bio sa svojom suprugom u proljeće 2015. Imigranti: Povratak u Hrvatsku je nastavak i bliži pogled na putovanje moje obitelji, popratni komad koji sam napisao nakon tog putovanja i Hrvatsku u slavlje našeg zlatnog pira.

Moj prethodni memoar, Putovanje: Stvaranje Američke Obitelji odnosi se na dugotrajno i opasno putovanje mene i moje obitelji kroz Europu i sve teškoće koje smo morali prevladati samo da bismo ostali živi. Ovaj memoar se nastavlja odnositi na to kako sam morao proći i neka vlastita putovanja, fizička i psihološka, prisjetiti se svojih izbjegličkih dana, što je kulminiralo mojim eventualnim dolaskom na otok Ellis. Srećom, mojih sedam putovanja u Njemačku i dva izleta na otok Ellis omogućili su mi da dobijem pravi uvid.

Prošlost nas definira. Imajući to na umu, bilo je veoma korisno posjetiti Njemačku onoliko puta. Započeo sam ta hodočašća krajem milenijuma te sam ih nastavio i desetljeće nakon. Bio sam u Warburgu, privremenom azilu djetinjstva od odraslog svijeta rata, svijetu koji je potpuno poludio. Na dva ta putovanja natrag u moje mladenačko okruženje, bilo je prilika i posjetiti i prijatelja iz razdoblja mojeg dječaštva kojeg nisam vidio preko pola stoljeća. Sa sigurnošću mogu reći da su mi svi ti posjeti omogućili da moj rad bude više realan, pouzdan i relevantan. Posljednje putovanje u Hrvatsku 2015. godine je riješilo posljednju zagonetku u mom životu.

Oba memoara, Putovanje i Imigranti, predstavljaju moje životno putovanje. Istovremeno, te dvije knjige dale su mi priliku otvoriti oči čitatelja prema žrtvi i hrabrosti mojih roditelja i rođaka koju su pokazali u njihovoj neumoljivoj i očajnoj potrazi za slobodom od tiranije. Nadam se jedino tome da sam u svom pripovijedanju vjerno prenio nepisanu priču ovih hrabrih preživjelih koju nećete pronaći u knjigama iz povijesti.

Vizualna pomagala bila su korisna za završetak ovog djela. Imao sam sreće što postoji mnogo fotografija za pisanje Putovanja. To su bile one koje sam uzeo na povratku u Njemačku, stare fotografije koje mi je ostavila moja majka te fotografije mojih rođaka, Franka i Hansa Geibla, koje su snimili na svom dugom pješačenju kroz Europu 1995. godine. Fotografije Geiblovih nastale su kao rezultat putovanja dvojice muškaraca na kojem su pokušali proći istim beskonačnim putem kojim su prošle naše obitelji kada su protjerane u izbjeglištvo od 1943. do 1948. Pošto ovi memoari započinju prije više od pola stoljeća, fotografije koje sam uključio u ovu knjigu će, bez sumnje, „vrijediti tisuću riječi". Te će fotografije potvrditi mnoge informacije koje sam ovdje već iznio.

Isprva, sve anegdotalne informacije o našoj četverogodišnjoj odiseji činile su se tako nepovezanima i prepune različitih scenarija. Ubrzo nakon toga, otkrio sam da oni samo odražavaju mnoge različite događaje i sukob koji je prekinuo naše živote tako kaotičnom frekvencijom. Kao rezultat, znao sam da će mi početni izvori informacija morati biti vrlo pouzdani, pa sam opet otišao do Geiblovih – to je bio prvi značajan korak sam napravio u pisanju svoje prve knjige. Geiblovi su mogli potvrditi priče koje sam ranije čuo od roditelja i drugih rođaka. Tri sata intervjua kojeg sam snimio s mojim starijim rođacima, Hansom i Frankom te njihovom devedesetpetogodišnjom majkom, Elizabeth, 2006. Godine pokazali su se kao presudan dokaz za pisanje mojih memoara jer su oni putovali s mojom obitelji cijelo vrijeme našeg bijega od ugnjetavanja, dijeleći naše zajedničko zatočeništvo. Budući da sam bio tako mlad, sjećanja mojih starijih rođaka i interpretacije događaja pokazala su se neprocjenjivima.

