Maškarate ispod kuplja

By Ivo Vojnović

Drama "Maškarate ispod kuplja" (1922.) Vojnovićev je povratak tematici rodnog grada, svojevrstan nastavak ili epilog "Trilogije" koji opet govori o propadanju vlastele i utopijskoj mitskoj Slobodi, ovaj put kroz nesretnu sudbinu njihove posluge koja također postaje tragičnom žrtvom nestanka tradicija. Forma drame sasvim je modernistička: protkana je opsežnim didaskalijama i proznim ulomcima.

Zanimljivo je i da je praizvedena u praškom Vinohradskom divadlu 1923. godine (Pragu je drama i posvećena), a tek godinu dana nakon toga postavljena i u Zagrebu.

Ivo Vojnović (1857.-1929.) je najistaknutiji hrvatski dramatičar moderne, nazivan i "posljednjim velikim dubrovačkim piscem".

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Publishdrive
• Release date: Jan 2, 2012
• ISBN: 9789533281148

Book preview

Maškarate ispod kuplja

Ivo Vojnović

PRAZE

MÉ MILENCE

SPISOVATEL[1]

Sadržaj

Predigra

Prvi čas

Drugi čas

Treći čas

Bilješke

Rječnik

Bilješka o autoru

Impressum

Lica

JERO (25 god.), njihov nećak

Maškarata Gospođa antikijeh

Maškarata Gospara antikijeh

Maškarata Mladića (Pijerota, Paljača itd.)

Maškarata Mistična

Čin se događa u kući Nikšinicâ od 2 do 5 ura pobjed

zadnjeg dana od poklada god. 185*.

(Prvi i treći čas Ispod kuplja - drugi u Salunu)

Predigra

Prije negoli će zavjesa da se digne čujte ovo malo riječi, možda razumljivijih vam od stvari koje ćete domalo gledati -

Dakle, da znate,

na tavanu smo

ili, kako se u Dubrovniku još govori:

ispod kuplja

a to je, ad litteram: ispod crepovlja; što ipak nije sve isto, jer se na tavanu gospodskih kuća u drugim našim krajevima, npr. u Zagrebu, sprema obično hrana za zimu ili staro pokućstvo za staretinara, dočim ispod kuplja se u Dubrovniku skoro uvijek još živi, a kadgod i umire.

Tolika je često razlika smisla u šari ili u zvuku riječi istog značenja!

Dakle ispod kuplja smo u kući Gospóđâ Nikšinica.

Eto i ta kratica ne bi bila razumljiva Nedubrovčanima, ali kad smo se već fantazijom prenijeli u Dubrovnik polovice XIX. vijeka - dok su još živjeli mnogi od vremena ispod Republike - valja da znate i ono što je svako dijete u gradu onda znalo: da se naime pod tim krsnim očevim imenom razumijevaju dvije sestre, stare gospođe, prave vladike i posljednje slavnog im roda Prokulićâ po ocu a Ranjinâ po majci - De Proculis i De Araneis, kako je to uklesano na izlizanim pločama u kapelici do klaustra fratara bijelijeh -

da obadvije borave u očinskome domu na Placi, blizu Divone[2], suproć Sv. Vlaha, malo na strani nedaleko od onda već napola porušenog Senata (Oh! ti varvari što ga svališe, a na njegovo mjesto podigoše banalnu grdesiju općinske kuće) - a tik Luže gdje su dugo i predugo stražili bijeli waffenroci austrijanskog korpa od gvardije[3] ili službeno-švapski tzv. Hauptwache -

- i to sve pak u hladu gradskog zvonika - (Bog ubio i one druge koji mu odrubiše glavu a još mu je ne povratiše!) - gdje zija raspečeno oko Gradske Ure nad kojom su brončani vitezovi - Zelenci - kako ih je narod okrstio! - nemilostivo mlatili kao po nakovalu, obdan i obnoć, svaku uru čim bi se koja pomolila na prozorac vremena i života.

Dakle na ivici smo Gradskijeh mira - iliti zidina po književničku - što opet nije isto kao ni ono ispod kuplja - (ali bi predugo trajalo da vam i to objasnim!) - pa uprav na pragu Vrata od Ploča, otkle jednim skokom izlazimo s vidika skladnog arhitektonskog renesansnog svijeta i humanističke stege duševnog mu ritma, u bijednu pustoš opljačkanog i popaljenog osmanskog Istoka.

Ta, na samih 100 metara od divotne gotsko-romanske palate knezova - onog božanstvenog Orsinijevog Dvora[4] - (onda još nenakaženog radirgumom kretenskih kancelarija zadarskog Statthaltera!) - eto nas bljeskovito uočigled odrtog turskog hana, opkoljenog mazgama ogrličenim klepesavim praporcima, eno vam leleka guslarskih struna, i vonja ovnovih pečenica uz lijeno srkanje crnijeh kafa, pušenje turskijeh čibuka i žuborenje tiho glagoljive česme.

