Život s voluharicama: Edition gaar, #1

By Snjezana Bilic

EN

About one hundred short stories in Croatian language about the surreal world of voles and other phantasmagorical creatures that create a strange, fairytale and utopian world. Through the main form of dialogue, we go to a densely interwoven structure of a multitude of characters and their relationships – in the family, in relationships, and in business. This relationships examine in an allegorical, funny and often ironic way our contemporary urban life, human fates and errors. It was written with minimalist precision, almost sketchy, with a dynamic alternation of events and with open and ambiguous endings.

 

DE

Einhundert Kurzgeschichten in kroatischer Sprache über die surreale Welt der Wühlmäuse und den anderen phantasmagorischen Wesen, die eine merkwürdige, märchenhafte und utopische Welt gestalten. Durch die hauptsächliche Dialogform zeigt uns die Autorin eine dicht verflochtene Struktur einer Menge von Gestalten und deren Verhältnisse – in der Familie, in der Beziehung und im Geschäft -, was auf einer allegorischen, witzigen und oft ironischen Art und Weise unser zeitgenössisches, urbanes Leben, menschliche Schicksale und Irrtümer überprüft. Es wurde minimalistisch präzis geschrieben, fast skizzenhaft, mit einer dynamischen Wechslung der Ereignisse und mit offenen, mehrdeutigen und manchmal absurden Enden. - 2. überarbeitete Auflage.

 

HR

Stotinjak kratkih priča na hrvatskom jeziku o nadrealnom svijetu voluharica i drugih fantazmagoričnih bića koja stvaraju neobični bajkoviti i utopijski svijet. Kroz načelno dijalošku formu mi upoznajemo isprepletenu strukturu mnoštva likova i njihovih odnosa – obiteljskih, ljubavnih i društvenih. Ti odnos preispituju na alegorični, duhovit i ironičan način naše savremene urbane živote, ljudske sudbine i zablude. Pisano je minimalistički precizno, gotovo u kroki scenama, s dinamičnim izmjenama događaja i otvorenim i višeznačajnim završetcima.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Snjezana Bilic
• Release date: Apr 19, 2022
• ISBN: 9798201128319

Book preview

UVOD

Voluharice su bića koja žive među nama. Izgledom su skoro iste kao ljudi: voluharice mogu imati kosu, biti ćelave, visoke, male, debele, mršave, zdepaste, naočite, ružne, mišićave. Mogu imati maljava tijela, mogu hodati uspravno, pogrbljeno, gegavo, ali i na sve četiri. Mogu biti pametne, glupe, znatiželjne, zavidne, bezobrazne, bojažljive, zle, plemenite, uvredljive, osvetoljubive. Po čemu se onda razlikuju voluharice od ljudi, pitat ćete? Po nepredvidljivosti. Nepredvidljivosti u ponašanju. Naravno ako se pođe od pretpostavke da su ljudi dosljedni, logični i prilično shvatljivi.

Međutim, problem je u tome što postoje neke situacije kod ljudi u kojima se uopće ne može razjasniti ponašanje čovjeka i ne nalazi se uzrok njegova neobičnog ponašanja. Mi to možemo tumačiti kao izuzetak u njegovom ponašanju, kao slučajnost, ali upravo to, ta nepravilnost, anomalija, odlučujuća je za definiciju tko je on zapravo. Po starom pravilu: izuzeci potvrđuju pravila. Dakle, izuzeci potvrđuju pravilo da se u tim slučajevima zapravo ne radi o ljudima, nego o voluharicama.

A pitat ćete opet, kako je došlo do toga da se priroda poigrala svojim djelima dajući im iste oblike a druge karakteristike? Što se dogodilo? Zašto baš voluharice?