Međutim, još uvijek je postojao taj gorući problem: problem s informacijama iz druge ruke je taj da one odražavaju samo ono što ti ljudi osjećaju, ne nužno moje vlastite osjećaje ili percepcije u tim situacijama. Neki datumi za moju priču bili su u početku pomalo mutni – možda jer sam zaboravio neke od njih ili jer je to bilo jako davno, ili zato što su previše drugih situacija ometale ta sjećanja - iako su postojale one situacije koje su se više izdvajale jer su bile tako neprijeporno stvarne. Uostalom, je li moguće realistično pisati nešto što niste iskusili?

Ipak, koliko god je moje putovanje bilo nezaboravan doživljaj, uspio sam suzbiti sjećanja na neke neugodnije incidente. Kopajući u prošlost, uspio sam reinkarnirati neke od tih fantomskih sjećanja. Kako sam nastavio dublje kopati, ta su se sjećanja pokazala kao vrlo neugodna. Neka su bila izazvana samo riječju ili frazom o ratu, pogotovo o posljedicama rata. Neka su bila potaknuta zvukovima identičnim sirenama koje su se mogle čuti tijekom hladnog rata, podsjećajući na strašnija vremena. Neki su bili izazvani zbunjujućim slikama kao što je bio brod obalne straže sa strojnicama na oba kraja, koji nas je pratio na otok Liberty nakon 11. rujna.

Jesam li se uistinu naučio nositi s ovim obnovljenim sjećanjima? Ali kako onda mogu objasniti njihovu represiju? Jesu li se svi ovi subliminalni događaji dogodili zapravo? Ili je svijet odraslih jednostavno takav? Jesu li bajkovita razmišljanja iz mojeg nevinog djetinjstva bila samo mehanizam za suočavanje sa svijetom koji mi se činio suviše nestvarnim? Ili jednostavno nisam znao išta bolje? Ili sam jednostavno bio previše mlad da bi imao vokabular potreban za obradu svih tih podataka? Na sva ova pitanja trebalo je odgovoriti.

Shvaćam da je naivnost mog djetinjstva ometala obradu nekih informacija. Ipak, shvatio sam da imam odgovornost prema čitatelju da izbjegnem bilo kakve konfabulacije ili nedosljednosti. Zato sam i dalje ovisio o točnosti onih priča koje su mi moja uža obitelj i rođaci pričali desetljećima prije, a pogotovo o onim novijim pričama. Također sam vjerovao u sjećanja moje majke i tete, koje bi sa suzama u očima prisjećale i pričale o ratu dok su sjedile za svojim blagovaonskim stolovima. Isto tako, moji bi se stričevi prisjećali svih strašnih stvari koje su se dogodile tijekom rata dok su se miješali igraće karte na tjednim okupljanjima.

Srećom, moji majka i otac ostavili su mi stvarne dokumente koji su ponudili više podataka zahvaljujući kojima sam uspio potvrditi točnost informacija kojima sam raspolagao. Moje je istraživanje uvelike bilo potpomognuto sljedećim dokumentima, koje sam pronašao u protupožarnoj kutiji mojih roditelja: potvrde o sklopljenom braku, potvrde o krštenju, potvrde o državljanstvu, putovnice, novinski članci, pa čak i popis putnika s broda na kojem smo doplovili u SAD. Vjerujem da su moji roditelji sačuvali ove zapise kao potvrdu o našem opstanku.

Dva nedavna posjeta otoku Ellis na sličan način otvorila su mi oči na simbolizam i značenje našeg putovanja u Ameriku. Prezime Schissler ugravirano je na ploči, koja je dio Zida časti na otoku Ellis. Ona dva izleta na otok Ellis oživjela su i potaknula moje ponovno zanimanje za pozadinu naših roditelja, baka i djedova. Sa sigurnošću mogu reći da je ponos je odigrao veliku ulogu u tom pothvatu.

