Griseldis

By Hedviga Kurc-Maler

Posve je sigurno da će čitaoci svesrdno pozdraviti susret s romanom Griseldis jer se on ubraja u naročito uspjele romane popularne spisateljice Hedvige Kurc-Maler.
Gotovo čitava priča ovog romana odigrava se u starom dvorcu Treuenfels u kome grof Harro s kćerkicom Gildom, kao u nekom izagnanstvu, tužno provodi dane. Njegova žena, s kojom se nije slagao i koja gaje vrijeđala i sramotila umrla je u čudnim okolnostima, pa se nije moglo dokazati je li otrovana ili je izvršila samoubojstvo. Sjena sumnje ležala je na grofu usprkos sudskoj odluci. Tko zna do kada bi grof Harro tako tavorio, da nije donio odluku da dovede svojoj kćerkici odgojiteljicu.
Pojava odgojiteljice Griseldis unijela je radost u tužni život dvorca. Ponajprije je osvojila malu Gildu, a zatim i grofa. Ljubav između Griseldis i grofa bila je obostrano potiskivana, ali je kod Griseldis rodila želju da dokaže grofovu nevinost. Svakodnevno i mukotrpno, malo-pomalo, sama na svoju ruku, vršila je ispitivanja izlažući se i smrtnoj opasnosti. Otkriće ubojice otklonilo je sve zapreke za ljubav i brak između grofa i Griseldis. Iako naivna, ova priča je protkana dubokim osjećajima i uz to neodoljivo plijeni pažnju čitaoca pružajući mu na kraju veliko zadovoljstvo.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Memoria Liber Publishing
• Release date: Oct 17, 2023
• ISBN: 9791222460710

Book preview

Hedviga Kurc-Maler

GRISELDIS

Griseldis

Oluja je bjesnila preko šuma i polja savijajući i najsnažnija debla tako da su se tresla. Krošnje na kojima još nije bilo lišća povijale su se i mlada su stabla lelujala.

Oluja je bacala kišu ukoso i stoga nije bilo ugodno boraviti vani. To je mislio i vozač automobila, vozeći šumom. Automobil je vozio polagano i oprezno jer se već bio spustio mrak, a ovdje-ondje ležala su na putu oborena stabla.

Pored vozača sjedio je sluga, koji je morao nekoliko puta izaći iz automobila i uklanjati zapreke na putu.

– Kao da se sâm vrag poigrava s nama – rekao je bijesno.

– Da, to je pravo pakleno vrijeme.

Dok su obojica micala s puta oveće srušeno stablo, pogledaše prema automobilu. Na trenutak se na prozoru pojavilo blijedo lice muškarca mračnih očiju. Kad su oslobodili put, putnik se očigledno opet zavalio u sjedište kao da ga se sve to ne tiče. Uskoro automobil izađe iz šume i počne se uspinjati uz brijeg.

Tamo gore ležao je dvorac Treuenfels.

Na tamnom nebu isticao se poput siluete s tornjevima, stupovima i lûkovima. Ponekad bi između rastrganih oblaka provirio i mjesec i obasjao čitav kraj.

Dvorac Treuenfels ležao je na vrhu brijega poput dvorca iz bajke među čijim debelim zidovima nema života.

Oluja je bjesnila oko njega kao da ga želi potresti iz temelja. Ali snažni, čvrsti zidovi rugali su se vjetru.

Kad je automobil stigao pred dvorac, vozač nekoliko puta zatrubi. Na taj znak iznenada se u dvorcu probudi život. Velika svjetiljka nad ulaznim vratima se upali i obasja prostor pred dvorcem. Visoka vratna krila se otvoriše i razotkriše pogled u veliko osvijetljeno predvorje. I iza prozora se pojaviše svjetla. Vidjeli su se obrisi ljudi u prolazu. Ali sve se to događalo nečujno. U predvorju stajahu sluge grofovske kuće zajedno s upraviteljem. Dočekivali su vlasnika dvorca koji se vraćao kući, i plaho promatrali ulazna vrata. Kraj širokog stubišta stajala je gospođica Perdunoir užasnuta izraza na lijepom, ponešto podrugljivom licu. Gospođica se brinula za malu Gildu, jedino dijete grofa Harroa Treuenfelsa.