Da bi došli do tog odgovora moramo se vratiti unazad, u davno, vrlo davno vrijeme:

Iz majmunske vrste nije se razvio samo čovjek kao nova vrsta, nego su se razvile dvije nove vrste: voluharica i čovjek. Ti prvi ljudi i prve voluharice živjeli su zajedno, u istoj hordi. Hranili su se biljem — lišćem i korijenjem, pokušavali artikulirati glasove i hodati samo na stražnjim nogama, a živjeli su kratko.

Zašto su prvi ljudi krenuli ubijati životinje i hraniti se prvo sirovim, a potom pečenim mesom, a voluharice to nisu počele činiti — ostalo je nejasno. Zbog želje za prevlašću nad voluharicama u hordi? Zbog puke radoznalosti? Ili zbog lošeg poznavanja jestivog bilja? Teško je na to odgovoriti. Kako god, ljudi su postali nomadi u potrazi za životinjama, a voluharice su ostale uvijek na istim staništima. I to je ljude promijenilo. Od ustrašenih, radišnih i brižnih skupljača kakve su voluharice ostale, ljudi su postali nemilosrdni, lukavi i bešćutni lovci.

Ljudi su se rasuli po kontinentima u potrazi za lovinom, voluharice su se zavukle u zemlju, izdubile rupe i ubrzo organizirale gradove s podzemnim tunelima. I množile su se. Množile su se nevjerojatnom brzinom i nadalje širile svoje podzemne gradove. Kad bi koji grad, koja rupa postala prenapučena, ne bi se počele međusobno ubijati nego su to rješavale puno prirodnije i bez krvi. Ženske voluharice su naime imale poseban osjećaj za napučenost teritorija. Kad im je intuicija signalizirala da će ubrzo biti mladaca koje neće moći prehraniti, krzna bi im u periodu parenja ispuštala smrad koji je odbijao muške voluharice. Parenje se zaustavljalo i prekidalo se narušavanje prirodne ravnoteže.

Ljudi nisu imali tako razvijeni osjećaj. I oni su se vremenom skrasili u gradovima i kad su se u njima počeli tiskati i od fizičke i duševne nečisti umirati, nisu mogli pronaći pravi razlog sve veće smrtnosti. Zato su za to okrivili voluharice, stanovnike ispod zemlje. Govorili su da su voluharice prijenosnici smrtonosnih bolesti, da su zarazne i da se zbog njih umire. Počeli su ih tamaniti svim tad poznatim sredstvima — ulijevali su vruće ulje u njihove rupe, hvatali su ih u stupice i palili na lomačama, uhvaćene su tjerali da jedu barutni i srebrni prah i vlastiti izmet, mladice voluharica ostavljali na životu i hranili žitom natopljenim brezinim sokom.

Tokom stoljeća voluharice su desetkovane, a negdje potpuno istrijebljene. Uništavanje je popustilo kad su se ljudi toliko namnožili da su u nedostatku prostora krenuli u velike ratove protiv drugih ljudi.

No soj voluharice se promijenio. Od raznih raskužnih sredstava kojima su generacije i generacije bile tretirane, tijela voluharica su se degenerirala: dlaka je u brojnim slučajevima prerasla u kratko žuto krzno koje je zadržalo stalni smrad, negdje je preraslo u crno krzno, dok je kod nekih dlaka potpuno otpala, a fizionomija glave se izvitoperila u ljudsku. Pojavile su se vrste koje su izgledom bile drugačije od rijetkih voluharica: PESI sa žutim krznom, SKUNKSI crnog krzna i ČUDNOVATI KLJUNAŠI ljudskog tijela i pokvarene duše.

I danas kad ima tako puno ljudskih fizionomija, kad su se ljudske rase izmiješale i izgledi stvorenja na zemlji postali nebrojeni, teško je utvrditi o kome se zapravo radi: o ČOVJEKU, VOLUHARICI, ili jednom od njezinih brojnih degeneriranih izdanaka — o čudnovatom kljunašu izgledom  čovjeka, o pesu žutog krzna ili o skunksu ćelave glave.