Od svog odlaska u mirovinu od podučavanja 2000. godine, zadovoljstvo je vidjeti kako me je život doveo do ove prosvijetljene točke u vremenu. Kako sam se zadubljivao u sve materijale za istraživanje, počeo sam shvaćati koliko mog života je bilo pogođeno ratom. Obje su knjige uskoro postale jedno samootkrivanje - jedno od zajedničkih niti koja veže sva moja djela zajedno.

Mark Twain je jednom rekao: Dva najvažnija trenutka u vašem životu su kada se rodite i kad shvatite zašto. * Otkrio sam da što dalje idem u životu, to me više stvari vuče na početak. Htio sam razumjeti te stvari. Nisam kad sam bio mlađi, ne samo zbog čežnje i nostalgije nego i zbog introspekcije. Želim znati kako sam odande došao ovamo: kako je moje vlastito putovanje definiralo moja uvjerenja i mene samoga. Što je još važnije, sada kad sam stariji, bolje znam reagirati i razmišljati o tim događajima, koji su moj život tako značajno oblikovali.

Aharon Appelfeld, koji je preživio holokaust, odražava ono što sam ja pokušao učiniti s obje moje knjige: Pisac, ako je pisac, piše u sebi i uglavnom o sebi, i ako ima ikakvog značaja u onome što govori, to je zato što je vjeran sebi – svojem glasu i svojem ritmu. Tema, predmet - sve su to nusproizvodi njegova pisanja, a ne njegova suština. Bio sam dijete tijekom rata. To je dijete odraslo, i sve što se dogodilo njemu i unutar njega, pratilo da je u njegovu odraslu dob: gubitak doma, gubitak jezika, sumnja, strah, inhibicije govora, osjećaj otuđenja u stranoj zemlji. Odavde sam satkao svoju fikciju. Samo su ispravne riječi te koje mogu konstruirati književni tekst, a ne predmet. (125)

Drugim riječima, nije toliko važno ono što jest napisano, već kako jest napisano. Ovo bi trebalo rasvijetliti daljnje argumente o tome što je važnije u pisanom obliku: stil ili sadržaj.

Činjenica da su me ljudi pitali hoću li napisati još jednu knjigu me je nadahnula da napišem ovaj memoar koji se bavi našim putovanje u Hrvatsku. Preko dvije godine pisanja iznjedrilo je ovu drugu ažuriranu autobiografiju, Imigranti: Povratak u Hrvatsku, koja je proširenje te pripovijesti i potraga za prošlošću mojih predaka. Prava i neočekivana blagodat hodočašća u Veliku Pisanicu u Republici Hrvatskoj bilo je otkriće jedne šire obitelji o kojoj nisam imao pojma. Otkriće i upoznavanje te obitelji bilo je još jedan izvor inspiracije za moju novu knjigu. Govoreći o obitelji, bila je puka slučajnost da smo moja supruga i ja odlučili povesti našu kćer i našu unuku, dakle, tri generacije Schisslera, kako bi posjetili svoje korijene. Ovo hodočašće nije bilo otkrivenje samo za mene, već i za moju kćer i unuku kojima je donijelo dublje shvaćanje i ljubav prema našem hrvatskom nasljeđu.

Kada smo stigli u Veliku Pisanicu, bili smo tretirani kao plemstvo i uz neusporedivu srdačnost. Ova je knjiga također posvećena ljubaznosti rođaka koji su prema nama postupali s takvim poštovanjem za vrijeme našeg boravka u lijepom malom zaseoku po imenu Velika Pisanica, da to mjesto sada uistinu mogu nazivati svojim domom. Iako Velika Pisanica nije toliko veličanstvena kao neka druga područja Republike Hrvatske, shvatio sam da nisu toliko bitna sama mjesta koliko su bitni ljudi. U znak zahvalnosti, usredotočio sam se humanizirati ih, i nadam se da sam uspio u tim nastojanjima.