Grof je polagano izašao iz automobila. Po njegovim umornim kretnjama čovjek bi zaključio da je mnogo stariji nego što jest. Uspeo se stubama prema dvorcu, a potom ušao u osvijetljeno predvorje.

Nekad, kad bi se nakon duga izbivanja vraćao kući, njegovi bi ga ljudi dočekivali radosnih lica. Danas su šutjeli. Njegovo lijepo lice, karakterističnih plemenitih crta, postalo je još bljeđe kad je primijetio da ga njegovi ljudi užasnuto promatraju. Duboke crte tuge oko usana još se više produbiše, a u očima se pojavi užasna bol i muka.

Ljudi nešto tiho promrmljaše, što je trebao biti pozdrav. Činilo se kao da su se sastali na sprovodu. Plaho promatrahu okamenjeno lice svog gospodara koje nekad nije bilo takvo. Bilo je radosno i obasjano srećom, i oni su ga takvog voljeli.

Ali sada se sve promijenilo – otkad se u dvorcu Treuenfels dogodio onaj užasan događaj.

Njihov gospodar više nije stajao pred njima onakav kakvog su ranije poznavali. Kao da se njegovo vitko i visoko tijelo savinulo od teške sudbine – ili teške krivnje.

Nitko se nije usudio ustvrditi je li bio kriv ili ga je zadesila zla kob. Jer niti suci nisu uspjeli rasvijetliti tajanstveni događaj koji je od dvorca Treuenfels učinio kuću žalosti. Grofa Harroa pustili su iz zatvora. Nakon rasprave bio je doduše oslobođen, ali samo zbog pomanjkanja dokaza. Njegovu su krivnju mogli jednako tako slabo dokazati kao i njegovu nevinost.

Zbog pomanjkanja dokaza! Je li to doista bila oslobađajuća presuda?

Na grofu Harrou vidjelo se da vuče sa sobom lance koje mu nitko nije mogao skinuti. On nije tu presudu smatrao oslobađajućom. Ona je ležala teško na njegovim ponosnim leđima.

Žestoko i divlje odricao je svaku krivnju, bijesno promatrao tužioca i tražio da vjeruju njegovim riječima jer je to njegovo pravo. Ali za vrijeme uništavajuće istrage, nakon mučnih i beskrajnih saslušanja, postajao je sve umorniji. Nije mogao shvatiti da netko ne bi povjerovao njegovim riječima. Ipak je morao uvidjeti da su se neprekidno pojavljivali novi dokazi o njegovoj krivnji.

Proživio je strašne dane dok se nije pokorio sudbini. Zbog pomanjkanja dokaza! Ta užasna presuda neprekidno mu je odzvanjala u ušima. Nisu ga mogli proglasiti krivim, a niti osloboditi zbog nevinosti. Svatko s kime će se ubuduće sresti moći će pomisliti: Vjerojatno si ipak kriv, a samo su te sretne okolnosti spasile!

Svi njegovi ljudi, koji bi bili sretni da je nevin, ipak se nisu usudili vjerovati u to, nitko nije mogao sigurno kazati: on je nevin.

Grofa Harroa optužili su da je umorio svoju mladu ženu Alice.

Malo je ljudi plakalo za lijepom, ali zlom groficom. Bila je jedna od onih sebičnih žena uvjerena da za nju vrijedi pravilo: „Dopušteno je sve što mi se sviđa", ali je drugima dopuštala samo to što je njoj bilo od koristi.

Harro je kraj žene proživio pakao na zemlji, i svi su ljudi iz njezine okoline vjerovali da je zaslužila takav kraj.