I kad nam se učini da je ovaj svijet potpuno i nepovratno skrenuo, da je ljudsko ponašanje lišeno svake normalnosti i da stoga svi oko nas nipošto ne mogu pripadati ljudskom soju — sad znamo zašto smo u pravu, kako se to dogodilo i tko je za to kriv.

DODATAK uvodu

Draga čitateljice, dragi čitatelju,

Prije no što nastavite čitati, moram Vam nešto saopćiti. Nešto strašno saopćiti! Dogodila se tragedija! Katastrofa! Nepovratno uništenje! To što imate preda sobom, u Vašim rukama, to je jadan ostatak od onoga što sam napisala. Moj manuskript je imao 1789 gusto tipkanih stranica! Ne ovih skromnih stotinjak i nešto stranica. Razlika do 1789 stranica je propala, nestala, izgubila se, otpuhana je vjetrom. Bolje rečeno, otpuhan vatrom. Izgorjela. Izgubila se u vječnosti …

Ali objasnit ću Vam polako, jedno po jedno, tako da možete pojmiti veličinu moje i ujedno i Vaše tragedije. Dakle:

Napravila sam detaljnu i bogatu studiju o voluharicama i njihovim odnosima: poduzela sam brojna promatranja 193 osobe, pratila ih u svim mogućim situacijama, stavila njihovo ponašanje pod povećalo i sve to notirala. Podijelila sam moju studiju na četiri dijela: 1. promatranje pojedinih osoba, 2. društveni život – povijest i sadašnjost, 3. sposobnost prilagođavanja, i 4. zaključci i otkrića. Moju teoriju, kratku i sažetu, izložila sam u Uvodu.

I devet desetina te studije je spaljeno!

Da. Spaljeno!

Od strane jedne voluharice.

Slučajno?

... Ha!

Uostalom — prosudite sami. Ja ne želim nikoga okrivljavati bez podloge. Ja sam znanstvenica, ne državni neprijatelj voluharica.

Bilo je to ovako:

Te večeri došla sam kući kasno i već na ulaznim vratima spustila sam kaput i izula cipele. Bila sam tako umorna kao da su me cijeli dan tukli. A samo sam čuvala djecu Voluharice Krasne koja je na jedan dan otputovala u posjet svojoj sestri.

Moj brat Vurlama von Voluharica se pojavio na vratima svoje sobe glumeći dobro raspoloženje.

— Znaš, imali smo gošću. Voluharicu Mastnu. Ali ne trebaš se bojati. Već je odavno otišla i ne moraš je trpjeti.

Odmah sam osjetila da nešto nije u redu.

— Što je bilo? … Reci mi iskreno i nemoj se izmotavati.

Vurlama me je pogledao kao tat uhvaćen na djelu.

— … Ma znaš … Nije ništa ozbiljno … Ali … Znaš kakva je ona, dosadna kao gladan komarac. Čitavo me je veče nagovarala: da mi navodno ima nešto vrlo važno za reći… Ako joj pokažem tvoju studiju o voluharicama.

— … Šta?!

— Naravno da joj nisam htio pokazati. Ali dok sam joj miješao piće, ona je prekopala tvoje ladice i našla je. Htio sam joj uzeti papire, ali ona je rekla da samo želi prebrojati stranice. I zaista ih je samo brojala.

— I?

— I onda je neke stranice propalila cigaretom. Slučajno, vjeruj mi! Čak je i mahala rukom da bi ugasila vatru. No tako je zapalila i druge papire.

Počela sam plakati:

— Sve je spaljeno! Znam da je sve spaljeno! …

— Nije sve spaljeno. Evo pogledaj. Još je nešto tu. 

Pružio mi je nagorenu mapu. Prolistala sam je. Neki dijelovi su bili potpuno spaljeni, na mjesto nekih papira ostala je samo pougljena traka papira.

Vurlama je nastavio gledajući negdje u stranu:

— Ali imaš kopije. Ovi originali nisu numerirani, moraju biti u kopijama.

— Nemam kopije…

— Možeš ponovo