Božji čovjek

By Milan Begović

Begovićeva drama "Božji čovjek" (1924.) preljub i seksualnost smješta u egzotičnu i mitsku dalmatinsku Zagoru. Mara, mlada žena probuđene seksualnosti koja žudi za idealnom ljubavi, "razapeta" je između vitalnog i fizički privlačnog hajduka Krstana i svog zaručnika, kasnije muža, svećenika Damjana, propovjednika duhovne ljubavi. Ljubavni zaplet kroz Damjanove propovijedi produbljuje se i postaje "parabola o životu, o borbi duše i tijela, o grijehu, kajanju i oprostu, o sublimaciji 'senzualne erotike u duhovnu'" (Senker).

Milan Begović (1876.-1948.) je jedan od najznačajnijih i najplodnijih naših modernističkih pisaca, inovativni pjesnik, prozaik, ponajviše dramatičar, kazališni djelatnik i prevoditelj. Drame su mu izvođene i u inozemstvu, a poseban je odjek imala njegova psihološka drama "Bez trećeg", dramatizacija zadnjeg poglavlja njegovog opsežnog romana "Giga Barićeva", kao i ekspresionistička eksperimentalna drama "Pustolov pred vratima". Autor je popularne komedije "Amerikanska jahta u splitskoj luci" i libreta za Gotovčevu operu "Ero s onoga svijeta".

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Publishdrive
• Release date: Jun 16, 2013
• ISBN: 9789533281483

Book preview

Todi

Lica

DAMJAN

MARA

ĐURĐA

KAPETAN

HAJDUK

VASO, sponar

DAMJANOVA MAJKA

REDUŠA

RONDAR

HROMI

UZETI

JOŠ JEDAN UZETI

KLJASTI

JEKTIČAVI

JEKTIČAVA ŽENA

SULUDA DJEVOJKA

SLIJEPA MLADA ŽENA

PADAVIČAR

DJEVOJČICA

MATI njezina

BJESOMUČNIK

ODRPANAC

FRANCAVA ŽENA

Ostali bolesnici. Svjetina. Kumovi.

Događa se u malom varošu zagorske Dalmacije prije sto i više godina, u vrijeme hajdučkih prkosa i zuluma. Prvi čas o Mitrovu dne; drugi dva mjeseca iza toga, o Bogojavljenju; a treći poslije nešto više od dvije godine, o Đurđevu dne.

JUTRENJA

Kad se digne zavjesa, vidi se ikonostas sa čitavim redom svojih bizantinskih figura, u ukočenoj ekstazi. Tragovi prvoga sunca, što po svoj prilici pada s kakvog okruglog bojadisanog crkvenog pendžera, oživljuju mirno, hladno, strogo lice Hristovo i blješte živo u širokoj zlatnoj aureoli, što se savija oko njegove glave. Jutrenja je malo prije svršila. U svodovima koji se ne vide, visoko, odzvanjaju akordi već otpjevane molitve i malo po malo se gube, dok se pri koncu prizora sasma ne izgube. Dim i miris tamjana pune duboki prostor. Već je sve otišlo iz crkve. Samo jedna tanka ženska pojava stoji sprijeda i sluša ekstatična ono, što govori visok, mlad, blijed svećenik. On govori završni stavak svoje propovijedi ili, radije, svoje ispovijedi: jer sve to što on govori zvuči kao razgovor između njega i Gospoda. Ono što je on govorio, malo prije, ovdje sakupljenom stadu, zamjenjujući starog bolesnog kaluđera, nije bilo drugo nego jednostavni i obični, njemu nametnuti i zapovjeđeni sermon, koji nije smio da se udalji od požućelog manuskripta, iz kojeg je njegov starješina, skoro pola vijeka, crpio sadržaj svojih propovijedi. Već nekoliko puta zamjenjuje on starca i svaki put kad svijet ostavi crkvu, kad iza ikonostasa, obješen o čavao, kadionik ispušta posljednje dimove, a otpjevana molitva iščezava u kubetima, onda on nastavlja propovijed na svoju ruku, iz svoga srca. Tako i danas. Danas za posljednji put. Jer sutra on mora da bude daleko, u manastiru, gdje je već nekoliko godina bio na svetim naucima, da primi niže redove, da postane đakonom. I svaki put ostala je i ona djevojka u crkvi i, jedina, osim njega, gledala vlastitim očima, oči prisutnoga Boga.

Nakon dignute zavjese pauza. On je naslonjen čelom na ruku, podbočenu o starinski štionik, na kome leži otvorena velika liturgijska knjiga i kamilajka. Onda se malo po malo uspravi, pokrije se kamilajkom, i počne da govori. Njegov je glas sonoran, pun topline i uvjerenja. Katkad zadrhtne od ganuća, a onda slijedi u mirnoj svečanosti. Ni jedno se njegovo udo ne miče: ona jedna ruka, na kojoj je prije ležalo njegovo čelo, drži se čvrsto štionika.