Oni koji je nisu bolje poznavali, vjerovali su da je očaravajuća žena. I grof Harro ju je, prije nego je postala njegovom ženom, vidio samo s ljubaznim izrazom na licu. Stoga se i zaljubio u nju. Znala je očarati muškarce, jer je bila lijepa i privlačna. Nije se odveć brinula ni za bračnu vjernost, ako joj to nije odgovaralo.

Harro ju je uzalud pokušao za vrijeme njihova braka preodgojiti. Sve bijaše uzalud. Ako je rekao nešto što joj nije bilo drago, začepila bi uši i počela lupati nogama, ili bi bijesna lica bacila prema njemu neki predmet. Često je tukla podčinjene.

Očigledno je osjećala potrebu mučiti svog muža i zbog toga se uplela u razne ljubavne pustolovine. Ružno bi se smijala kad bi joj on to predbacivao. Zbog toga je često dolazilo do svađa, a grof Harro je patio više od svoje hladne žene. Iz svih je svađa njegova žena uvijek izlazila kao pobjednica, dok bi Harro najčešće pobjegao ne mogavši izdržati njezino ponašanje.

Ljeti su živjeli u dvorcu Treuenfels, a zimi u glavnom gradu. Tamo su sudjelovali u društvenom životu. Tad bi grofica Alice sva sjala u odsjaju znamenitih dragulja obitelji Treuenfels.

Stanovali su u palači Treuenfels. Već stoljećima pripadala je njihovoj obitelji. Tu je grofica priređivala sjajne zabave.

Alice je tvrdila da ima slabe živce, ali kad se radilo o zabavama, dobivala bi živce od čelika.

Potjecala je iz bogate obitelji, kao i njezin muž. On se nije protivio da njegova žena rasipa novac, iako to nije odobravao. Bio je i odveć otmjen, a da bi mu to bilo svojstveno. Ali nije mogao shvatiti da bi zbog neke iznenadne želje mogla potrošiti imetak. No nikada joj nije prigovarao i nitko ne bi mogao reći da ju je uopće prisiljavao na bilo što. Jedino nije dopuštao da očijuka na sve strane, jer je to smatrao nedostojnim. Ona mu se pak rugala i činila što je htjela.

I tako se to sve nastavilo i protekle zime. Ali ovaj je put prešla granicu dopuštenog. Neki mladi princ iz inozemstva, koji je boravio u dvorcu vojvode, zaljubio se u nju. Dopuštala mu je više nego drugim udvaračima. Njezino se srce nije zagrijalo ni za njega, ali je njezinoj taštini godilo što ga je mogla ubrajati među svoje udvarače.

Jedne večeri, kad se grof Harro vratio iz društva kući ranije nego obično, zatekao je svoju ženu u zagrljaju princa.

U svom bijesu koristio se svojim pravom kućedomaćina. Pričalo se da je princa udario bičem po obrazu oduživši mu se tako za nanesenu sramotu.

Služinčad je čula oštru svađu između njih, a grof Harro je u bijesu izgovorio strašne prijetnje. Prisilio je svoju ženu da se još iste večeri vrati s njim u dvorac Treuenfels.

Inače je uvijek bio suzdržan i smiren. Ali one večeri kao da nije znao što radi. Neki su jasno čuli kako je zavikao:

– Radije ću te ubiti, nego ti dopustiti da osramotiš moje ime!

Ovog se puta vjerojatno prestrašila, jer je odmah otputovala s njim.

I tako su se neočekivano one večeri vratili u Treuenfels. Tamo je boravila njihova mala kćerka koju su čuvale francuska odgojiteljica i dadilja. Grofica, naime, nije željela da je dijete smeta u zabavama. U dvorcu je živjela i Beata Treuenfels, rođakinja grofa Harroa. Njoj je bilo trideset godina a potjecala je iz osiromašene grane obitelji. Harro ju je primio, jer mu se smilila, i pružio joj dom.

Kad su se te večeri iznenada vratili u dvorac, Beata je odmah znala da je opet došlo do svađe među njima. Grof Harro i njegova žena nastavili su svađu i u dvorcu. Posluga je čula kako je grof zaviknuo:

– Toga je dosta! Moramo okončati taj užas!