A ipak se ta, naoko, nesavladiva opreka dojmova i pogleda malo-pomalo, u pratnji vječne simfonije čeznuća morskog pljuskanja, slila s neiskorjenjivom snagom jedne žilave ljudske rase ugniježđene, svim tragovima životnog prkosa, u lice sunčane raskoši italskog genija, a usred rupa očajničkih hercegovačkih klisura.

Zato je ta jedinstvena harmonija u disharmoniji tolikog svjetla i tolike tmine obavila svu onu gordost kamenitih profila i arhitektonskih motiva blagoslovnom miloštom bóra, maslina i čempresa, udunuvši time sve porive nagona i sve prijegore duša uronulih u neku nepristupačnu i stidljivu zabrinutost, da ne bi tkogod zavirio ipak u tajnu te prirode i tih duša - biva - u skrovitu a bônu mekoću njihovu.

- - - Oprostite, molim vas, lošem običaju tih mojih prečestih i predugih zarezaka - (otkada ste se morali priučiti na njih!) - ali kad sam se već odlučio da izvučem i oživim još jedanput neke zaboravljene marionete mrtvog Dubrovnika, valja da znate i sve atavističke i ambijentske uvjete što dovedoše i one dvije gospođe Nikšinice do moje male a već zaprašene pozornice.

Pa, zato, znabudite sada, tout court, da se starija sestra zvala Jele, a bila je udovica pok. vlastelina Marka Lukarića, kog su jezičine (tj. vas Dubrovnik!) - prozvale Kokotić od poklona, tako bješe on drhtav i suh, i prestrašen, i tako se požurio da ostavi Jelu udovicu iza tri same godine sretnog braka - (hm! - ti jezici!). - Druga sestra Ane, nije se pak nigda udala, premda je bila i ljepša i mlađa od Jele, jer - eh! - bože moj, - jedva se još netko spominje zašto je uprav lijepa Ane ostala osiđelica. Ali kad biste htjeli pomnjivije da saslušate žuganje kakve dobre prijateljice, čuli biste nekakvu dugu i dosta tamnu storiju, kako se, naime, Ane Prokulica bila inamurala u ofičalića austrijanskog M. rodom Čeha iz Budejovica - (onda Budweis!), pa kako ju je njezin otac Nikša - živina kao i pokojni mu otac prozvani Kaligula! - isprdeljusko (literarno: išćuškao!) pak joj se još zagrozio i manastirom, i kako je - što se pak još tiše između usta i uha šaputalo! - dao ishrdati obnoć negdje ispod mira od grada, valjada po kakvome svome kmetu, jadnoga ofičala koji je nekoliko mjeseci kasnije umro u ošpedalu bacajući krv a pjevuckajući neku tužnu pjesmu daleke mu majke Češke.

Insomma - posljedica svega toga bila je ta, da su Zelenci na zvoniku toliko dana i godišta poslije jednako lupali maljem po zvonu gradske ure, dokle je obadvije sestre vrijeme opepelilo, pa se i Jele i Ane ušturile, usukale i jednako se obadvije obukle vunicam i svilama pokojne im majke i bake, jednako pokrile glavu doma škufijicam, a velikijem kabrioletima nadvoru, pa su isto govorile kratko, odsječeno, popunjavajući nehotice jedna drugoj misli koje su sve iste vezle nevidljive svoje vezove u njihovijem glavama - dokle finalmente nije nitko više mogo u prvi mah da razabere koja li je mlađa a koja starija, ni koja li je od njih bila nekada udata a koja je imala tek nesuđenoga. I tako su one, u zvonkome bilu nemilosrdnih mjerača vremena, uredile svoje skladno i sumorno živovanje a da su pri tome - srećom za njih! - sve to manje u dubini osjećale koliko ih stvari smetaju, koliko ih neizrečenih pečali kadgod muče i kolika je ipak raznoličnost shvatanja svijeta i života što ih neopazice dijeli.

U čemu su one pak bile prave kćeri i unuke starih velikih gospóđâ, ko što su im bile majka i baka - vladike antikijeh vremena - to se najbolje opažalo u njihovom saobraćaju sa službom, a po tom u autokratskom disciplinovanju kućanstva - jer su njihove djevojke glasale s posluha, čednosti i zbog one tradicionalne obrazovanosti načina i duha koja se sabrala sva u jednu rečenicu gospara Mata P., zadnjeg senatura Republike, oca onog moga gospara Lukše Na taraci (spominjete li ga se još?), koji je jednoć nekakvome austrijanskome baruniću R., tadašnjem Kreishauptmannu (pasje li riječi!) u Dubrovniku, na pretjerano čuđenje ovoga: - Kako se der Herr Graff može razgovarati od stoca do stoca tako prijateljski - so gnädig! - sa svojim kmetom Ivanom iz Ljute - mit einem Bauer! - s kojim ga bješe ončas u saloči zatekao - s visina nedostižive gospodske ironije, a u dimu legendarnog čibuka odsjekao: - Kad biste nas dvojicu, mene i moga kmeta, zatvorili u tamnu sobu pa htjeli razabrati ko se tu u tmici razgovara, vi ne biste, mon cher baron, pogodili ko je kmet a ko der Herr Graf!"

Tako bješe po