Još jedna prednost ovog putovanja bila je prilika da doživimo ljepotu i šarm Hrvatske. Sve prirodne ljepote i čuda ove zemlje, uključujući i njezinu lijepu mediteransku obalu Jadranskog mora, koja će biti otkrivena u ovom memoaru. Osim predivnih povijesnih i raskošnih mjesta, Hrvatska također obiluje prirodnim čudima, kao što je planina Medvednica kod Zagreba, suncem obasjani grad Split na jadranskoj obali, izvanredni slapovi na Plitvičkim jezerima te bijele pješčane plaže duž drevnog grada Zadra.

Međutim, sve znamenitosti, okusi, zvukovi i emocije u Hrvatskoj od 2015. godine stoje u snažnom kontrastu prema istima u godinama od 1943. do 1950. koje smo moja obitelj i ja proveli na dugotrajnom putovanju od preko dvije tisuće kilometara po Europi, praćeni opasnošću, bolesti i smrću. U našem egzodusu, prošli smo kroz više od trideset gradova i preko šest država, prije no što smo se dokopali Atlantika te plovili gotovo četiri tisuće milja do Sjedinjenih Država. Ako to nije bila odiseja epskih proporcija, ne znam što jest. Treba samo pratiti naš put u Obećanu zemlju s rođenjem djece Schisslera: ja sam rođen u Jugoslaviji, Erika u Austriji, Erwin u Njemačkoj i Katherine u SAD-u.

Imigranti: Povratak u Hrvatsku zaključuje s mojim mišljenjem o dosadašnjoj imigracijskoj situaciji i mojoj zabrinutosti za budućnost ove nacije. Budući da je imigracija danas gorući problem, htio sam da ovaj memoar bude relevantan za ishod ove dileme u ovom trenutku. Želim ukazati na činjenicu da smo nacija imigranata i na važnost toga da i dalje ostanemo takvi. Konačno, nabrojat ću sve razloge zbog kojih je naša raznolikost ta koja nas čini toliko jačima te kao nacija koja prednjači u demokraciji na ovom svijetu. Zatim ću se referirati na pitanje: tko od nas danas nije doseljenik ili nema roditelje ili djedove i bake koji nisu bili doseljenici jučer?

VREMENSKA CRTA

PRVI ZAPISNIK – PROLOG

PUNI KRUG

Čitatelju: Sve BILJEŠKE u ZAPISNICIMA u ovoj knjizi bit će u kurzivu. BILJEŠKE će imatidvostruku ulogu: prvo, da naglase određenu temu; drugo, da se unesu moja osobna, ali i tuđa zapažanja. Nadalje, svi citati s web stranica bit će popraćeni asteriskom (*) i moći ćete ih naći na kraju ove knjige s ostalim citiranim radovima.

J A NISAM NACIST, niti sam ikad bio. Ja sam imigrant njemačkih korijena s njema čkim

prezimenom, rođen u Europi. Ali, ni ja niti moja obitelj nismo nikad bili Hitlerovi simpatizeri. Suprotno onome što mnogi ljudi misle, nisu svi Nijemci bili nacisti za vrijeme Trećeg reicha, iako nas se mnoge tako tretira. Zato smo bili prisiljeni provesti osam smrtonosnih mjeseci u ruskom logoru za ratne zarobljenike nakon što je Njemačka u kratkom vremenu nakon rata podijeljenja na četiri dijela. Kažu da je olovka moćnija od mača, i to jednim udarcem olovke Truman, Staljin i Churchill nenamjerno su nas osudili na sovjetski logor zarobljenika (AUG) u Austriji.

Moja obitelj bili su Nijemci, ali u to su vrijeme živjeli u malom selu u Hrvatskoj, preko sedamsto kilometara od Berlina. Nismo znali ništa o Hitlerovim ratnim zločinima, ali smo proglašeni krivima kao etnički Nijemci. Unatoč činjenici da naše obitelji nisu bile u Njemačkoj od 1790. godine, Hitler je postao mrlja na našem imenu. Pobjeda Saveznika u Drugom svjetskom ratu obilježila je kraj noćne more za milijune civila što su bili uhvaćeni u ratnom stroju sila osovine; međutim, za moju obitelj i mene, kraj rata je bio tek početak zastrašujuće kušnje. Brzo smo naučili da ratni zločini ne moraju nužno završiti s ratom.