Nakon toga je grofica ostala sama. Njezina je sobarica do jutra sjedila ispred grofičine sobe uzalud čekajući da joj dopusti poći na počinak. Ali takva je nepažnja bila prema sobarici vrlo česta.

Drugog su jutra pronašli groficu Alice mrtvu na ležaju. Istraga je dokazala da je bila otrovana.

Grofica Alice popila bi svake večeri prije spavanja čašu jakog vina, jer je mislila da će tako lakše zaspati. To je učinila i one večeri. Sobarica je napunila čašu i postavila je na noćni ormarić kraj grofičina kreveta.

U boci, iz koje je sobarica nalila vino, ostalo je još vrlo malo sadržaja. A taj je ostatak sobarica poslala dolje u kuhinju. Istražna komisija je bocu tamo i zaplijenila, a istraga je ustanovila da u tom vinu nije bilo otrova.

Ali u čaši, iz koje je grofica pila, pronađen je neki egzotični otrov. Grof Harro je. doduše. od uzbuđenja kad su ga pozvali, srušio čašu s ostatkom vina i ono se prolilo, ali komisiji je ipak uspjelo i u tom ostatku ustanoviti otrov. Optužili su grofa da je namjerno srušio čašu kako bi sakrio tragove. Optužili su ga da je otrovao ženu. Isti otrov koji je pronađen u vinu, posjedovao je i grof. Donio ga je iz Indije i držao zaključanog u tajnom pretincu svog pisaćeg stola. Nitko osim njega nije znao gdje je taj tajni pretinac i kako se otvara. Otrov se nalazio u skupocjenoj kristalnoj boci.

Grof Harro je morao priznati da je njegova boca bila puna do vrha. Nekoliko tjedana prije smrti svoje žene pokazao ga je prijatelju barunu Fritzu Dalheimu, sestrični Beati i svojoj ženi.

Barun Dalheim morao je također posvjedočiti pred sudom da je tog dana boca bila posve puna, dok je Beata uskratila svoj iskaz. Kad su zaplijenili bočicu bilo je u njoj još samo dvije trećine sadržaja. Netko je izlio dio otrova. Kako je sâm grof Harro priznao da nitko nije znao za tajni pretinac i da nikada nikome nije dao tu bočicu, sumnje su bile dovoljne da ga se optuži. To više, što je večer prije toga prijetio ženi.

Nitko nije ni pomislio da bi Alice mogla izvršiti samoubojstvo, jer je previše voljela život. Uz to, nije mogla doći do otrova.

I tako bi se zatvorio lanac dokaza protiv grofa, da neke činjenice nisu govorile i u njegovu korist. Sobarica njegove žene zaklela se da je čašu napunila vinom tek kad je grof već otišao iz sobe svoje žene. Tvrdila je da se grof više nije vraćao i da nitko drugi nije ulazio u grofičinu sobu, jer je ona cijelu noć prosjedila u predvorju, a drugog ulaza u sobu nije bilo. Suci su sumnjali da je sobarica ipak možda zaspala. Tad je grof mogao neprimijećen još jednom ući u sobu. Ali ipak nije bilo moguće dokazati njegovu krivnju.

I tako su ga oslobodili zbog pomanjkanja dokaza.

Branitelj je tvrdio da je ipak postojala mogućnost da je grofica počinila samoubojstvo i da je bez znanja muža otvorila tajni pretinac. Ali nitko nije vjerovao u samoubojstvo lijepe grofice, iako se tijekom rasprave saznalo kakva je to zapravo bila žena. Iza svega toga skrivala se neka tajna, pa se govorilo da su istragu prekinuli vjerojatno zbog toga što bi u nju inače morao biti umiješan i onaj princ iz inozemstva, a to se nije smjelo dogoditi. Ionako je to sve bilo vrlo neugodno za visoko društvo.

I tako su se stvorile dvije stranke. Jedni su govorili u korist grofa, dok su drugi vjerovali da je ipak kriv. Ali i ovi posljednji pronalazili su ispriku za ono što je navodno učinio.

