Dom i svijet

By Franjo Marković

Jedan od prvih hrvatskih filozofa i vodećih hrvatskih intelektualaca svojega doba, Franjo Marković (1845-1914) je ostavio i značajan romantičarski književni opus.

Idilični romantični ep Dom i svijet (1865.) bavi se suvremenim temama. Premda je pjesnikov izraz stilski u duhu romantizma, a u nekim aspektima i klasicizma – pri čemu je Markovićev glavni uzor poljski romantičar Adam Mickiewicz, ali i Goethe – autor se odmiče od konvencija ilirizma birajući realističnu temu i opisujući društvena previranja i politička zbivanja u hrvatskoj provinciji na polovici 19. stoljeća. Marković daje sentimentalni i idealizirani opis sela i naroda, istovremeno, kao filozof, zagovarajući vrijednosti građanstva i humanizma poput slobode, naobrazbe, demokracije, borbe protiv duhovne zaostalosti i političke potlačenosti. Suvremenici su izuzetno cijenili ovo djelo, koje je autor napisao kao dvadesetogodišnjak.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Publishdrive
• Release date: Sep 27, 2016
• ISBN: 9789533282091

Book preview

Marković

I.

Lagano drnda kočija uz selo;

Od kućnih ljêsā paščad izlijeta

Štekćući pred nju, a iz nje veselo

Gospodin mlad, iz tuđeg putnik svijeta,

Ko stari znanac pozdravlja: i kumu

Što s djecom s ljese viri, i na drumu

Prah gusti ljetni što ga metu pseta

Pred konji repinami, i te sjene

Od kućica prek druma razvučene,

I taj pred ljetno veče mir po selu

(Sav svijet u polju radi), i četu bijelu

Gusaka uz drum, što sve gaču, siču,

Uznemirene s one graje pasje,

Pak vratove previjajuć prot biču,

Kad kočiš srdit mahne, pouzmiču.

Taj lavež, gak i sik je miloglasje

Gospodičiću sretnom, koj' se eto

Iz svijeta vraća, od nauka teških,

U zavičajno krilo drago i sveto,

U rodni dom svoj skromni al viteški.

Već konji navrh sela uspeli se;

Tu stanu, tu je dvorac, mladčev dom.

Tri jablana uz stobor tu se vise,

Te sunca zahodnog rumenilom

Sja vršak im se, ko krst na zvoniku;

Tihano stoje, i ko sveti zvon

Sad drijemlje u njih šušanj; ali on

I sad im čuje otajstveni ćuh;

Pak stupiv u dvor, prama dragom liku

Svog doma ruke širi: svetoduh

To hram je njemu, tu sve uspomene,

Dječačke igre, majčine molitve,

Života selskog skromne mile sjene

Prisusreću ga, te sve muke i bitve

Dalekog svijeta sad su spokojene.

Topola trepće uz jablane stara,

Ko majka glavom srebrovlasom drhće

I grane k njemu pruža; nad njim prhće

Golubica, a gugutom ju kara

Sa krova golub koj' se vrti i guči.

Po srijedi velog dvora lipa zuči:

Na suncu iz nje ko varnice pčele

Izlijeću rojne. Nadesno se bijele

Dugački hlijevi i staje u dobru redu.

Za raskoš tu se ne zna, al ni za bijedu.

Nalijevo kuća drevnolika stoji,

Jur dvjesta godin ta starica broji,

Drvenjara je, al' prijazna, redna, -

Ne otpravlja si nikad gosta žedna;

Od brvna stijene crne, okna mala,

U njih se lûci bršljana zelènē,

Pod lûci razni cvijetnjaci šarènē;

Krov slamnat, po njem mahovina pala,

Nad krovom viri dimnjak ponahero,

Ko sokolovo na kalpaku pero.

Uz južnu stijenu trs se razapeo,

Grleći bujno taj hrvatski dom;

To 'e kućni genij, slatki brigolom, -

I pauk, koj' već mnogu muhu spreo!

Od drugih strana kuću stabla štite;

Bijela breza, joha, smreka tmasta,

I granat grabar, jasen, jele vite.

U sjeni im pod krovom šavra lasta

Iz gnijezda starog, svim domarom sveta;

U nj dirnut, kući gotova je šteta!

Što cvijetku rosa, to je lasta domu;

Nebeski dar i božji blagoslov;

Bez zvijezde nebo, to 'e bez laste krov.

Poj, lasto, sveđ na stanu hrvatskomu!

U dom unišav po svim sobam trka,

Al, svud tišina: nikog doma nema,

Tek stari Azor na hodniku hrka -

To velik crni pas - a po njem drijema

Sićušna žuta pilad, il čeprka

Po sjajnom njegvom krznu drobnijem kljunî;

Gospodar mladi neće da ga buni,

Al stari vjerni pas ga mah osjeti,

I, prenuv se, opskakuje ga, cvili.

Od milja što mu goso došao mili,

Pa, branećem se laznuv koj' put lice,

Pred njime ko provodič lajuć leti,

Kroz dvorište i vrt do zavrtnice.

Tu mladić stane; milo mu je čuti

Glas prepeličin s prijeka iz strni žutih

Pšeničnog polja, što se uzbrdice

Lagano penje iz livadnog doca

Ko mekog saga podno gledaoca;

Dno polja đerdan reć bi se povija

Od heljde, zobi, maka, sirka, lana,

Sred kojih vrsta biserna probija:

Potočić bistri, uza nj se lelija

I žut i modar ljiljan; a visoko

Nad brijegom tamo k nebu trepti ševa -

Nju prvu i zadnju sunca zlati oko -

Te pojuć sja se, ko da zvijezda pjeva.

Došljaka Azor već na brijegu javi;

I gle na vrhu nješto se zaplavi:

Lik ženski, s vijencem pšeničnim na glavi;

Za njime četa žetelicâ momâ,

Uz vesel poj i poskok iduć doma,

Od skoka bijelo ruho im leprši

Za crven-pasom svijetao srp im strši.

Iza njih Azor mota se i vrši

Uz sestru i majku. O ganuća sveta, -

Iskazat glas ga ne može umrli -

Kad prvom zgledaš poslije više ljeta

Lik majke mile! On u susret hrli,

Da majku, sestru što prije zagrli -

(Ah, otac davno, davno je u grobu!)

I eto već je prisusreo móbu;

Pred mobom djeva ovjenčana kliknu:

Naš Bruno! - rumen oblije joj lica,

Uzmaknu na stran i okom poniknu,

A straga uglas Bruno! Bruno! viknu.

I već prilete majka i sestrica,

Već majke glava uz grud mu se privi,

Već njegva suza vlas joj dirnu sivi;

Sad sretna rukom grli, ruku meće

Na glavu sina, koga dugo veće

Tek molitvom si daleka grljaše,

Tek blagoslovom daleka ticaše!

O majko, sestro! Obje žarko grli -

Ta dobar sin je sveđer i brat vrli -

"Sad vaš sam posve, sad ostajem doma;

Doučih, svrših sretno, potpunoma."

Od njegvih grudi majka diže glavu,

Blaženstva suza sja joj u oku plavu.

Svoj mobi, gleđuć tog sastanka slavu,

Od one suze suza oči zali,

Ko kad