General McArthur jednom je rekao: Samo su mrtvi vidjeli kraj rata . * Ovo je cinično varljivo i veliko pojednostavljenje. Kao što će čitatelj vidjeti, bili smo prisiljeni pobjeći, ostavljajući naše domove i svu našu ovozemaljsku imovinu iza sebe jer se naša domovina Jugoslavija počela raspadati. U to sam vrijeme bio samo dijete. Moja obitelj i ja smo krenuli na četverogodišnje putovanje protkano opašnošću, bolesti i smrću, preko gotovo cijele Europe prije no što smo uspjeli pronaći sigurnu luku i slobodu u Americi. Bili smo beskućnici od 1945. do 1950., iako smo došli iz legitimnih domova u kojima smo živjeli već desetljećima i stoljećima u Velikoj Pisanici, u Hrvatskoj.

Tijekom prividno beskrajnog egzodusa moje obitelji, susreli smo se s ne jednim, već nekoliko različitih neprijatelja. Na nas su pucali britanski zrakoplovi, bili smo zarobljeni i bačeni u sovjetski logor za ratne zarobljenike Kaisersteinbruch, bili smo prisiljeni raditi u istočnonjemačkom radnom logoru te uhvaćeni pokušavajući pobjeći iza Željezne zavjese. Naposljetku, pobjegli smo u Zapadnu Njemačku gdje smo pronašli azil sve dok napokon nije završilo naše hodočašće na otok Ellis. Sve zavrzlame koje su obilježile naše burne živote, opisane su u mojem prvom objavljenom memoaru, Putovanje: Stvaranje Američke Obitelji.

Putovanje je također spomen na sve one zaboravljene duše poput milijuna koje je ubio Staljin i žrtve konačnog rješenja. Ono otkriva sudbinu onih bezimenih duša koje su grubo odbačene u masovne grobnice kao da su bezvrijedne. Konačno, tu je i stravičan podsjetnik na to da je više od pedeset pet milijuna ljudi poginulo u Drugom svjetskom ratu. Uključujući i one ljude nepoznatog etničkog podrijetla kojima je posvećen jedan nadgrobni spomenik na masovnoj grobnici u Kaisersteinbruchu u Austriji. Srećom, taj nadgrobni spomenik u Kaisersteinburchu nije bio završetak pripovijesti moje obitelji. Stoga, zaista sam sretan što mogu prepričavati našu priču.

01.jpg

naslovna stranica 1. Knjige Passage: The Making of an American Family Released in June 2009

Imigranti: Povratak u Hrvatsku je nastavak pripovijedanja oko naših borbi i žrtvovanja u slomljenoj Europi kao što je zabilježeno u Putovanju. Uz Putovanje kao okvir, Imigranti su sveobuhvatni zapis o putovanju moje obitelji u travnju 2015. do mjesta gdje sam rođen u Hrvatskoj. Moja namjera bila je ponovno povezati svoje korijene i posjetiti mjesto u bivšoj Jugoslaviji gdje su nastale sve moje priče. Putovanje je priča o mojoj evoluciji od Nijemca do Amerikanca i suočavanju s prošlošću. Imigranti nastavljaju moje osobno putovanje u sebe kao Hrvata. To je značilo da moram posjetiti mjesta koja su formirala neke moje stare mentalne slike. Kažu da nas prošlost definira, ali neke od nas ona zapravo progoni. Kao rezultat toga, ukomponirao sam većinu naših poslijeratnih izazova koji su detaljno opisani u Putovanju i isprepletao ih s putovanjem mene i moje obitelji u moj rodni grad 2015. godine.