Grof Harro je bio odsada mrtav za društvo. A to je posve dobro i sâm znao. To saznanje otjeralo ga je u Treuenfels čim je napustio zatvor. Žudio je za samoćom svog dvorca i za ljubavlju svoje male kćeri koju već tako dugo nije vidio.

A sad je stajao pred svojim podčinjenima – obeščašćen u očima svijeta. Vidio je da njegovi ljudi sumnjaju u njegovu nevinost, pa mu se srce stislo dok ih je promatrao. Bez riječi, kratko ih je pozdravio i prošao kraj njih do stuba u pozadini predvorja.

Njegovo je lice bilo blijedo, a oči su mu odavale bol. Kraj stuba je još uvijek stajala gospođica Perdunoir i promatrala ga užasnutim pogledom. A kad joj je sada počeo prilaziti, kriknula je i povukla se. Harro se trgnuo i stao.

– Gospođice! – rekao je tvrdo, promuklim glasom.

– Izvolite? – promucala je.

– Sutra ćete napustiti dvorac. Moja će kći dobiti njemačku odgojiteljicu.

– Ionako bih otišla. Neću ostati u kući u kojoj su se dogodile takve strahote.

– Šutite! Sutra ćete dobiti svoju plaću. – Nakon toga obrati se blagajniku koji je stajao iza njega. – Gospodine blagajniče, gospođica će dobiti plaću za četvrt godine i naknadu za uzdržavanje.

– Dobro, gospodine grofe!

Sada se grof uspravio. Čvrstim glasom rekao je mirno:

– Nikoga neću zadržavati u službi. Tko želi napustiti dvorac Treuenfels, može to mirno učiniti. Ovime prekidam sve ugovore i dopuštam svakome da odmah ode. Tko ne želi ostati, dobit će plaću za četvrt godine.

Potom se okrenu prema stubama i nastavi put. Ali tad iznenada dotrči do njega mala Gilda, dražesno dijete od pet godina, s plavim kovrčicama i tamnoplavim očima. Bila je bosonoga i odjevena u dugu, bijelu noćnu košulju. Brzo je trčala niz stube i pružila čeznutljivo ruke prema ocu.

– Oče, dragi oče!

Uhvatio ju je u naručje i čvrsto je pritisnuo uza se. Pritom je duboko uzdahnuo.

– Moja Gilda, moje voljeno dijete!

Potom se počeo zajedno s njom uspinjati stubama.

Gore je stajala dadilja.

– Molim vas, oprostite! Nisam je mogla zadržati.

Grof odmahnu.

– Gilda, pobjegla si Henriette? – zapita nježno, kad se malo tijelo privinulo uza nj. Sav sretan shvatio je da ništa neće moći razdvojiti njega i njegovo dijete.

– Henriette me htjela zadržati u krevetu, trebala sam spavati i čekati te. Ali Beata je rekla da se večeras vraćaš, pa sam širom rastvorila oči da ne zaspim. Tako te dugo nisam vidjela! Bio si na dugom putovanju. Molila sam Beatu da mi dopusti da ostanem budna dok ti ne dođeš, ali ona je htjela da legnem. Kad sam čula tvoj glas, ustala sam i potrčala niz stube. A sada si kraj mene.

Nježno ju je pogladio po kosi.

– Sunce moje! – šapnuo je i sakrio lice u nabore njezine noćne košulje.

Odnio ju je natrag u krevet i brižno pokrio. Tad je djevojčica primijetila da su očeve oči suzne. Sjela je i pogledala ga prestrašeno.

– Oče, mili oče, zašto plačeš? – zapita.

Kleknuo je kraj nje i zagrlio je, kao da bi je netko mogao oteti od njega.

– Nije ništa, mila moja, samo nekoliko suza!

– Zašto plačeš, oče? Ljutiš li se što sam dotrčala do tebe?

– Ne, ne, plačem od radosti što si to učinila, što si čeznula za mnom.

– Silno sam čeznula za tobom! Kad si otputovao s onom