SVEĆENIK govori:

- Nigdje nije Gospod tako velik kao u životu čovjeka! I ničim čovjek ne slavi Gospoda kao svojim životom: kad ga živi onako kako je od Boga zamišljen; kad ga svršava onako kako je od Boga udešen. - Budi božji čovjek! - to je posljednje iskustvo.

-Al nije božji čovjek onaj koji bježi od života i koji se uklanja njegovim radostima. Ni onaj koji iskrivljuje njegove potrebe ili razobličuje njegove zakone.

- Život je svet: u svakom svom izrijeku, u svojoj volji i svojim željama. Život je trpeza božja, na koju je svak pozvan da izabere svoje parče hljeba i ispije svoju kaplju vina. Život je crkva gdje se prikazuje Gospodu najdraža žrtva: ljubav.

- Ni strast ni razbluda ni surovost ne čine ljubavi. Ljubav je mirni i slatki bol, nijema i duboka radost: iz nje se rađa život, ona donosi smrt: život u kome je vječnost, smrt u kojoj je spasenje.

- Za to vi svi, koji ste napravili od svoga življenja raskalašenu krčmu na čijim stolovima caruje svaka čovječja slaboća, i vi drugi, koji ste se zatvorili među četiri uska zida svoje sebeljubivosti ne tražeći da bilo s kim podijelite dobra i bogatstva vašega srca, upamtite: da ste jednako daleko od Boga. Jer nije vam on dao osjećaje i uzbuđenja da ih rasipljete po bludilištima ni da ih zakržljavite u odricanju, nego da rastu i cvjetaju i nose plodove nepropadljivoga života.

- Izađite, dakle, iz sebe i budite jedno s vašim bližnjim: sa bratom i prijateljem, sa nebratom i neprijateljem. U tuđoj sreći potražite svoju: jer, kaže slovo: tko ljubi drugoga, ispunja zakon.

- A onda: na čistom služavniku svoje duše iznesite pred Boga svoju ljubav. Postavite je u njegove ruke. I tko od vas nije ostao dužan bližnjemu ni jednog uzdaha ni jednog osjećaja, tko je sve dao, sve porazdijelio, sve istrošio za dobro drugoga, taj će ostati u blizini Gospoda. A samo kraj njega je sreća i svijetlo: život vječni. Amin.

Kod posljednjih riječi pjevanje je u potpunom pianissimu. Svijetlo se je ugasilo, pozornica je za trenutak tamna, a onda se ponovo rasvjetljuje i počinje prvi čas.

PRVI ČAS

Jednostavna, prizemna soba u boljoj varoškoj kući. U dnu vrata, do njih velika tkalačka sprava, u njoj napola satkani ćilim. Lijevo pendžer, izvana zatvoren, okovan rešetkom, pun ružmarina i galopera u posudama od dasaka. U sredini drven stup na koji se naslanjaju svodovi nadstroplja. Na tom stupu nekoliko kubura, jedna puška, svirala, jatagani. Desno onisko ognjište sa komoštrama i napom, na kojoj vise zlatni kukuruzni klipovi. S jedne strane ognjišta velik seljački tronožni naslonjač, pokriven komadom ćilima: to je kućegazdino mjesto kraj vatre. Na dohvatu stoje na zidu nekoliko mašica, ploska, uza zid prislonjen ožeg, i još jedan drugi preko ognjišta. Još nekoliko tronožnih stolaca, sa naslonom i bez naslona. Desno iza ognjišta stepenice, što vode u gornji dio kuće. U prostoru ispod njih bakre, lonci i razno posuđe. Dvije vučije, dvije bukare, jedna veća, druga manja. Stupalo. Lijevo iza pendžera vrata, što vode napolje. Sprijeda odugačak stol, uza nj s jedne i druge strane po jedan jednako dug banak. Dvije bizantinske ikone; jedna, veća, visi na stupu: Bogorodica sa sinom Hristom i druga, manja, na zidu: Sv. Đurađ na konju, kako probada zmaja. Kasna je večer, u predzimlje. Vani je hladno i vedro. Na ognjištu je ostalo još malo žerave. Soba je rasvijetljena trokljunatim lukijernarom, što stoji na ognjištu i kandilom, što stoji na ikonosu pred Bogorodicom.

U času, dok se osvjetljuje pozornica, čuje se žensko cerekanje i nedužno kričanje, u kojem se iz početka motaju nerazumljive riječi. Napokon se razaznaje: na leđa preko stola prebačena djevojka, nad kojom se je pritisla druga i ljubi je, škaklje, grize u raskalašenoj pustopašnosti nesuzdržljive mladosti. To su sestre: dvaestgodišnja MARA i pod njom četiri godine od nje mlađa ĐURĐA. Igraju se i dragaju kao dvije mačke. Na mahove istiskuju riječi i usklike, koji se katkad prekinu i naliče više bulaznjenju nego razgovoru.

ĐURĐA: Nemoj više... Dosta!

MARA: Nek se naučiš...

ĐURĐA: Ne, ne, ne...

MARA: Ovako te