Pogrešno sam vjerovao da će mojih sedam hodočašća u Njemačku u mojim pedesetim i šezdesetim godinama života dati odgovore na sva moja pitanja. Previdio sam važnost mog rodnog mjesta u Hrvatskoj za otkrivanje važnih odgovora. Nakon svega, Jugoslavija je bilo mjesto naših korijena, korijena cijelog klana obitelji Schissler. Pomno sam pogledao informacije s novim očima i potvrdio hrvatsku nacionalnost svoje obitelji u posljednjih 225 godina. To što nemam sjećanja na Veliku Pisanicu ne znači da bih trebao zanemariti značenje tog mjesta. Kako nisam želio popuniti praznine u svojim podsvjesnim uspomenama s lažnim pripovijestima, u početku sam racionalizirao da moje mjesto rođenja u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, nije bilo toliko važno za istraživanje i pisanje. Koliko sam bio u krivu!

Važnost Hrvatske postala je značajnija kad je moja supruga Barbara, čiji su otac i rođaci imali korijene u Hrvatskoj, predložila da idemo tamo proslaviti našu pedesetu godišnjicu braka. Predložila je da posjetimo moj dom i njezino podrijetlo, kao smisleni način proslave naše obljetnice i nakon čega bi naši životi postali potpuni, puni krug. Njezino reflektivno razmišljanje uvjerilo me je, i počeli smo planirati našu zlatnu obljetnicu.

Savjet moje supruge se pokazao kao pun pogodak samo nekoliko tjedana kasnije dok smo gledali film Philomena. Jedan od glavnih likova u filmu, Martin Sixsmith, novinar, poziva staricu, Philomenu, da se vrati u Irsku posjetiti grob svog sina. Na groblju na kojem nije bila pedeset godina, od rođenja njezinog djeteta, ona kaže: Sada smo potpuni, puni krug. *Sixsmith zatim citira T. S. Elliota: Da, kraj naših traganja bit će kada ponovno stignemo na mjesto s kojeg smo krenuli. I to mjesto po prvi put spoznamo.*

Imigranti: Povratak u Hrvatsku slavi slučajne događaje koji su doveli do našeg uskršnjeg putovanja do Velike Pisanice u Hrvatskoj i čudesnih ispunjavajućih iskustava koja su uslijedila. Kao što se ispostavilo, taj je boravak duboko promijenio moju percepciju o tome tko sam zaista i zašto imam neke od vrijednosti koje su do sada dominirale mojim životom. Ovo nije priča samo o evoluciji mojih roditelja nego i mojoj vlastitoj evoluciji. Također, trebao sam napisati ovu knjigu kao počast rodbini i ljudima Velike Pisanice, zadržavajući sjećanje na životu.

Sada mogu sa sigurnošću reći da mi je moje hodočašće na Balkanski poluotok dalo svježu svijest o identitetu i još svježiji pogled na život. Za razliku od 1945. godine, naše putovanje u 2015. godini ima svoje početak u SAD-u, našoj novoj domovini, a ne Hrvatskoj, koja je bila moj stari dom. Trebao sam se vratiti u zemlju u kojoj je započeo naš egzodus prije gotovo sedamdeset godina. Ovo je putovanje moje obitelji, koje je bilo usko povezano s ostavštinom luđaka. Sve je započelo s Adolfom Hitlerom.

DRUGI ZAPISNIK

INVAZIJA

6 . TRAVNJA, 1941. - HRVATSKA, JUGOSLAVIJA . Bila je Cvjetnica kada je moj otac, Johann Schissler, išao posjetiti svog rođaka, Tonyja Bittoa, i žurio po ulicama Bjelovara do željezničke stanice. Na putu je primijetio da se ljudi oko njega počinju redati uz rub šetališta, neki od njih vidljivo uzbuđeni. Onda se začula strašna buka: tutnjava koja je postajala sve glasnija i glasnija dok je napredovala niz glavnu ulicu. Cijeli grad je zadržavao dah s uhićenjem, dok su pluća htjela puknuti od isčekiv anja.

Panzeri! vikne netko.

Hitler je napao Jugoslaviju! Netko drugi je zaplakao.

Nacistički su tenkovi progrmili niz kamene ulice dok se tlo pod njima treslo. Beton i cigle su popustili pod težinom velikih kotača. Stanovnici ovoga malog grada nikad prije nisu vidjeli ovoliko ratnih stojeva i ovoliku vojnu